U malom mjestu Otok (dalmatinski) već se par godina održava planinska trka s najjačim nagradnim fondom u Hrvatskoj. Što je i glavni povod dodijeljivanja službenih državnih prvenstava u ovoj disciplini relativno malom atletskom klubu „Otok”. Lani su imali pojedinačno, a ove godine ekipno prvenstvo Hrvatske.
Upravo stoga, za lokalne prilike, skupio se relativno veliki broj učesnika (110), čime je organizator sasvim sigurno zadovoljan, obzirom da se ni tradicionalni polumaratoni u istoj regiji (Sinj, Split) nisu mogli podičiti većim brojem natjecatelja. Razlog dobre posjete je i iznimna gostoljubivost domaćina i krajnje korektna organizacija trke na teško pristupačnom terenu. Ove godine se na dinarskim obroncima Kamešnice okupio i vrlo jaki trkački kadar, puno jači od, npr. pojedinačnog državnog prvenstva na 10,000m na stazi, dva dana kasnije u Zagrebu. Vidjeli smo konačno dvoboj Dinjara i Škopca, te po prvi put na nekoj brdskoj trci Mateu Matošević i Ljiljanu Ćulibrk.
Dvoboj Dinjara i Škopca, najboljeg cestovnog i najboljeg planinskog trkača u Hrvata, dobio je cestovnjak Dražen Dinjar, ali odgovor na pitanje „tko je bolji u brdima” nismo dobili iz dva razloga. Prvi je da ova trka nije planinska u pravom smislu riječi jer ima prosječan nagib tek oko 5%, što je točno sredina između ravne staze i planinske staze zadanih gabarita WMRA od 10%. Istina, tri lijepa uspona su sasvim sigurno više nego dovoljno oštra, ali ostatak staze je uglavnom smješten po ravnim i blagim proplancima. Drugi razlog je da Škopac već neko vrijeme muči muku s ozljedom leđa, što mu je reduciralo količinu i kvalitetu treninga. Šteta, jer da je zdrav, mogli smo vidjeti pravi planinski okršaj.
Odlično je trčao i Marin Koceić, te u drugom dijelu prestigao Škopca, i tako postao jedan od rijetkih domaćih trkača koji se može pohvaliti pobjedom nad Ivekom na planini. Kolko mi je poznato, do sad je to uspijevalo samo Nedeljku „Koski” Raviću. Dražen Dinjar je postavio i novi rekord staze (52:12), što je zavidnih 4:14 po kilometru, odličan tempo za takav teren i nagib. Ekipni prvaci su postali Gornjestubičaneci iz „Rudolfa Perešina”, kojih se čak petoro smjestilo u prvih 11, ali što je još važnije, dva vrlo mlada trkača iz kategorije U23 (Lukina, Škvorc). Prošlogodišnji prvaci, članovi novog atletskog kluba „Solin” su se ovog puta morali zadovoljiti drugim mjestom, a prošlogodišnji viceprvaci iz „Sljemena” trećim, dok je ukupno 9 klubova imalo ekipni plasman.
U ženskoj seniorskoj konkurenciji vidjeli smo odličan nastup Matee Mastošević, prošlogodišnje juniorske rekorderke Hrvatske na 10,000m (35:49). I ona je pobijedila s novim rekordom staze (58:44), za više od 2 minute boljim vremenom od starog rekorda Barbare Belušić. Prosječni tempo u trci joj je iznosio 4:46/km. Njezin klub, također novi, zagrebački „Agram” je uzeo seniorsku žensku ekipnu pobjedu, jer su dobro trčale još Ljiljana Ćulibrk i juniorka Antonija Žalac, koja je produžila nakon juniorskog cilja do kraja trke. Drugo mjesto za prošlogodišnje prvakinje iz „Sljemena”, koje nisu nastupile u najjačem sastavu, ali i da jesu (s Antonijom i Veronikom), nebi se othrvale jakoj ekipi „Agrama”, pa je njihova pobjeda čista ko suza, mada su sve tri cure po prvi put službeno nastupile na jednoj planinskoj trci (ako ne računamo sljemensku ligu Puntijarka, gdje su već nastupale Ćulibrk i Žalac). Treće su članice „KA-tima” iz Karlovca. U juniorskoj konkurenciji isto pobjede „Agrama”, kako kod juniora, tako i kod juniorki, s opaskom da su za konkurente imali samo mlade trkače/ice iz „Velike Gorice”.
