Nešto slika sa plitvičkog maratona:
http://picasaweb.google.hr/zeljko.dugic
http://picasaweb.google.hr/krusec.teja
http://picasaweb.google.com/tergatjanko/Plitvice2009
http://picasaweb.google.com/DianaAnzi
I filmic (neki kažu da je super…)
Na strmoj litici iznad Makarske u subotu, 30.05., je održano 6. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju. Organizator državnog prvenstva je po prvi put bio lokalni Atletski klub „Makarska”, koji se u principu bavi stadionskom atletikom, a lani se uključio u vanstadionsku, organiziranjem planinske trke od Makarske do vrha Vošac (1422m).
Po prvi put je prvenstvo održavano po sistemu koji preporuča WMRA – svjetski savez za planinsko trčanje, a to znači u okvirima zadanih gabarita dužine, visine i nagiba staze. Međutim, ekstremno nagnuta litica Biokova nije dozvolila u potpunosti da se poštuju regule, pa je prosjek nagiba debelo prelazio granice propisanih (tj. preporučljivih) standarda, a to su:
seniori: 12km dužine, 1200m visine, 10% nagiba;
seniorke i juniori: 8km, 800m, 10%; juniori;
juniorke 4km, 400m, 10%;
uz toleranciju odstupanja do 20% na sve dužine, visine i nagibe. Iz toga se može naslutiti da se prilikom određivanja išlo „pod ruku” standardima krosa, tj. pokušalo ukrotiti planinsko trčanje, što je gotovo uvijek nemoguće, jer u svakom slučaju stazu diktira planina koju je nemoguće mijenjati i prilagoditi.
Dužine staza na Biokovu su bile dobro prilagođene (10.7km; 8.6km, 4.6km), ali visine, a samim time i nagibi su odudarali (seniori 1311m-12.3%; seniorke i juniori 1311m-15.2%), što je posve logično svakom tko je iz Makarske upro pogledom prema vrhu Vošac. Ove godine je čak cilj spušten za 100-tinjak metara, jer je trka završavala kod planinarskog doma Vošac, koji je 110 metara niže od samog vrha, inače bi prosječni nagibi bili još veći (13.3% i 16.5%). No, zamjerke nema jer u Hrvatskoj trenutno nema planinske trke koja bi u potpunosti udovoljila (pre)strogo zadanim formama, koje po mom mišljenju krote planinsko trčanje (što je svojevremeno IAAF napravio s divljom ali pravom originalnom varijantom krosa). Ustvari, čak je i za pohvaliti organizatora, koji si je dao dosta truda da pronađe kolko/tolko prihvatljive staze na ovom iznimno strmom terenu.
U muškoj konkurenciji svoju četvrtu titulu je osvojio Ivica Škopac, dominirajući utrkom od samog početka. Iako ga je početkom mjeseca na ekipnom prvenstvu na (pre)ravnoj stazi Kamešnice pobijedio Marin Koceić, ovog puta nije bilo ni malo dileme, pa je Ivek do kraja trke napravio više od 4 minute razlike. Kod žena ne tako iznenađujuća pobjeda Barbare Belušić, kojoj je ovo također četvrta državna titula, koliko razlika nad drugoplasiranim Danijelom Černić (preko 3 minute), koja trči u životnoj formi, pa se očekivala ravnopravnija borba.
Dosadašnji državni prvaci u planinskom trčanju:
2004: Saša Belčić i Barbara Belušić (Sljeme)
2005: Ivica Škopac i Lidija Rajčić (Ivančica)
2006: Nedeljko Ravić i Suzana Alberini (Učka)
2007: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2008: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Kamešnica)
2009: Ivica Škopac i Barbara Belušić (Biokovo)
Dakle, na svim dosadašnjim prvenstvima smo imali relativno neadekvatne staze, ili preblage (Sljeme, Ivančica, Kamešnica), ili prestrme (Učka, Biokovo), no i sve ostale domaće planinske trke bi u nekom od elemenata odstupale (Japetić prekratak, Visočica predugačka, Korita preblaga itd).
