7. SAVSKI BROOKS POLUMARATON
Informacije i prijave na web stranici www.savski-polumaraton.com
Trkači za bolesnu djecu
Protekle dvije godine u ovo predbožićno vrijeme smo imali jednu lijepu i vrlo uspješnu humanitarnu akciju darivanja izuzetno bolesnoj i hendikepiranoj djeci, koja će vjerojatno cijeli svoj život provesti po bolnicama. Stoga, najmanje što možemo učiniti je da trkačka zajednica i ove godine to ponovi.
Dakle, radi se o tome, da svi u okviru svojih mogućnosti, donesu tijekom ovog tjedna nešto od onoga što je toj djeci najpotrebnije, počevši od ponedjeljka (15.12.) do četvrtka (18.12) od 17-21h, i u subotu (20.12.) od 9-12h, pa da po završetku akcije odnesemo poklone u bolnicu. Poklone možete donijeti u klupske prostorije Atletskog kluba Sljeme, Trnjanska 87 – KARTA
Pitali smo osoblje bolnice što bi bilo najprimjerenije, pa evo ukratko:
- vlažne maramice
- kupke
- šamponi
- tekući sapuni
- razne kreme i ostala kozmetika za njegu
- tetra pelene
- pidžame (brojevi od 16-40)
-
čokolino, kakao, med, čajevi
- sve vrste voća
- gusti sokovi
- smoki, čips
- što god mislite da je dobro
Doktorica je rekla da su to jako bolesna djeca i da se ne mogu igrati s bilo kojim igračkama i jesti bilo koju hranu. Znači što jednostavnije igračke i hrana.
Ovako je to bilo prve godine – LINK
Ovo je link bolnice – LINK
Članak u Jutarnjem – LINK
Lagvić + Lagvitrek
Protekle nedjelje smo okončali prvu polovicu ovozimske, 13. po redu Lagvić lige, ujedno i prve Lagvitrek lige, pa evo par riječi o svemu.
LAGVITREK: U pet zanimljivih mini downhill trekova prodefiliralo je 76 zaljubljenika u sljemenske obronke (55+21). Najviše u prvom kolu kad ih je bilo 57, a namjanje u zadnjem – 16. Razlog osipanju je vjerojatno što je nakon prvog kola velika većina učesnika zaradila žestoke muskulfibere i shvatila da to nije baš tako jednostavno kako zvuči, pa su na kraju ostali samo oni najtvrdokorniji. Prosječna vremena po kolima (3:09 – 3:11 – 3:04 – 3:31 – 2:39) dovoljno govore o težini svake pojedine trke. Drugim riječima, Karabatica se malo preveć zaigrao s kontrolama, na žalost nespremnih, ali na veliku sreću dobro utreniranih poznavatelja sljemenskih bespuća.
Imali smo u svim kolima lijepo i povremeno blatnjavo vrijeme, osam učesnika je nastupilo na svih pet trka, a na kraju su pehare dobili sljedeći:
- Dado Sobota / Sandra Juhaz
- Marko Curi / Sandra Bortek
- Zoran Glavočić / Marina Markotić
LAGVIĆ: Rezultatski i brojčano najjača zima do sada. Najviše u prvom kolu – 160, a najmanje u drugom – 110, s prosječnom posjetom od 133 trkača po kolu. Poslije nove godine u pravilu dođe do malog pada broja učesnika zbog radi zahlađenja, snijega i slično, ali velika je vjerojatnost da ćemo do kraja imati nove rekorde po broju učesnika i u prosjeku, a oba rekorda datiraju od prošle zime, kad ih je nastupilo 524 (ove zasad 426), a prosjek je bio 113.
Prvo ime lige ove zime je Veronika, čija je forma i dalje u neprestanom rastu. Par puta je popravljala svoje osobne rekorde, što su ujedno i rekordi lige, a u petom kolu je upisala prvi put i ukupnu pobjedu nad svim muškarcima, što se još nikada nije desilo ni na jednoj ligi na Sljemenu, mada se održavaju evo već 13 godina. U ovom zadnjem kolu je uz rekord staze i prvo spuštanje ispod 46 minuta, postavila i rekord lige po učinku na cesti – 89.26%, ispred Nikice Smolića (88.89%) i Dražena Dinjara (88.09.%). U sljedećim kolima će Nikica sigurno napasti taj rezultat, obzirom da ove zime još nije trčao po cesti, a brži je i stariji nego lani 🙂
Veronika će po svoj prilici biti ove zime i ukupni pobjednik lige, jer ima bolje bodove od svih muškaraca, uključujući i muškog favorita Milu Šikmana, koji također trči fantastično. On je, u ovom čarobnom sedmom kolu, otrčao na Sljeme u svojoj 66-oj godini života za fantastičnih 52:17, što je četvrto bodovno ostvarenje lige 87.83% (iza već pomenutih Nikice, Dinjara i Veronike).