Organizator je dobro pripremio stazu, iako je kiša prijetila cijeli tjedan. No, vrijeme se na kraju otvorilo i proveli smo još jedan lijepi dan u divljoj prirodi Dinare. Organizacija bez greške, suđenje čisto ko suza, nagrade bogate, ručak i svi popratni detalji, što bi se reklo – domaćinski, tako da nitko s Kamešnice nije sišao sa zamjerkom. Odličan primjer kako trebaju izgledati planinske trke.
Sljeme
U danima kada su naši klupski simboli (Veronika, Antonija, Pinky) suspendirani, kada nam je nekoliko dobrih trkača ozljeđeno ili bolesno, klupska pobjeda na ekipnom prvenstvu Hrvatske je pravi melem na rane. Ovog puta treba reći da titulu nismo toliko osvojili kvalitetom, koliko srećom (dobre muške ekipe nisu imale ženski dio tima, i obrnuto), ali nije mogla doći u boljem trenutku. Ostajemo i dalje najbolji klub planinskog trčanja u Hrvatskoj, petu godinu za redom, otkad se službeno održavaju ekipna prvenstva u ovoj disciplini. Ovog puta su se titulom okitili Hrvoje Kovač, Marko Sobota, Ivica Kovačić, Damir Fröszel, Valentina Belović, Višnja Škevin i Tadeja Krušec i hvala im u ime kluba. Odlično nas je predstavljao i naš najmlađi trkač Zvonimir Abrlić, pobjedom u konkurenciji kadeta, trkača koji još nemaju 16 gdoina, mada će napuniti 13 tek krajem listopada!
Polumaraton u Rijeci, po nekim standardima najbolja naša trka u toj disciplini, inače omiljenoj i najzastupljenijoj u Hrvata. Rezultatski sasvim sigurno, kad se uzmu u obzir prošlogodišnji rekordi staze, najbolji rezultati ikad otrčani na tlu Hrvatske, u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Organizacija tehničkih elemenata na visokom nivou, ali uz par nedostataka koje ću (opet) navesti, jer se čak i ponavljaju u odnosu na prošlu godinu: kilometarske oznake su definitivno krive (istovjetno ko lani), a radi se o tome da je svaki od prvih 20 kilometara kraći za 2-3 sekunde, pa se pogreška akumulira u zadnjem kilometru koji je sporiji za oko minute. Klasična pogreška koja proizlazi iz (pre)jednostavnog mjerenja staze od starta ka cilju i zanemarivanja količine staze koja preostaje nakon zadnje oznake (20). Rješenja ima više, od višestrukog mjerenja uz dodatne proste matematičke operacije do GoogleEartha ili MapMyRun uz zanemarivu pogrešku plošnog mjerenja. Staza sigurno nije duža jer ima certifikat AIMS-a, ali oznake jesu pa ostavljaju dojam površnosti (i nezadovoljstva na kraju). Drugo – ciljna lista je ponovo neuredna, sve vrvi od različitih kombinacija velikih i malih slova, što stvara vašarski dojam, pogotovo ako se uzme u obzir da su prijave zaključene dva dana prije, što je ostavilo dosta vremenskog prostora za uređivanje. Nedostatak je i ekipni poredak u muškoj, ženskoj i klupskoj konkurenciji (ni obračunavan ni proglašavan), mada se radi o trci koja je u sklopu lige cestovnog kupa HR, što znači da ima tu obavezu. Osim toga, mjerenje vremena je imalo pogrešku pa su mnogi dobivali lošije rezultate nego što su ih otrčali, cca oko pola minute. Dalje, kratka juniorska trka je dosta smušeno najavljena, a osoblje u organizaciji trke nije znalo dati informacije tipa kad/gdje, što je rezultiralo time da neki juniori uopće nisu otrčali trku (jer im je rečeno da je start poslije starta polumaratona), mada su uredno doputovali i platili startne brojeve.