Trka je poslužila i kao izborno natjecanje za sastav hrvatske reprezentacije za predstojeće prvenstvo Europe u planinskom trčanju (Telfes, Austrija, 12.07.). Atletski savez je u dogovoru s HUCIPT-om uveo ove godine novi izborni ključ, koji sasvim sigurno neće zadovoljiti potencijalne reprezentativce i korak je nazad u razvoju planinskog trčanja u Hrvatskoj. Tako da se odgovor na pitanje tko i kolko je trkača izborilo repku u ovom trenutnku nezna, a pitanje je i kad će biti objavljen i da li će se uopće putovati.
Juniorske prvenstvene trke potpuno prazne (dva juniora, jedna juniorka!), jer se kolediralo s juniorskim kupom Hrvatske na stazi u obližnjem Splitu, pa se zbog nedovoljnog broja natjecatelja državni juniorski prvaci nisu ni proglašavali (za informaciju tek podatak da su pobijedili Nikola Škvorc i Leona Vukmirović).
Organizatora treba pohvaliti jer je našao načina da izmogne sredstva za novčane nagrade za prvih 6 u muškoj i ženskoj konkurenciji, što je rijetkost u planinskim trkama. Prava šteta je što je Makarska relativno disclocirana pa su troškovi doputovanja sa sjevera, odakle gravitira najviše trkača, jako veliki, što je utjecalo na masovnost. Nije za zanemariti ni podatak da je za sedam dana Plitvički maraton (ekipno PH), koji je također uzeo svoj danak u ljudstvu, pa je na kraju učestvovalo samo 50 trkača. Kažem šteta, jer je ova trka, zajedno s Učkom, pravi hrvatski par ekselans planinskog trčanja. Naime, start s morske obale i cilj na 1400m iznad mora, s fantastičnim pogledom na priobalje nema nijedna alpska trka, a takvih se u svijetu može naći, kolko je meni poznato, još samo po norveškim planinskim trkama koje startaju u fjordovima Skandinavije.
Inače, u blizini Vošca je i vrh Sveti Jure (1762m), treći po veličini u Hrvatskoj. Dva viša od njega se nalaze u masivu Dinare (Sinjal 1831m i Kamešnica 1809), a iznad 1700m imamo još tri velebitska vrha (Vaganski 1757m, Sveto Brdo 1752m, Malovan 1709m). Međutim, na Svetom Juri se nalazi TV-odašiljač, visok 90 metara, što znači da je vrh odašiljača najviša točka Hrvatske. Za potrebe gradnje odašiljača 1965. godine, sagrađena je i cesta koja prolazi pored Vošca, pa je pristup najvišim vrhovima Biokova moguć i autima.
I na kraju objašnjenje naslova – „bilak” je u Zabiokovlju riječ za bijeli snijeg (kao da ima neki drugi), od čega je i planina dobila ime.
Link na fotke:
http://picasaweb.google.com/tergatjanko/MakarskaBiokovo2009#
Ako uzmemo da je Everest krov od svita onda je naša Iiiiiriska (tako ju je zvala moja pokojna baba Ruža) sada negdi u njegovu toplinski slabo izoliranon potkrovlju. Kako je dospila gore, svi vi znate. Koliko je težak i dugotrajan put do tamo isto znate. Uostalon, svi ste vi sportaši i sve van je jasno. Iako mi je od strane vrhovnog štaba izdana zapovijed da van pričan o njezinon putu do Everesta, ja bi iskoristija priliku pa nešto reka o svojoj pokojnoj babi Ruži. O Iiiiiriski imate sad napisano puno i na sto mista (uglavnon isto) a o mojoj babi nema ništa.
