113. godina za redom, trećeg ponedjeljka travnja (20.04.) održat će se još jedan Bostonski maraton. Premda nema većeg američkog grada (vjerojatno i svjetskog) u kojem se ne održavaju gradski maratoni, trke u New Yorku i Bostonu izrasle su u svojevrsnu instituciju, u medijski spektakl širokih razmjera, i na kraju, po dobroj staroj američkoj tradiciji i u veliki biznis. Dok je maraton u New Yorku spektakularan zbog same svoje lokacije i enormnog broja natjecatelja, Bostonski maraton ima među trkačima diljem svijeta gotovo mitsko značenje, prvenstveno zbog slavne tradicije i relativno visokih kvalifikacijskih normi koje dijele joggere od ozbiljnih trkača.
Grad
Boston je odigrao veliku ulogu u stvaranju povijesti SAD-a, gdje su krajem 18. stoljeća dugokosi radikali, predvođeni John Hancockom i Paul Revereom započeli revoluciju protiv engleskih kolonijalista za neovisnost. Stoga kroz grad vijuga crvena „Staza slobode“ (Freedom Trail), koja spaja sve značajne zgrade i spomenike vezane uz taj događaj. Boston se razlikuje od ostalih tipično-američkih gradova po neobičnoj mješavini užurbanog, obaveznog načina života i jednog ugodnog, pozitivnog tempa življenja, što ga čini najeuropskijim gradom u Americi. Čuvene škole, koledži, medicinski centri, istraživački i kulturni instituti privlače mlade genijalce iz čitavog svijeta. Bostonci su posebno ponosni na svoj Bostonski Simfonijski Orkestar, Muzej Likovne Umjetnosti, Sveučilište Harvard, Tehnološki Institut Massachussetts (MIT), Red Sox-e, Celtics-e, i naravno – Bostonski maraton. Središnji dio grada (Downtown Boston) je stara gradska jezgra omotana oko najstarijeg američkog gradskog parka po imenu Boston Common, oformljen 1634.g. Park je savršeno čist i uređen, s manjim jezerom u sredini po kojem plove turistički brodići u obliku labudova (Swan Boats), što je jedna od bostonskih karakteristika. Sve vrvi od vjeverica koje su tako pitome da bez straha prilaze ljudima i jedu im iz ruke. Na sjevernoj strani parka nalazi se stari dio grada, smješten na čuvenom Beacon Hill-u, brdu na kojem su se naselili prvi europski doseljenici. Ako zakoračite na Beacon Hill, možete smatrati da ste se vratili dva stoljeća unatrag, jer je sve ostalo isto kao i tada. U tom starom dijelu nalazi se i poznati kafe-bar „Cheers“, po kojem je snimljena istoimena humoristična serija „Uzdravlje“. Istočnu stranu grada čini Goverment Center, čista geometrija betona i stakla s naglaskom na visini, drugim riječima – moderna arhitektura našeg doba. Južni dio se zove Downtown Crossing, trgovački dio grada u kojem su smješteni svi veliki šoping centri (Filene’s, Jordan Marsh, itd), turistički dućani, fast food restorani, i to sve u jednoj velikoj pješačkoj zoni. Još koji korak južnije se nalazi Kineska četvrt (Chinatown), gdje nivo civilizacije rapidno pada, a i engleski jezik je tek sekundaran. Najljepši i najeminentniji je svakako zapadni dio grada, tzv. Back Bay. U tom dijelu paralelno s rijekom Charles idu četiri najduže i najšire bostonske ulice: Beacon Street, Commonwealth Avenue, Newbury Street i Boylston Street, u kojoj je zadnji kilometar i cilj maratonske staze, točno ispod John Hancock Tower-a, najviše zgrade sa 62 kata, čija je kompletna fasada u plavičastom ogledalu. U blizini je i Hynes Convention Center, u kojem je smješten maratonski EXPO, gdje trkači, između ostalog, i podižu svoje startne brojeve. U njemu je poslije trke organiziran i ples za sve učesnike maratona, pod nazivom „Najgori plesnjak na svijetu“, iz razumljivih razloga. Preko rijeke Charles vodi most Longfellow Bridge, koji svojim arkadama neodoljivo podjeća na višegradsku ćupriju preko Drine. Prelaskom mosta ulazi se u Cambridge, intelektualni centar Bostona i države Massachusetts. Tu se nalaze vodeći svjetski tehnološki centar MIT, te čuvena sveučilišta Harvard i Redcliffe.