Ostali elementi – okrepa, sigurnost na stazi (i sama staza), atmosfera u startno/ciljnom prostoru, animacija uz stazu, te pogotovo sjajna medalja i odlična majica uvelike pokrivaju navedene nedostatke, ali trka koja pretendira da bude No1 u Hrvatskoj si nebi smjela dozvoliti toliko relativno sitnih pogrešaka, jer se svi hvataju za njih. Eto, uhvatio sam se i ja ovog puta, ali sam se prethodnih sezona dosta nafalio ove trke, međutim, narasla je do nivoa kad se traži dlaka u jajetu.
Masovnost i dalje ima tendenciju porasta, pa se na ciljnu listu skrasio impozantan broj trkača (261) za naše prilike. Kvaliteta vrhunska (također za naše prilike), a bila bi još bolja da se ne kolidira s Rovinjskim polumaratonom, gdje je u isto vrijeme trčala još jedna kompletna elitna postava. Neznam zašto se ne može naći zajednički jezik na relaciji Rovinj – Rijeka i termini odvoje, jer se radi o dva najbolja polumaratona u Istri (ok, znam da Rijeka nije u Istri).
Od Sljemenaša treba izdvojiti ponovo našeg najboljeg trkača Hrvoja Kovača (1:15), a osobne rekorde su si postavili Stjepko Jančijev, Ivica Kovačić i Zoran Obradović. U mušku ekipu su ušli Kovač, Pangracije, Jančijev i Fröszel, a u žensku Ana, Tadeja i Petra. Riječanka Ana Župić je otrčala svoju prvu trku, iako je član Sljemena već 2 godine, ali ju je stres fraktura na dugo odvojila od trčanja, no povratak je bio odličan. Sljedećeg vikenda Ana trči i svoj prvi maraton u Trstu, i vjerojatno će postati 18. članica kluba s istrčanim maratonom, po čemu smo endemični na ovim prostorima.
London
Nismo bili u situaciji live pratiti najveći maratonski događaj godine. Pobijedio je Wanjiru, ali svjetski rekord je opstao, iako su očigledno jurišali na njega. No, preambicioznost u ranoj fazi trke ih je u konačnici koštala svjetskog rekorda, s obzirom da su na petom kilometru pejsmejkeri s vodećom grupom imali prolaz za krajnji rezultat ispod 2 sata!?
Nakon veličanstvenog olimpijskog maratona prošle godine u Pekingu, više ništa nije isto u maratonskom elitnom svijetu. Beskompromisne jurnjave od samog starta, ubrzavanja nakon 30. kilometra su postali gotovo standardi na najvećim svjetskim maratonskim spektaklima. Ni jedna atletska disciplina u svijetu nije toliko napredovala u posljednjih 10 godina kao maraton, a očito je da se tu neće zaustaviti. Primjerice, svjetski rekord Densima (2:06:50), koji je srušen prije 10 godina, sada zauzima tek 70. mjesto na tabeli svih vremena. No, taj napredak sigurno neće utjecati na spuštanje olimpijskih normi, jer pogađa uglavnom 3 afričke zemlje (Kenija, Etiopija, Maroko), što ne narušava nacionalnu kvotu olimpijskog maratona.