Čula je moja baba još krajen devedesetih da iman neku prijateljicu Iiiiirisku i ona joj je bila jako simpatična, iako ju nikad u životu nije srela. Imala je pravo. Naša Iiiiiriska je jedno jako simpatično stvorenje. Čak i oni koji ju poznaju, teško bi imali srca poslat ju na kišu po kruv i mliko, a kamoli na Everest. U tome i je glavna fora. Svaka čast svima, ali nekako se lakše i srcu draže veselit uspjehu nekoga ‘ko te tako očara svojon simpatičnošću. Kao kad ti dite ima glavnu ulogu u školskoj predstavi. A i zbog, na prvi pogled, krhkog tijela čini se da je u uspjeh uloženo još puno više truda i volje. E, zato smo ponosni što je naša Iiiiiriska, najviša na svitu, baš NAŠA. Kao špijun iz njenih redova, mogu van reć’ i da imamo još jedan razlog za ponos. Iiiiiriska je izabrala AK Sljeme jer je i on njoj simpatičan. 😉
U to vrime Iiiiiriska se bavila više faxon a manje penjanjen, što je i moja baba više cijenila nego da je bilo obrnuto. Možda zato šta nikad nije imala priliku završit išta više od 4 razreda osnovne, a mogla je puno toga, uvik je patila na te neke fakultete i titue. Kasnije se malo opametila i svatila da vaja bit i vridan. E, da je doživila prošlu godinu, bila bi joj Iiiiiriska još draža. Iako se o tome nije pričalo na dnevniku niti je bilo u novinama, Iiiiiriska je prva žena na svitu koja je došla u Opuzen i na sadilici, po najvećemu suncu bez mrvice lada i prigovaranja radila cili dan i posadila dva hektara kupusa. I ne samo to, nego je sidila u sredini, a ta uvik sadi. Ove livo i deno nekad sade a nekad ne i probale su je radnice dignit na foru ali se nije dala. Sidila je i sadila dok su one malo sadile, malo pušile. Tako 12 sati!
Ne samo to, nego nakon 5 minuta instruukcija vozila je i traktor i to sa frezon iza i dizala kardan i pribacivala iz brzih u spore brzine i tako te fore koje mali traktor ima.
Za ručakon, dok su radinice jednon polovicon mozga mislile kako bi bilo dobro da je njihov mali naša jednu tako vridnu a drugon kako da što duže ostanu sidit, Iiiiiriska je iz gulaša odvojila žlundrice (tako ih ona zove) i pribacila meni u pjat. Ostalo pojela, popila vode i rekla: “Meni je ova baš fora.”
Jutro kad su se Bostjančićke popele na vrh TeJa mi je u chatu iz baznog logora rekla da je Iiiiiriska super i da kao da je bila na Sljemenu a ne Everestu. I još da su na vrhu bile 45 minuta. Mogu ju zamislit gore: “Darija, meni je ovo baš fora. Amo se malo sunčat, ako Darkec neće prigovarat.”