Staza
Od prvog dana nije mijenjana, osim što je u međuvremenu asfaltirana. Staza otkriva važan podatak – Bostonski maraton nije gradski, već spaja unutrašnjost države Massachusetts s Atlantikom, otprilike nešto tipa Benkovac-Zadar u našem slučaju. Samo što u slučaju Bostona maratonci cijelim putem trče kroz naseljene dijelove, obzirom da staza spaja 7 malih gradova. Starta se u mjestu Hopkinton, koji ima nadmorsku visinu od kojih 150 metara iznad mora. Cilj trke je na nivou mora, što u konačnici znači da staza nije certificirana jer je polegnuta više od dozvoljenog (1 metar po km, po pravilniku IAAF-a), pa na njoj ne vrijede norme za SP i OI, te eventualni nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Prvih 6 kilometara je konstantno nizbrdo i u tom dijelu, do mjesta Ashland, anulira se najviši dio nizbrdice, preko 100 metara (15-20 m/km, ili 1.5 do 2 posto nagiba). Iz taktičke perspektive to znači brza smrt za zaletavače koji pokušavaju iskoristiti pruženu pogodnost gravitacije. Taktički dobro pripremljeni maratonci, upoznati sa svim čarima bostonske staze, u tom dijelu idu čak i sporije nego po ravnom. Do ostatka polumaratona nema značajnijeg pada u visini, što ne znači da je staza ravna. Naime, tijekom cijele trke sve vrvi od omanjih hupsera i vrlo su rijetki potpuno ravni komadi.
Nakon prolaska kroz sljedeća dva mjesta (Framingham, Natick), točno na pola trke dolazi se do mjesta Wellesley, znano po najvećem američkom ženskom koledžu (Wellesley College), s oko 2500 studentica. Jedna od tradicija koledža je i bučno navijanje na tom dijelu maratonske staze, poznato pod imenom „Wellesley Scream Tunnel“, slično najboljim danima Beatlemanije.
Sljedećih 10-ak kilometara se nastavlja u sličnom hupser-stilu kroz mjesto Newton, i onda, na 32. kilometru počinje zloglasni Heartbreak Hill, kritična točka maratona. Uspon od 2 dugačka kilometra, pri čemu se savlada samo 50-ak metara visine, nije tako strašan, ali je iz one kategorije „podmuklih“. Što znači dug i neprimjetan, a kad shvatiš onda je kasno! Prolaskom preko njega svojedobno nisam ni shvatio da je to to, mada sam ga s nestrpljenjem očekivao, ali kad prođete jednom školu Plitvičkog maratona, onda vas usponi ovog tipa u biti ne mogu impresionirati previše. Istina, atmosfera na usponu je sjajna, jer gledatelji na najjačem dijelu formiraju uski špalir navijača, slično scenografiji uspona na Alpe d’Huez s Tour de France-a. Na vrhu Heartbreak Hilla vam se konačno ukazuje atlantski ocean i grad Boston, i slijedi nizbrdo jurnjava od 8 kilometara i spust od kojih 70 metara, dakle oko 1% u prosjeku, nagib koji trkači zovu „pod nogu“ i doslovno ga obožavaju. Još malo muvanja kroz mjesto Brookline, i tek nakon oznake 40. kilometra ulazi se zvanično u Boston. Slično kao i „Venecijanski maraton“, na kojem je samo zadnji kilometar ustvari u mjestu Venezia.