Novu, mladu generaciju svjetskih maratonaca najviše klase (Wanjiru, Kebede, Kwambai, Kirui, Hall) ne privlače taktičke trke i upravo živimo u vremenu maratonske renesanse. Novi rekord londonske staze (2:05:10), po kojoj su u zadnjih 10-ak godina trčali apsolutno svi najbolji maratonci našeg doba, bio bi, za primjer, dostatan tek za četvrto mjesto na nedavnoj trci u Rotterdamu, a izuzetno brze trke su održane još i u Parizu (2:05), Dubaiu (2:05), te Houstonu, Seoulu i Rimu (sve 2:07), a predstoji nam tek SP i jesenski spektakli u Berlinu, Chicagu i New Yorku. Posebno će biti zanimljiv berlinski krešendo, u kojem će se sukobiti vjerojatno dva najbolja trkača današnjice – Gebrselassie i Wanjiru! U međuvremenu, obratite pažnju na mladog Etiopljanina Bazu Worku, koji je prije 3 tjedna u Parizu trčao maraton za 2:06:15… sa 18 i pol godina!!
Londonski maraton je svake godine izložba trenutno najboljih eksponata maratonskog trčanja. Boston ima slavu tradicije i imidž „nije za svakoga”, New York ima slavu najmasovnijeg i najpoželjnijeg, Berlin najbržeg i najzabavnijeg, a London pak najjačeg svjetskog maratona. Trka londonskim ulicama je mnogim velikim trkačkim zvjezdama sa staze bila maratonski debi, primjerice Tergata, Gebrselassiea i Radcliffe, koji su kasnije postavljali svjetske rekorde u toj disciplini. Ove nedjelje će se po prvi put u maratonu okušati Zersenay Tadese, trkačka ikona nadolazeće velesile Eritreje, čovjek koji iza sebe ima tri zadnje titule svjetskog prvaka u polumaratonu, ali i iznimno vrijednu, jedinu pobjedu nad Kenenisom Bekeleom na svjetskim prvenstvima u krosu. No, ta reputacija mu najvjerojatnije neće biti dovoljna za pobjedu jer će protiv sebe imati strašno jaku konkurenciju, pa pođimo redom:
Sammy Wanjiru – Prvi favorit trke. Iako najmlađi od svih, njegova kratka i blistava karijera, tijekom koje je već 3 puta postavljao svjetski rekord u polumaratonu (trenutni 58:33), otrčao 3 maratona s prosjekom rezultata 2:06:12 (!) i donio Keniji prvo maratonsko zlato na Olimpijskim igrama, što bi rekao Mija Aleksić alias Aksentije Topalović – kratko i jebitačno! Nedavni mini-debakl na polumaratonu u Lisabonu (7. mjesto s 1:01:25) ide u prilog njegovim konkurentima, no ako je periodizacija napravljena kako treba, vjerujem da će Wanjiru voditi glavnu riječ u trci i po svoj prilici napasti svjetski rekord. Uostalom, Wanjiru je već najavio da će upravo on, za nekih 5-6 godina, biti prvi čovjek koji će maraton trčati za manje od 2 sata!! U usporedbi s time, sadašnji aktualni rekord 2:03:59 bi trebao biti tek prolaz na 41. kilometru.
Martin Lel – Na zadnja 4 Londonska maratona ima 3 pobjede i jedno drugo mjesto, halo! Dodajmo mu još dvije pobjede u New Yorku, i odmah ga, uz svu počast Gebreu, možemo proglasiti najuspješnijim maratoncem 21. stoljeća. Izvrstan taktičar i finišer koji može otpratiti svaki tempo, protiv takvih nema lijeka. Međutim, okolnosti mu u zadnjih godinu dana ne idu na ruku. Nakon prošlogodišnje pobjede u Londonu, dobio je malariju, od koje se nije stigao na vrijeme oporaviti, pa je olmpijski maraton završio tek na petom mjestu. Sada pak osjeća laganu ozljedu, pa je nastup čak i upitan. U svakom slučaju, psiha je narušena, a za dobiti Wanjirua mora se biti 100% spreman, fizički i mentalno.
