Long Distance Mountain Running je disciplina za koju hrvatska atletika još uvijek nema službeno ime, iz razloga što još uvijek nema državnih prvenstava. Zasad imamo dvije opcije prijevoda imena: s engleskog bi bilo „planinsko trčanje na duge staze“, a sa slovenskog „planinski maraton“ (gorski maraton). Zbog jednostavnosti zasad ćemo si dat za pravo da to zovemo planinski maraton.

U Hrvatskoj postoje samo dvije takve trke: maratoni na Sljemenu i u Samoborskom gorju. Veliku sličnost s planinskim maratonima imaju i trenutno vrlo popularni i aktualni trekinzi, a razlikuju se najviše zbog dvije stvari: na trekinzima staze nisu označene (element orijentacije) i to što natjecatelji (uglavnom) sami nose svoju okrepu. Ono što ih povezuje su dužine staza i njihove visinske razlike, što su i najvažnije osobine obiju disciplina, uz nezaobilazni i često puta ključni element atraktivnosti samih lokacija.

Svjetska federacija za planinsko trčanje WMRA već osam godina održava globalna prvenstva svijeta u ovoj disciplini, a većina atletski razvijenih zemalja ih je službeno uvela u svoj kalendar nacionalnih prvenstava. Kako sada stvari stoje, Hrvatska će se načekati sa službenošću planinskog maratona, obzirom da za to nema sluha niti od atletskog saveza (očekivano), niti od HUCIPTA (neočekivano). Bilo kako bilo, po prvi put se pojavila i naša zemlja, najviše zahvaljujući činjenici da se svjetsko prvenstvo održavalo u susjednoj Sloveniji (prethodna dva su, npr, održana u Walesu i USA). Nastupile su naše kompletne muške i ženske ekipe, a slijedi izvještaj Veronike Jurišić, perjanice hrvatske ekstremne dugoprugaške atletike, koja je svojim novim lijepim plasmanom upotpunila vlastitu zbirku najboljih plasmana naših dugoprugašica na svim mogućim svjetskim prvenstvima: u klasičnom planinskom trčanju (26. mjesto u Girdwoodu, Alaska 2003), u ultramaratonu (19. mjesto u Briveu, Francuska 2010) i u planinskom maratonu (19. mjesto u Podbrdu, Slovenija 2011). Evo njezinog doživljaja Julijskih Alpa:

Gorski maraton štirih občin

Planine i duge pruge, što se mene tiče, to je idealna kombinacija. A kako Gorski maraton štirih občin bije glas da je jedna od najtežih planinskih trka na duge pruge (bar u ovom dijelu svijeta), nije me uopće bilo teško nagovoriti. Zapravo već dugo razmišljam kako bi se voljela okušati u jednom od tih planinskih prvenstava maratonskih dimenzija, a s obzirom na iskustva s dva hrvatska planinska maratona (Sljemenskog i Samoborskog gorja), činilo mi se da bi mi moglo pasati tih 40ak kilometara u kombinaciji s dobrim nagibima. Ako ćemo o nagibima i visinskim razlikama oduvijek mi je pojam bio Tek na Grintavec. E pa sad zamislite uspon na Grintavec pa spust s istog pa još jednom sve ispočetka. E to je Maraton štirih občin. Ove godine, za desetu obljetnicu, produžen za 3 kilometra i to (pazite zašto!) jer se jedno od malih planinskih sela iz okolice silno željelo uključiti u događaj i bili su strašno tužni što trka ne ide kroz njihov dio planine pa nemaju priliku navijati. Organizatori su im ovaj put ispunili želju. Općenito je volonterstvo i navijački entuzijazam na slovenskim planinskim trkama nešto nepojmljivo. Naime, njihovim se organizatorima dogodi da im se javi toliko volontera da ih na kraju moraju odbijati, jednostavno im nemaju više što dati da rade.