piše i riše: Ivan Kapović
| Ponedjeljak, 22.06.2009. Nedjeljak, 11.07.2009.; start u 10:45 ONLINE PRIJAVA DO 16.06. 08.07. |
|
| STAZA | Glavna trka: 13km dužine, 1400 m visinske razlike; Juniorska trka: 7km dužine, 350m nadmorske visine. |
| TRASA | Lovran (0m nv) > Medveja (3km, 0m nv) > Lovranska draga (7km, 350m nv) > Dol (10km, 950m nv) > Vrata (11km, 1150m nv) > Sedlo (12km, 1250m nv) > Učka (vrh Vojak 13km, 1401m nv); |
| SATNICA | |
| 8:00 – 10:30 | Prijave i podizanje startnih brojeva na centralnom trgu Lovrana, |
| 10:45 | Start trke, |
| 12:00 – 13:45 | Dolazak natjecatelja u cilj |
| 14:00 | Povratak natjecatelja autobusom u Lovran |
| 16:00 | Proglašenje i podjela nagrada u Lovranu. |
| INFORMACIJE | |
| Startnina iznosi 60kn (juniorska 40), za što će svi natjecatelji dobiti: nastup na trci, što uključuje startni broj, okrepu na stazi i cilju, nagradni fond, online diplomu, prijevoz osobnih stvari do planinarskog doma Poklon, povratak autobusom s Učke do Lovrana, ručak i piće na povratku u Lovran. Nakon što trkači dođu na cilj (vrh Vojak), trebaju se spustiti do planinarskog doma Poklon, odakle će ih autobus vratiti u Lovran. Prije starta trkači mogu ostaviti stvari u taj autobus tako da ih suha roba čeka na Poklonu. Juniorska trka je dugačka 7km (od Lovrana do Lovranske Drage). Juniori/ke mogu produžiti do cilja glavne trke, gdje ulaze u seniorsku kategoriju i plaćaju punu startninu. |
|
| PRIJAVE | |
| Online na www.aksljeme.com do 16.06. 08.07.. Nakon toga prijave su moguće isključivo na dan trke, uz višu startninu od 80kn (juniori 60). Majicu s logom trke po cijeni 40 kuna moguće je naručiti online, skupa s prijavom. Majice su kvalitetne, dizajnerske, muškog i ženskog kroja, u svim veličinama. | |
| ORGANIZACIJA I PROVEDBA NATJECANJA: | Grad LOVRAN Atletski klub «SLJEME» Atletski klub JASTREB 99 |
Vrući svibanjski dani su nas uveli u novu sezonu planinskih trka. Nakon Kamešnice, na red je došla majka svih hrvatskih brdskih trka – Sljeme, u početku poznata kao Štrapacijada. U svom devetnaestom po redu izdanju primamila je rekordnih 149 učesnika, unatoč činjenici da nema nikakav nagradni fond u materijalnom smislu. Legenda zagrebačkog sporta, veslački i trkački evergrin Julije Boroša već dva desetljeća daje primjer ostalim organizatorima kako „nije sve u nofcima”, već da ima nešto i u ljubavi i predanosti spram trčanja i sporta općenito (mada i nekretnine nisu za odbaciti:).
Vrlo lijepi trkački izazov, iz samog centra metropole do vrha 1000-metarske planine po uređenoj planinarskoj šetnici, ne mogu si priuštiti žitelji ni jedne druge europske države, pa držim da ovakav događaj zaslužuje veću pažnju grada, medija, sponzora… No, teško je za povjerovati da će se za to izboriti pored 30-ak lokalnih nogometnih klubova četvrte i pete lige, koji sasvim lijepo egzistiraju i čiji je proračun po jednom prvenstvenom kolu 10-50 puta veći od proračuna ovog natjecanja na kojem, da apsurd bude u potpunosti zadovoljen, nastupi više učesnika nego što ima gledatelja na tim utakmicama. Ali, jbg, to se zove hrvatska sportska realnost od koje ne možemo pobjeći. Ustvari… možemo, u smjeru Sljemena!
Za početak ću malo opisati samu stazu s nešto numeričkih podataka, izvučenih prije 10-ak godina, kada sam premjerio cijelu stazu u dužinu i visinu. Evo što imam zapisano:
– Staza ima 13.7km dužine i 898m visinske razlike (start je na 133, cilj na 1031).
– Prvi km je kod ulice koja se zove Mala (spaja Novu ves i Medvedgradsku) i ima 12m visinske razlike (uspon po Bakačevoj).
– Drugi km je 200m nakon što se uđe u Ksaversku (između Mirogojske i benzinske), i tu isto ima ukupno 12m uspona.
– Treći km je između Mlinarice i Mihaljevca, još 15m uspona.
– Četvrti km je na širokom lijevom zavoju Gračanske ceste, uspona 30m (3%).