Koliko je dobro bilo ovo sedmo kolo najbolje govori podatak da je čak prvih 7 išlo svoje osobne rekorde, od čega prvih pet ispod 46 minuta! Sve je začinila na Mrcini Anita Antolković drugim rezultatom svih vremena – 45:13, a bolje od nje je trčala samo Veronika prije 6 godina – 43:11. Međutim, rekord Mrcine je zato po učinku postavila Adrijana Šimić, koja je jučer svoj osobni rekord spustila na 48:35 u svojoj 47-oj godini, što joj je dalo učinak od 77.48%.
Što se tiče ukupne pobjede kod muškaraca na Cesti, prošlogodišnji leureat Mile Šikman ima laganu prednost, ali ne smije izostati jer Paver samo čeka kiks da svojom dosljednošću pokupi svoju također drugu zmagu na ligi, mada i Stjepko može pomrasiti račune, ali će mu po svoj prilici faliti 10 bodova koje je propustio nedolaskom na dva kola. U igru se može uključiti još i Nikica, koji je na Mrcini osigurao već pobjedu i s trkom manje, pa se može posvetiti lovom na Cesti u preostalih 7 optimalnih kola.
Obzirom da je Veca neprikosnovena na Cesti, najveća neizvjesnost će se voditi na ženskoj Mrcini. Tamo ljuto bojevaju, kao i svake zime, Sandra Juhaz i Adrijana Šimić, koje su trenutno u jednom bodu i nemoguće je bilo što prognozirati. Sljedeće, osmo po redu kolo, je na rasporedu 28.12., a velike su šanse da ćemo konačno ove zime na Sljemenu uć u minuse 🙂
LINK na rezultate, poretke, statistike, rang-liste…
LINK na fotogaleriju s Mrcine (by Neven Fistrić)
DOHA
Na 27. Svjetskom prvenstvu u ultramaratonskom trčanju na 100km, održanom 21. Studenog u Dohi (Qatar), po prvi put je nastupila i reprezentacija Hrvatske s punim timom u ženskoj konkurenciji, te s jednim predstavnikom u muškoj. U konkurenciji od 200 atletičara iz 39 različitih zemalja, naši su predstavnici osvojili sljedeće pozicije:
- Žene pojedinačno (65 atletičarki nastupilo, 45 završilo trku): 7. Veronika Jurišić 7:51:08 12. Marija Vrajić 8:00:59 36. Antonija Orlić 9:49:34
- Muškarci pojedinačno (133 atletičara nastupilo, 91 završio trku): 30. Robert Radojković 7:24:35
- Žene ekipno (14 zemalja s potrebnim minimumom od 3 člana za ekipni poredak, 9 na kraju): 4. Hrvatska 25:41:42
Ovo je bilo do sada najmasovnije i najjače prvenstvo u dugoj povijesti održavanja svjetskih prvenstava u ovoj disciplini, koja se održavaju svake godine, počev od 1987. godine u belgijskom Torhoutu. Drugim riječima, ovo je bila najjača održana „stotka“ u povijesti atletike, obzirom da je po prvi put čak 13 muškaraca završilo trku ispod 7, te deset žena ispod 8 sati. O težini, tj. o jačini trke, dodatno govori činjenica da je održana u do sada najnepovoljnijim vremenskim uvjetima, za gotovo sve učesnike potpuno nenaviklim na njih za ovo doba godine (temperatura zraka na startu iznad 25, a pri kraju malo iznad 20 stupnjeva, unatoč činjenici da je prvenstvo održano po noći).
Hrvatska ženska repka, iako prvi put na svjetskom prvenstvu, dočekana je s reputacijom „very strong female team“, koja može pomrsiti račune favoritima, prvenstveno zbog odličnih rezultata tijekom ove sezone na prestižnim europskim stotkama (pobjeda i drugo mjesto Marije Vrajić i Veronike Jurišić na Passatoreu, te pobjeda Nikoline Šustić u Stockoholmu). U prvoj polovici trke je tako i izgledalo, jer su Marija i Nikolina bile u vodećoj grupi, dok je Veronika iz kruga u krug spuštala svoj plasman, s evidentnom tendencijom ulaska u top deset. Međutim, treća četvrtina trke je bila kobna za naš krajnji ishod, no to je i inače odlučujuća faza kod stotki i tada na vidjelo dana izlaze oni najspremniji. U zadnjoj četvrtini smo se dobrim dijelom oporavili i reko bih više na glavu ipak izvukli odličan rezultat.