Jubilarni 10. GM4O, u okviru kojeg je održano i 8. Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze, startao je prošle subote u 8:00 iz Petrovog brda – 405 trkača (320 muških i 85 žena) čekalo je 38km i više od 5000 metara visinske razlike. Staza je praktički od prvog metra krenula strmo uzbrdo što meni baš odgovara. Zahvaljujući nagibu nije bilo šanse za bilo kakva divljanja na startu i zaletavanja, počela je penjačina. Prvi sat trke je proticao uglavnom u savladavanju nadmorske visine i svako malo preticanju onih koji su padali u tempu. Stvarno opak uspon, ali ja takve najviše i volim, pa sam dosta prestizala i hvatala prednost, očekujući nizbrdicu na kojoj nisam tako dobra. U pravilu nisam baš zaljubljenik u trčanje nizbrdo, ali na važnim trkama pod utjecajem adrenalina ponekad uspijem odraditi i sasvim solidan downhill. Plazeći uzbrdo i pijući izotonike svakih 20ak minuta (da, okrepe su bile svaka 2, najviše 3km cijelim putem… nevjerojatno, volonteri su dovukli stolove s zadivljujućim količinama izotonika, vode, voća i  šećera na takva mjesta da ti pamet stane), stigli smo do prve nizbrdice. I tu sam shvatila da će okomice uzbrdo po kojima smo dotada puzali biti lakši dio ove trke. Dijelovi nizbrdo su me stvarno podsjetili na spust s Grintavca. Samo mi nije bilo jasno kako je ikome ikad palo na pamet da trči niz nešto tako strmo i kamenito. No onda kad su me počeli prestizati (poneki doslovce preskakivati) praćeni lavinom kamenja, shvatila sam da ima trkača koji to čak i treniraju. Viceprvakinja prvenstva nam je kasnije uz večeru otkrila da Britanci ovaj tip “strmoglavog” trčanja zovu free falling (slobodan pad). I to doslovno, jer krvavi laktovi, koljena pa čak i nosevi nisu rijetkost. Dapače, čini mi se da su čak ponosni na svoje “ozljede iz bitke”.

Nakon makljaže nizbrdo uslijedio je lagani odmor na dva blago valovita  kilometra (blago, to u ovom slučaju znači nešto tipa sljemenskog Leusteka). A zatim prolazak kroz malo alpsko selo i špalir navijača koji su nas veselo otpravili na dio trke koji se popularno zove “Ura resnice” – sat vremena puzanja i grebanja na putu u nebo. Organizator nam je ponudio mogućnost da nas na dnu “sata istine” dočekaju “palice” kao pomoć u usponu. Zelo napornih sat vremena, ali mene je jako veselilo jer sam opet počela prestizati i čak se vratila na dobru staru poziciju prije prethodne nizbrdice. Na žalost, do cilja nas je čekao još jedan spust koji me doslovce spustio na zemlju. Malo kraći i pitomiji, ali jednako nezaboravan. Opet gubim nekoliko pozicija i dolazim u cilj kao 19. žena s rezultatom 4:42. Totalno opijena stazom uživam u onoj tipičnoj atmosferi poslije zeznute trke kad se izmučeni maratonci najprije prijete da im je ovo zadnja (planinska) trka u životu, pa se polako počinju raspitivati o sličnim stazama da bi na kraju dana već planirali svoj sljedeći nastup sličnog tipa.

Tako smo, svi živi, zdravi i puni muskelfiebera, završili prvi nastup hrvatske reprezentacije na Long Distance Mountain Running Challenge-u. Muška repka, u sastavu Lovelos Slovinac (39. mjesto, 4:08:12), Marko Sobota (90. mjesto, 4:43:35), Renato Pomahač (119. mjesto 4:56:50), zauzela je 11. mjesto, a ženska, u sastavu Ingrid Nikolesić (25. mjesto, 4:59:57), Senka Senković (44. mjesto, 5:44:21) i ja, 7. mjesto. U muškoj je trci pobjedu nimalo neočekivano, s čak 4 minute prednosti (ispred tri Škota: srebrnog Thomasa Owensa (3:26:59) i brončanog Robiea Simpsona (3:29:05), odnio domaći dečko Mitja Kosovelj (3:22:32), dok je kod žena nova svjetska prvakinja Engleskinje Philippa Maddams (4:08:46) ispred Irkinje Karen Alexander (4:16:21) i još jedne Engleskinje Helen Fines (4:19:14).

Što se mene tiče, sigurna sam da ću se vratiti na stazu kroz štiri občin!

Foto galerija