Tsegaye Kebede – Uz Gebrselassie i Mergu (bostonski pobjednik) predstavlja etiopsku vrhušku. U Pekingu je svom trening-partneru i prijatelju Mergi otkinuo brončanu medalju u 43. kilometru, kad su već ušli u stadion. U Fukuoki drži rekord staze 2:06:10, što je najbolji rezultat otrčan na tlu Japana, svetoj maratonskoj zemlji, i drugo najbolje vrijeme Etiopije (iza Gebretovog rekorda), dok u polumaratonu ima impresivnih 59:35. Nije jurišnik, već taktičar koji vreba iz drugog plana i skuplja zaletavače. Teško da će pobijediti, ali po svoj prilici visoko plasiran.
Abderrahim Goumri, Jaouad Gharib – Marokanski maratonski prijestolonasljednici, nakon odlaska Khannouchia u Ameriku i El Mouaziza u zasluženu mirovinu. Oba su zafrknuta do jaja, posebno Gharib kojeg se nemoguće otresti kad zagrize. Vole bit u vodećoj grupi, beskompromisni su i puni sebe, nemaju kenijski kompleks, dobro podnose njihove fartlek-zezalice, ali nemaju finiš neophodan za pobjedu u ovako jakoj konkurenciji.
Emmanuel Mutai, Felix Limo – Druga kenijska postava. Nemaju kredibilitet Lela i Wanjirua, no kod njih se nikad ne zna. Limo je već par godina u padu pa bih ga prvog otpisao. Doduše, on je jedini dobio Lela u zadnje 4 londonske godine (2006), ali je definitivno u silaznoj putanji. Mutai nije, prošlogodišnjih 2:06:15 baš u Londonu govori da ima kapacitet za pomrsiti račune svima.
Viktor Rothlin, Dathan Ritzenhein – Švicarac i Amerikanac svijetle puti. Uz Ryana Halla, trenutno najbolji bijeli maratonci. Oba su lani na Olimpijskom maratonu ušli u prvih 10 (7. i 9.), međutim, daleko iza glavnih zbivanja u trci. Po svoj prilici će boraviti u drugoj skupini, koju će voditi pejsmejkeri na tempu za 2:07:30.
Yonas Kifle, Zersenay Tadese – Njih sam ostavio za kraj. Eritreja nezadrživo grabi ka vrhu svjetskog dugoprugaškog trčanja (čak su razbili i talijansku 30-godišnju dominaciju u planinskom trčanju), a njihov kolovođa je Tadese s početka priče. Lani su u Pekingu beskompromisno ušli u fajt i dugo držali ubitačan tempo Wanjirua, samo da bi na kraju debelo zalegli i joggali zadnje kilometre. Međutim, to je cijena školovanja neophodnog za napredak. Ovog puta su jači za svog idola, mada maratonski debitanti tradicionalno loše prolaze, bez obzira na prethodnu reputaciju u kraćim disciplinama.
Trka bi se trebala odvijati na sljedeći način – prvu grupu vode pejsmejkeri koji imaju zadatak da pola trke provedu za 1:01:50, što znači da polovica od navedenih to nemreju pratit, pa je za očekivati 7-8 trkača da opstanu u njoj nakon prvog poluvremena. Dalje će zečevi imati zadatak da furaju ritam kolko mogu u istom tempu. Obično za to dobiju dodatni bonus, ovisno o tome koliko dugo mogu vući grupu. Međutim, nakon 25. kilometra moguće (tj. dozvoljeno) je i taktičko ubrzavanje od strane učesnika. To u pravilu rade Kenijci koji su navikli na te stvari u svojim grupnim dugačkim treninzima, što zna izludjeti Etiopljane i Marokace, o discipliniranim bijelcima da ne pričam. U svemu tome većina njih i nastrada od vlastite vatre, al’ jbg, oni to vole! Problem ovako zgusnute kvalitete je što kada zečevi porikavaju nastane komešanje, taktiziranje i razmišlljanje o nagradnom fondu, što u pravilu ubije dotadašnji zečji uradak i ritam za svjetski rekord. Stoga, rekordi padaju uglavnom u slabijoj konkurenciji, kada je kompletan rad pejsmejkera usmjeren prema jadnom cilju i jednom čovjeku koji je za to sposoban, a on se u pravilu zove Haile Gebrselassie, mada je samo pitanje vremena kada će se zvati Samuel Wanjiru.