Trka
Bostonski maraton je idealan za afričke trkače (a koji nije?). Naime, staza je takva da savšeno odgovara maratoncima koji treniraju na način kako treniraju primjerice Kenijci. A to znači puno dugačkih grupnih treninga s ukomponiranim fartlekima po neravnom terenu. Stoga ne čudi da je zadnji bijeli pobjednik ovog maratona bio Talijan Gelindo Bordin, prije 19 godina. Od tada, listu afričkih pobjednika je nakratko prekinuo Koreanac Lee Bong-ju 2001. godine, a sve ostalo su osvajali Kenijci (16 puta), te Etiopljanin Haile Negussie (2005). No, postoje izvjesne naznake da bi Amerika, nakon 25-godišnjeg posta, ponovo mogla imati pobjednika. Naravno, radi se o Ryanu Hallu, službeno najbržem bijelom maratoncu u povijesti (2:06:17, London 2008), kojemu kladioničari daju visokih 30% šansi. Hall je izabrao za ovu godinu Boston umjesto Londona, i mislim da je dobro odlučio, mada ćemo odgovor dobiti tek u ponedjeljak. Brze trke na nivou svjetskog rekorda, koje uvijek diktiraju londonski pejsmejkeri, donijele su mu slave vrijedan rezultat, ali nisku poziciju (5. mjesto). Ovakvom trkaču nedostaje jedna velika pobjeda (major victory), koju bi mogao potražiti u Bostonu, gdje tradicionalno nema pejsmejkera, što znači da će presuditi taktička sprema. Za protivnike će imati krdo kenijskih jurišnika, od kojih se čak trojica prezivaju Cheruiyot (i sva trojica imaju osobni ispod 2:07:30!!!). Uz još 20-ak više-manje znanih Kenijaca i Etiopljana, izdvojio bih kao ipak najvećeg favorita Deriba Mergu, čime sam malo naštetio ugledu Roberta Kipkoech Cheruiyota, pobjednika na posljednje tri trke. Ako me Robert razuvijeri i pobjedi ovog ponedjeljka, postat će prvi trkač u povijesti koji je ovdje pobijedio 4 puta za redom. Pregledom liste pobjednika ponovo sam se prisjetio da je na ovoj trci postignut najveći hrvatski maratonski uspjeh u povijesti. Naime, daleke 1958. godine, prvi je ciljem prošao Franjo Mihalić, rođeni Kutinčanin, koji je svoje djetinjstvo i prve trkačke korake napravio na našem savskom nasipu, na stazi gdje je nedavno održan prvi Savski polumaraton. Franjo je tada pobijedio s rezultatom 2:25:54, a povijesničari ga pamte i po tome što je, za vrlo toplog tog dana, nosio legionarsku kapu koju je sam skrojio, i koja je kasnije postala simbol ultramaratonaca. U ženskoj trci su bijelkinje imale nešto više uspjeha, pa su u zadnjem stoljeću dvije Ruskinje (Zakharova, Grigoryeva) uspjele pomutiti račune agričkim gazelama, koje je uglavnom predvodila Catherine Ndereba, četverostruka pobjednica. I ovdje Amerikanke nisu pobjeđivale 25 godina, ali po prvi puta od tada imaju jakog favorita u liku Kare Goucher, koja je jesenskim debitantskim nastupom u New Yorku oduševile estetikom i hrabrošću, a nas i dodatno porijeklom (pokojni otac joj je bio hrvatski iseljenik Mirko Grgas). Njoj će posao, za razliku od Halla, biti puno lakši, jer je ženska konkurencija uvijek i svugdje slabija, sve se svodi na 3-4 imena, od kojih bih izdvojio Etiopljanke Dire Tune (prošlogodišnja zmagovalka, nedavno postavila etiopski rekord u polumaratonu 1:07:14) i Bezunesh Bekele, te Kenijke Salina Kosgei i Helena Kiprop. Čast „ostarjelih Ruskinja koje se nikada ne smiju zanemariti“ branit će ovog puta Lidiya Grigoryeva, strašna finišerka, koja sve može poskidati u zadnjih par kilometara, ako joj dozvole boravak u vodećoj škvadrici. Hrvatska će imati ove godine svoje predstavnik(c)e. U ženskoj konkurenciji će trčati Zagrepčanka (francuskog državljanstva) Jasna Kombol-Bas, te hrvatska državljanka Marijana Dinić iz američkog grada