– Peti km je isto u Gračanskoj, kod ulice Zvečaj, uspona 32m (3.2%).
– Šesti km je na livadi prije tunela, uspona 43m, ali je završni nagib po Gračanskoj ipak malo žešći od 4.3%, s obzirom da ima jedan dobar ravni komad od kojih 300-tinjak metara po Gračanskom Dolju koji spaja cestu i tunel. Stepenice ispred žičare su na 6.8km i tu je start juniorske trke i okrepa.
– Sedmi km je na pola puta od žičare do Vile Rebar (gdje je nekad bio start istoimene trke), i tu je mjerenje prolaznog vremena i pravi početak trke. U tom dijelu uspona ima 45m.
– Osmi km je već na Leustekovom putu,točno na jedinom prijevoju, uspon 73m.
– Deveti km je isto na Leusteku, na pola puta do Adolfovca, uspon 82m. Adolfovac je na 9.8km
– Deseti km je nešto malo prije nego staza prereže sljemensku cestu, najravniji je dio Leusteka i ima 64m uspona, a tu je i druga okrepna stanica.
– Jedanaesti km je kod krajcanja s cestom i odvajanja za Runolist, uspon 101m.
– Dvanaesti km je kod česme (mislim da se malo tko nije tu osvježio), 114m uspona. Završetak Leustekovog puta, tj izlazak na cestu je na 12.9km.
– Trinaesti km je kod jaslica, kod ulaska na Činovničku livadu, 78m uspona. Do kraja je još 700m u kojem je ukupni uspon od 100m, ali opaki dio ispod žičare od dna do Koloturea ima oko 350m i 75m uspona. Prije 10 godina nisu postojale današnje GPS igračke, pa su moguća neka minimalna odstupanja; stazu sam mjerio biciklom (uspone gurao radi preciznosti), a visinu pomoću barometra. Na osnovu tih podataka izrađen je i profil staze:
Ovogodišnja trka je odlučena već na prijavama. Dva izražena favorita, Ivica Škopac u muškoj i Danijela Černić u ženskoj konkurenciji nisu ostavila ni kap neizvjesnosti. Popularni Ivek nam ove godine nije u svojoj ubitačnoj formi u kakvoj smo ga navikli gledati kada su u pitanju brdske trke, ali i ovo je dovoljno za čistu pobjedu, barem u ovakvoj konkurenciji. Njegovo pobjedničko vrijeme 1:05:23 je najslabije u posljednjih 7 godina, od kada postoji Planinski kup. Međutim, po ovakvom vremenu i u ovakvoj konkurenciji (kada je Ivek ušao u cilj još uvijek su svi natjecatelji bili na Leusteku), teško je bilo trčati brže. Drugo mjesto za Splićanina Marinka Duku, iznenađenje dana, s obzirom da to sigurno nisu treće i četvrtoplasirani Ante Jović i Lovelos Slovinac, izraziti brdski specijalisti. Muška ekipna pobjeda za Veteran (Slovinac, Babić, Artić, Šikman) koji je imao 20 predstavnika (što znači da je mogao sastaviti čak 5 ekipa), ispred Rudolfa Perešina i Sljemena.
U ženskom programu jedino pitanje je bilo da li će Danijela Černić postaviti rekord staze, jer ove sezone trči u životnoj formi. Na kraju joj je nedostajalo 5 sekundi do rekorda, a svoje zadnje tri trke na Sljemenu je završila u vremenskom okviru od samo 17 sekundi (13:28 – 13:33 – 13:45). I njezine sve konkurentice su još uvijek trčale po Leustekovoj stazi kada je ušla u cilj, a prva sljedeća je bila Sanja Begović-Geceg s 8 minuta zaostatka. Ekipna pobjeda za Sljemenašice (Škevin, Krušec, Bua Maričević), koje u brdima nemaju konkurenciju čak i kada nastupaju bez svojih najbržih cura (Orlić, Jurišić, Belović, Podnarčuk). Osim njih, ekipu su uspjele sastaviti još samo Jastrebice. Ukupna klupska pobjeda za AK Sljeme, koji od početka lige u planinskom trčanju (2007), što znači 22 održane trke, ima čak 21 pobjedu, ili 95% učinkovitost.
Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio ove nedjelje se ipak odigravao na kratkoj juniorskoj stazi, s obzirom da je ta trka poslužila kao izborno natjecanje za sastav juniorske reprezentacije Hrvatske u planinskom trčanju za predstojeće prvenstvo Europe u toj disciplini (12.07. Telfes, Austrija). Osobito gusto je bilo kod juniora, jer se na startu pojavilo čak 8 dobrih mladih favoriziranih trkača, a svaki od njih je imao gotovo istovjetne šanse za upasti u prvu četvorku, što je bio glavni cilj ove trke, jer muški juniorski tim sačinjavaju 4 člana. Izjednačenost kvalitete najbolje ilustrira podatak da je prvih 7 juniora u trci ušlo u cilj unutar samo 3 minute, a da primjerice, glavni favoriti, nedavni prvo i drugoplasirani s juniorskog prvenstva Hrvatske na 10,000m (Luka Mikulić i Goran Grdenić) uopće nisu uspjeli izboriti vizu za EP!? Podatak koji dovoljno govori da je dobrim mladim trkačima planinsko trčanje postalo dosta interesantno, jer su konkurencija i masovnost na ovom natjecanju na kraju bila na višem nivou nego na već spomenutom PH na stazi. Kod juniorki uvjerljiva pobjeda 17-godišnje Matee Parlov, ispred Valentine Belović i Monike Delač, tako da su te tri cure izborile EP. Za kraj treba istaknuti zanimljiv kuriozitet. Naime, Valentina Belović je nastupila već 10. put za redom na ovoj trci, iako je još uvijek juniorka, što će ljudi skloni matematici lako izračunati da se prvi put popela na Sljeme kada je imala samo 9 godina, i od onda ne propušta tu trku. Šteta što je za potrebe izborne trke morala nastupiti na juniorskoj trci, pa si je malo narušila savršenu statistiku upornosti.
Dakle, u totalu, nastupilo je 149 trkača, što je najviše od kada se ovo natjecanje održava. Glavni vinovnik ove kultne trke, Julije Boroša i ovog puta je bio najstariji učesnik i naravno pobjednik u kategoriji M75. Sasvim sigurno je jedini hrvatski trkač koji je 19 godina za redom nastupio na istoj dugoprugaškoj trci (moguće je jedino da je netko trčao Starek ili Tuhelj češće, jer su to jedine dvije starije trke kod nas, ali čisto sumnjam).
Planinska sezona ulazi u svoju kalendarsku špicu, potpomognuta cestovnim trkama s ništa manje zahtjevnim brdima. Sljedećeg vikenda na programu je najbrdovitiji hrvatski polumaraton Jaska, zatim slijedi hard-core Biokova (pojedinačno PH, seniorska izborna trka), pa onda „mali predah” na jednom od najtežih svjetskih maratona oko Plitvičkih jezera, nakon čega nas čekaju uzbuđenja na Ivančici, Učkoj, Sljemenskom maratonu i već spomenutom prvenstvu Europe u Telfesu. Da li će najbolji hrvatski planinski trkači vidjeti to prvenstvo i u kojem broju, ostaje da sačekamo odluku HAS-a i izbornika svih atletskih selekcija Siniše Ergotića, koji je najavio recesiju u planinskoj reprezentaciji.
Statistika masovnosti brdske trke Sljeme u posljednjih 8 godina:
2002 – 114
2003 – 113
2004 – 122
2005 – 117
2006 – 141
2007 – 117
2008 – 142
2009 – 149
Slike:
http://picasaweb.google.com/tergatjanko/SljemeBorosa17052009#