Ženska trka je nešto tanja i rasno ravnopravnija. Prvi favorit po kladionicama je Irina Mikitenko, mada ja osobno u toj ulozi vidim Zhou Chunxiu, Kineskinju koja je u Londonu slavila prije dvije godine na impresivan način, mada je u trci još i Katherine Ndereba, za koju nemam dovoljno dobrih komplimenata. Sa svojih 37 godina još uvijek je teško pobjediva, iako statistika kaže da u zadnje 3 sezone nije išla ispod 2:25. Ukoliko je trka brza, a biće, Ndereba se ne upušta u fajt već s pristojne udaljenosti prati rasplet i pravi trenutak za napad. Međutim, Mikitenko i Zhou su vrlo friške ispod 2:20, što je dovoljno brzo da Nderebi na vrijeme pobjegnu s horizonta.
Biće zanimljivo vidjeti i olimpijsku pobjednicu Constantinu Ditu, čisto da se još jednom uvjerimo da joj je pekinški olimpijski maraton bio vrhunac karijere iz kategorije senzacije. Ukoliko me demantira, pejsmejkeri se „neće leba najesti” jer ih Dita ne podnosi već piči naprijed mimo zdravog razuma, što je upalilo u Pekingu i vjerojatno nikad više. Ah, da, zaboravio sam Etiopljanke – kratkonogu Gete Wami i dugonogu Berhane Adere. Gete je mudrija i iskusnija, Berhane izuzetno brza, ali taktički neobrazovana s velikim amplitudama. Ipak, ako joj amplituda bude u proporcionalno savršenom sazvježđu, svojim kracima muže složiti bananu favoritkinjama. Čast i tradiciju „sveprisutnih ostarjelih Ruskinja na koje se uvijek treba računati, tj. nikada ne zanemariti” branit će dvije ocvale đjevuške Lyudmila Petrova i Svetlana Zakharova. Petrova je zajebanija! Još dvije, malo mlađe Ruskinje: Liliya Shobukova će debitirati u Londonu, a jesenskih 1:10 u polumaratonu nije za bacanje; u tu klasu spada i Inga Abitova, europska prvakinja na 10,000m (30:31).
Direktan prenos je u nedjelju na Eurosportu. Za kraj dobra vijest za hrvatske maratonce. Londonski maraton je otvorio tzv. „overseas ballot”, što znači da su napravili posebnu lutriju za sve trkače koji ne dolaze iz Velike Britanije. Do sada je upad na Londonski maraton svim hrvatskim maratoncima bila nemoguća misija, a ubuduće će sigurno puno naših trkača dobiti priliku da nastupe na ovom, uz Berlin, najmasovnijem i najjačem europskom maratonu. Još kad se uzme u obzir najezda niskobudžetnih aviokompanija, eto prilike za relativno jeftin nastup u Londonu. Lutrija se otvara u ponedjeljak u 9 ujutro!
Huti je zavrsio sa obradom video materijala te su isti uploadani na vimeo ovdje!
Tečaj za atletskog suca
27.4 počinje tečaj za atletske suce i traje 5 dana (obavezno 3 predavanja) nakon čega se polaže ispit! Predavanja i ispit će se održat na kineziološkom fakultetu (dif) u 18h! Zainteresirani neka se jave na 098/961-7061 ili dbadanjak@net.hr!
Putem Internet stranice Universal Sports ipak smo mogli uživo pratiti i uživati u 113. izdanju Bostonskog maratona. Vidjeli smo dvije potpuno različite trke – mušku beskompromisnu od starta i žensku potpuno taktičku. Amerikanci su s puno nade ušli u ovu trku, očekujući konačno ne jednu, već dvostruku krunu na jednom velikom maratonu, što im se nije desilo još iz vremena najboljih dana Billa Rodgersa, Alberta Salazara, Franka Shortera i Joan Benoit iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, kenijsko-američki dvoboj su na kraju dobili Etiopljani i pobrali najviše bostonskih lovorika.