Nikolina Šustić i Marija Vrajić su krenuli u trku vrlo jako i održale se u vodećoj grupi sve do 45. kilometra. Poslije bitke svi su generali i lako je pametovati šta bi bilo kad bi bilo. Njih dvije su tipične „frontrunner“ trkačice, koje drugačije ili bolje od toga ne znaju niti ikad tako trče. Puno su odličnih trka otrčale takvim pristupom i mijenjati im bazičnu filozofiju prije možda i najvažnije trke u njihovim životima nije pametno jer one dobro trče samo kada trče tako. Ušle su hrabro u bitku s renomiranim protivnicama i zaista je bilo lijepo punih 4 sata gledati ih na vodećim pozicijama. Jedini pravi problem je bio taj što u ovim vremenskim uvjetima takav hazarderski pristup ima manje šanse za uspjeh. To su, između ostalih, na svojoj koži osjetili i drugi, puno iskusniji trkači iz samog vrha (u tom trenutku aktualna svjetska prvakinja Amy Sproston, inače pobjednica slavne američke ultre Western States, koja je vodila od 20-og do 55-og kilometra i na kraju završila tek na 18. mjestu s 8:14; muški aktualni svjetski prvak Giorgo Calcatera je još gore stradao i završio na 67. mjestu s 8:30; Alberico Di Cecco, koji je ovdje došao s reputacijom maratonca 2:08, se također upustio u jurnjavu prve grupe i završio na 8-om mjestu s 6:51; zatim nova zvijezda Steve Way koji je ovdje najavljivao napad na svjetski rekord samo da bi na kraju završio na 13. poziciji sa 6:57.
Na kraju je Nikolina odustala zbog grčeva u mišićima, a Marija prošla dugačak put od Raja do pakla i nazad, pri čemu je pokazala kako se može vratiti u trku unatoč teškoj krizi, što npr. nije uspjelo gore navedenim svjetskim prvacima Sproston i Calcatera. Profesionalan pristup i nastup, ne sjećam se da sam ikada prije vidio nekoga da se može tako kvalitetno vratiti iz ponora! Nikolina je prošla dobru školu i ona je dijamant ove reprezentacije koji će tek zasjati u narednim godinama punim sjajem.
Veronika je izvukla sve što se moglo izvuć, fantastična sprema i izvedba u maniri prekaljenih internacionalaca. Svih 20 petica unutar pola minute, bez ikakvih znakova krize i slabosti, još jedno u nizu njezinih remek djela. No, ništa ne pada s neba, a dva podatka dovoljno govore kako je Veronika došla do ovoga: u 15 godina nije propustila ni jedan jedini trening, a u pripremi za Dohu je u 100 dana koji su prethodili imala dnevni prosjek kilometraže preko maratona, drugim riječima otrčala je 100 maratona za redom. Samo s takvom spremom se može čak i u ovakvim uvjetima otrčati 2 identična maratona po 3:18 i na kraju ubrzati zadnjih 15km! I ne znam da li postoji osoba koja je više zaslužila da bude tamo gdje jeste sada, u samom svjetskom vrhu.
Antonija se pokazala ključnim osiguračem ove reprezentacije. Imala je i boljih izdanja, ali mnogo drugih reprezentacija nisu imale u svojim redovima po jednu Antoniju da bi ostvarile uopće ekipni poredak jer stotku prije svega treba moć i završiti. Jer, tehnički gledano, Veronika i Marija su donijele visoki plasman, ali im ga je Antonija omogućila! Jer, iza nas su ostale velike trkačke nacije, poput Francuske, Italije, Njemačke, Španjolske, Australije itd, koje, osim što su bile sporije, nisu skupile dovoljan broj atletičarki koje su u stanju u ovim uvjetima završiti trku od 100km.
Robi Radojković je otrčao svoju prvu veliku trku. I on se beskompromisno upustio u jurnjavu s ekipom koja trči maratone ispod 2:20 i na kraju zauzeo 30. mjesto, dobivši preko 100 trkača i završivši na kraju u prvoj trećini, te time u potpunosti opravdao poziv u reprezentaciju. On je vjerojatno želio i više od toga, ali za to ima vremena i sigurno će na jednom od sljedećih prvenstava zakucati na vrata top desetorice.
Posebno bih pohvalio i Dr Pavu Vlaheka, koji je imao pune ruke posla za vrijeme trke, i koji je donosio dobro raspoloženje u ekipu, koje je stvarno u ovih 5 katarskih dana bilo maksimalno pozitivno, što je uvijek i glavni preduvjet za dobar rezultat.
Rezime:
Ženska ultra je u ovom trenutku rezultatski najjači dio hrvatske atletke. Godina 2014. će uskoro završiti, i na službenoj svjetskoj rang-listi IAAF-a tri naše cure će se skrasiti u top 15 na 100km, što nismo imali u ni jednoj drugoj disciplini, muškoj ili ženskoj, ne samo ove godine, već u povijesti hrvatske atletike: 8. Veronika Jurišić 7:51:08 9. Marija Vrajić 7:51:43 14. Nikolina Šustić 8:03:38 http://www.iaaf.org/records/toplists/road-running/100-kilometres/outdoor/women/senior/2014
Na velikom uspjehu naših ultrašica, koje su osvojile 4. mjesto na Svijetu (i drugo u Europi), osobno je čestitao i novi predsjednik Hrvatskog atletskog saveza Ivan Veštić, koji je izabran upravo u trenucima dok se odvijala drama u Dohi, što je naznaka da bi ova, apsolutno i bez konkurencije najteža atletska disciplina, mogla u narednom periodu dobiti primjereniji status u našoj krovnoj organizaciji, ali i društvu općenito.
Na kraju da i osobno poentiram. Ovdje dole su linkovi na prigodan, malo poduži serijal u nastavcima o visokoj kilometraži koji sam napisao prije par godina, uz sasvim neprimjerene komentare koji su još jednom potkrijepili praksu da se laprdanjem, za razliku od sistematskog rada, ne dolazi do rezultata, što je Veronika upravo potvrdila 🙂
Prvo kolo Lagvitja kroz brojke i slova
Fantastično prvo kolo trinaeste po redu zimske lige Lagvić zaslužuje i koju riječ više. Bio je to jedan od onih THE dana kada se sve poklopi u jedan masovno pozitivan hepening. Veliki broj učesnika, lijepo vrijeme, zanimljive staze i hladno pivo na kraju.
Statistički, to je izgledalo ovako:
– Do sada je održano 115 kola, na kojima je ukupno nastupilo 1240 učesnika.
– Od tih 115, najviše puta su bili Velimir Stiasni (107), Borko Prvan (102) i Mile Šikman (95). Prva dvojica su bili i ovog puta, ali Šikman nije jer ga je prije par dana trknuo auto na zebri (nije ništa ozbiljno, vratit će se još bolji možda već u sljedećem kolu)
– Najviše nastupa imaju kod cura Veronika Jurišić (86), Višnja Škevin (62) i Tadeja Krušec (54), uz podatak da Veronika u tih 86 nastupa ima i 79 pobjeda, nedostižan rekord.
– Od onih koji su nastupili u prvoj trci prije 12 godina (10.11.2002.), a bilo ih je 40, našlo se čak 10 Solunaca (Kiki, Veca, Pelac, Sablja, Mile, Paris Boy, Hudec, Čuljo, Jakasović, Stiasni i Vasung), s time da smo među planinarima sreli i Petka Usranka, a sudio je Bobi, koja je isto trčala tog sudbonosnog dana. Veca je pobijedila i onda i sada (48:14 – 47:36).
Vratimo se sad malo u sadašnjost:
– Na Cesti, uz dosadnu Veroniku, prva pobjeda za Miću Vojvodića (45:05) u svom 19. nastupu.
– Na Mrcini isto tako prva pobjeda za Lidiju Škec (47:48), i osma za Šimu Sušića (36:34). Lidijin rezultat je treći svih vremena, a Šime je izjednačio drugi, kojeg je do sada solo držao Dado Sobota od prošlogodišnjeg prvog kola.
– Nastupilo je točno 160 trkača, što je drugo kolo po masovnosti, obzirom da ih je u lanjskom četvrtom kolu bilo 165. Međutua, pao je zato rekord po broju učesnika na Mrcini, koju je ove nedjelje ispentralo po prvi put više od 100 ljudi, konkretno – 102!