Maratonci
Urnebesan start, vrlo nekarakterističan za bostonsku stazu, inicirao je Ryan Hall, čime je u startu obznanio svoje pobjedničke namjere. Već na petom kilometru su imali prolaz 14:33, što je 50 sekundi brže od prolaza kada je 2006. postavljen rekord staze. Tempo za svjetski rekord na nivou 2:03! U drugoj petici su se malo stišali i desetku prošli za 29:30, a prosjek ritma je neznatno pao na nivo 2:04:30, što je još uvijek bilo fantastično. No, da se razumijemo, Hall nije ganjao svjetski rekord, iz jednostavnog razloga što nebi bio priznat zbog prenagnute staze, već je: a) htio utjerati strah u kosti konkurentima (malo vjerojatno, jer konkurenti nisu od jučer); b) zaletio se nošen nacionalnim porivom (malo vjerojatno, jer iza sebe ima jaku taktičku logistiku); c) htio razbiti kenijski sindrom fartlekovanja u kasnijoj fazi trke u Newtonu, gdje sve obiluje brdima (vrlo vjerojatno).
Slika je bila dojmljiva i posve neuobičajena: bijeli čovjek na čelu vodeće grupe, a iza njega 12 afričkih potjernika. Ovakav prizor nam je u zadnjih 15-ak godina priuštio samo Stefano Baldini u atenskom finalu, te par puta Antonio Pinto na Londonskom maratonu krajem 90-ih. Do prolaza polovice maratona su Kenijci već ovladali grupom i usporili je navodeći vodu na svoj mlin, pa se polumaraton prošlo za 1:03:38. Ritam nije posve spor, grupa je kompaktna, s tek tu i tamo pokojom iskrom zajebancije Kiogore i Cherigata, dva kenijska frenda koji žive i rade (to je za njih ipak pečalba) u Americi, a treniraju zajedno na visoravni Boulder u državi Colorado, ko pravi kauboji.
I onda slijedi udar Etiopljana, koji su se dotad cijelo vrijeme nezainteresirano skrivali u zavjetrini. Merga i Molla u tili čas potpuno razbijaju grupu i peleton se pretvorio u zmiju. Uspijeva ih držati samo Daniel Rono, čovjek s reputacijom „ispod 2:07″. Iznenađujuće, Hall ostaje na repu i ne prihvaća fajt, što se pokazalo: a) mudrom odlukom jer je na kraju uzeo treće mjesto; b) lošom odlukom jer nije pobijedio. Akceleracija Deriba Merge 15 kilometara prije kraja trke i 5 kilometara prije ključnog brdskog dijela me podsjetila na slavne dane velikog marokanskog maratonca El Mouaziza, jedinog trkača koji je uspjevao pobjeći kenijskoj pratnji u tako ranoj fazi trke.
Merga je vrlo brzo stekao veliku prednost koju je konstantno održavao, međutim vrlo često se okretao, što je u pravilu znak slabosti, ali može biti i da je kontrolirao pobjedu nauštrb vremena, s obzirom da se ovdje rezultat ne pika. Hall se, nakon što je opstao u igri nakon Heartbreak Hilla, u zadnjih 8 kilometara nizbrdice probijao prema napred čisteći kenijske otpatke, skrasivši se na kraju na trećem mjestu, koje ga vjerojatno nije zadovoljilo.