– Omjer muškaraca i žena 3:1 (121:39).
– Prosječno vrijeme na Cesti 1:05:07, a na Mrcini 58:04.
Lagvitrek – 1. kolo:
– Ukupno 56 učesnika, muškarci – žene 2:1 (37:19).
– Prosječno vrijeme 3:09:07, s time da je drugi, spustaški orijentacijski dio imao prosjek 2:09:18.
– Pobjeda za Vedrana Gračana, ovogodišnje otkriće sljemenskih liga, kojemu je jedinom ukupno trebalo manje od 2 sata (1:56:43) da prođe stazu dugačku više od 17km (nezna se točno, jer se moglo kratiti, ali i lutati). Iza njega, u prvih pet koje smo nagradili prigodnim svijećarima, su upali Vedran Sabljić (2:04:42), Toni Matić (2:05:19), Zoran Glavočić (2:07:09) i Domagoj Galkowski (2:10:36)
– U ženskoj konkurenciji pobjeda za napaljenkušu Sandru Juhaz (2:12:09), ispred Tamare Markotić (2:43:08), Martine Bedeković Tanković (3:12:30), Tee Gabud (3:15:37), dok su peto mjesto podijelile Iris Bostjančić i Tihana Boban (2:18:43).
Staza: Karabatica nam je složio zanimljivu stazu u kojoj smo se, unatoč spustaškoj doktrini Lagvitreka, trebali popeti na tri ispupčena vrha, od koja su dva kultna – Brebak i Cer, jerbo su godinama bile prolazne mete na mnogim dosadašnjim Medotrekovima, Mrak-kombinacijama i naravno prijašnjim Lagvitjima. Već odlazak na prvu kontrolu (putić koji spaja Leustek i petnaesticu, poznatu JGL stazu) je imao tri varijante: doći joj spreda, zguza ili odozgo, i svaka je imala svojih dobrih i loših strana, međutim, sve su imale minimalne vremenske razlike, tako da je u biti bilo svejedno, pod uvjetom da se bude precizan, fkors. Druga kontrola na Ceru nije imala puno varijanti, mislim da su svi do nje došli obilaskom preko Brestovca. Ako je netko kratio direktno, vjerojatno je još uvijek tamo negdje u ponoru. Spust s Cera na Brebak je nosio najviše nizbrdarenja, a do kontrole na vrhu se relativno lako moglo doć, obzirom da je vodio markirani put, s kojeg je trebalo skrenuti na vrijeme prema vrhu, obzirom da je markacija vodila u podnožje. Dolazak na zadnju kontrolu na Beogradskoj koti 442 je imao bezbroj varijanti i vjerojatno su svi imali drugačiju pošto se moglo s Brebaka sić na nekoliko mjesta, moglo se zaobilaziti Medvedgrad s lijeve i s desne strane, moglo se ić preko njega, prilaz koti je imao isto tako dvije opcije itd. Uglavnom, tu se stvarala razlika i taj dio trke je bio ključan jer se lošom opcijom moglo izgubiti puno vremena, isto tako i zaraditi dobrom. I dio od zadnje kontrole do cilja je nudio dvije glavne dvojbe uz par dodatnih podvarijanti. Izgleda da je povratak makadamom preko medvedgradske ceste bio brži, iako je karta primamljivo nudila strmopizdinu pa preko Kulmerovih dvora.
Sve u svemu, super dan na Sljemenu, a još je ljepši bio kad smo se popeli na vrh Medvednice s kojeg se Zagreb uopće nije vidio od magle koja ga je pritiskala. By the way, kad su oblaci tako nisko, uvijek treba imati na umu da je baš zbog toga na Sljemenu sunčano i toplije nego u gradu radi temperaturne inverzije. Ove nedjelje u Zagrebu četvorka, na Sljemenu desetka 🙂
Drugo kolo Lagvića je u nedjelju 09.11. Nedjelju iza je pauza jer svi trčimo Starek, a na trećem kolu (nedjelja 23.11.) je opet na rasporedu Lagvitrek. U tom kolu nećemo unaprijed objaviti kontrolne točke. Čak što više, prvu kartu na kojoj će biti prve dvije kontrole dobit ćete na vrhu, a drugu kartu gdje će biti ostatak ćete dobiti na drugoj kontroli, ako je nađete 🙂 Cilj će ovoga puta biti u birtiji Pilana na Bliznecu, kod sjedišta ustanove Parka Prirode Medvednica.