Pobijedio je, dakle, Deriba Merga s rezultatom 2:08:42 i upisao svoju prvu veliku maratonsku pobjedu. Zanimljivo da je na internetskoj kladionici Universal sporta prije trke imao relativno slabe šanse za pobjedu, tek 8%. Očito su ljudi brzo zaboravili njegov prošlogodišnji epski duel s Wanjiruom na pekinškom olimpijskom maratonu, kada je u strašnoj trci fenomenalno kontrirao kasnijem olimpijskom pobjedniku. A nisu ni apdejtali njegov nedavni polumaraton u New Delhiu (59:14), gdje je u lošim vremenskim uvjetima imao sve prolaze do 16. kilometra ispod svjetskog rekorda. U svakom slučaju, ovo sigurno nije njegova zadnja velika pobjeda, mada je već sa ovih $150,000 svojoj kompletnoj familiji osigurao ugodnu egzistenciju do kraja života. Naime, za odličan život i obilje injere u Etiopiji je 4-članoj obitelji dovoljno $150 mjesečno.
Maratonke
Potpuno suprotno muškarcima, žene su maksimalno taktizirale i otrčale najsporiju trku u zadnjih 25 godina u Bostonu. Prve kilometre su prošle u tempu 4:00/km, što bi otpratilo čak i naših 5-6 cura. Desetku su prošle za 37:05 (čak 3 minute sporije od prolaza rekorda staze), a polumaraton za mršavih 1:18:12 (7 minuta sporije), što dovoljno govori o taktičkim previranjima.
Međutim, sve favoritkinje u ovoj trci su u principu finišerke; Dire Tune ima 1:07 polumaraton, što znači da joj odgovara duga završnica; Kara Goucher i Salina Kosgei dolaze sa staze, znači da im paše nešto kraći finiš; Lidiyi Grigoryevoj sve paše ako je ne razbiju prije 37-og. S druge strane, u trci nije bilo ni jedne jurišnice tipa Radcliffe, Tomescu ili Prokopcuke, a s obzirom da bostonska tradicija negira pejsmejkere, razvoj događaja je bio posve logičan, mada mislim da su ipak malo pretjerale.
U takvoj trci razvoj događaja praktički ne postoji. One se voze skupa i šlepaju u ogromnoj grupi (jer to mogu pratiti i top-joggerice) i čekaju rasplet. Kada je počelo ubrzavanje nakon 35. kilometra puno cura je to i popratilo jer se nisu do tada pošteno ni umorile. Na 40. kilometru zanimljiva i dosad neviđena situacija – čak 5 djevojaka je još uvijek na čelu! Kilometar prije cilja dah gubi i pre-race favoritkinja Kara Goucher, čime baca u očaj domaću publiku, koja je sa 60% vjerojatnosti predvidjela njezinu pobjedu.
U ciljnoj ravnini Boylston Streeta slijedi drama, jer prema pobjedničkoj traci trče rame uz rame Etiopljanka Dire Tune i Kenijka Salina Kosgei. U zadnjim metrima Salina uspijeva napraviti prednost od dva koraka i pobjeđuje sa sekundom prednosti, najmanjom razlikom u povijesti Bostonskog maratona. Mada je Dire Tune lani pobijedila na identičan način (2 sekunde prednosti), pobjeda Saline Kosgei u kratkom finišu nije iznenađujuća, jer se radi o curi koja je u početku svoje atletske karijere bila juniorska prvakinja Kenije na 200m i 800m! Ovo joj je prva velika pobjeda, jer je dosadašnje tri imala na relativno slabijim maratonima u Parizu, Pragu i Singapuru. „Naša” Kara Goucher je ušla u cilj kao treća sa suzama u očima, iz čega se moglo vidjeti da ju je samo pobjeda mogla zadovoljiti.
Rezime
U muškoj konkurenciji potpuni trijumf Etiopljana, koji su osvajali 1-4-6-7 pozicije, a u ženskoj pak Etiopljanke 2-4-7. Međutim, treba dodati da ovo (za razliku od Etiopije) nije najbolje što Kenija ima, njihovu kremu ćemo gledati ovog vikenda u Londonu, gdje će Sammy Wanjiru, uvjeren sam, napasti Haileov svjetski rekord 2:03:59.
Hrvatska državljanka Marijana Dinić, koja živi u Hillsdaleu (New Jersey), trčala je za 3:45:33 (3343. mjesto), a Zagrepčanka Jasna Kombol-Bas za 4:03:59 (5916. mjesto).