Hillsdale. Trka je limitirana na 25,000 učesnika, a ta brojka je popunjena još u siječnju, nakon čega su prijave zatvorene. Za startninu od $150 (cca 850kn), dobiva se (skinuto s web stranice): ulaz na EXPO, učesnička majica dugih rukava, startni broj, korištenje chipa, maratonska vrećica, upustva za trku, ulaznica za pasta-party, prijevoz do starta, ulaz u „atletsko selo“ na startu, okrepa s vodom i Getorade-om uz stazu, online praćenje rezultata putem weba, prva pomoć uz stazu, finišerska medalja, plastificirani pokrivač poslije trke, ulaz u prostor za presvlačenje (nema tuševa!), masaža, ulaz u prostor za sastanak s članovima obitelji, ulaz za ceremenoiju proglašenja, ulaznica za pasta-party poslije trke, razglednicu sa svim prolaznim vremenima, certifikat o završenoj trci (to bi trebala bit diploma), ciljna lista. Zadnje tri stvari svi dobivaju na kućnu adresu 2-3 mjeseca kasnije. Mislim, zbilja su natovarili svega, a 80% tih stvari se podrazumijeva i ima ih i na svim ostalim maratonima. Za kraj dvije loše vijesti. Jedna je za učesnike koji žele trčati Bostonski maraton s walkmanom – to je zabranjeno (doduše, neznam kakce su konsekvence)! A druga je za nas – nažalost, Eurosport ove godine neće prenositi trku uživo!?
Atletski klub Sljeme, osnovan je 2002. godine. Od tada do danas klub je od početnih 10 narastao na današnjih 145 članova. Od 2002. kroz klub je prošlo točno 211 članova, najrazličitijih uzrasta, starih i mladih, bržih i sporijih, ornih za treniranje i onih manje ornih.
U ovih 8 godina članovi AK Sljeme organizirali su desetke što cestovnih, što brdskih utrka, započeli su zimsku i ljetnu sljemensku ligu, sudjelovali su u stotinama priredbi u zemlji i inozemstvu.
AK Sljeme bio je, još je i bit će pokretačka snaga amaterskog trkačkog pokreta. Stoga s velikim obzirom te uznemirenošću pratimo akciju pojedinaca, koji su iskoristili popularnost medija za promociju sporta za bespredmetne i neprimjerene napade na neke trkače kluba, ali i na klub u cjelini.
Nismo mogli ostati ravnodušni na zlobne konstrukcije niti na otvorenu zluradost kojom su popraćeni najteži dani od osnutka ovog kluba.
Ove medijske podvale, od osoba sakrivenih iza lažnih internetskih imena, iskorištene su da bi se od HAS-a ishodila suspenzija za nekoliko naših registriranih atletičara te bila bačena sumnja na nekoliko članova koji imaju amaterski status.
AK Sljeme i njegovi članovi nisu sretni zbog nastalih okolnosti, ali prihvaćaju predstojeći postupak sa zadovoljstvom , jer će tijekom postupka imati priliku objasniti okolnosti događaja, čije je iskrivljavanje od strane anonimnih osoba i dovelo do istog.
U navedenom postupku, bez atmosfere linča i bez anonimnog blaćenja, uvjereni smo da ćemo prezentirajući valjane argumente dokazati bezražlonost cijelog ovog medijskog progona.
Zato se prepuštamo u ruke objektivnog arbitra u nadi da će to donijeti potrebni mir članovima kluba, čiju zabrinutost shvaćamo znajući kako ovakva atmosfera utječe na sadašnje i buduće članove kluba kao i na naše kolege iz drugih trkačkih klubova.
Mi idemo dalje !!!
Članovi kluba koji su pod mjerom nadležnog tijela također uvažavaju te s veseljem očekuju pravorijek kako bi nastavili sportske aktivnosti. U međuvremenu, raspored zajedničkih treniga je na našim stranicama, raspored utrka također.
Ujedno se osobno kao jedan od osnivača te kao predsjednik kluba zahvaljujem svima na riječima potpore i razumijevanja od strane trkačke zajednice. Svima hvala!!!
Dočekali smo da konačno u klubu imamo i juniorsku državnu prvakinju. To je uspjelo našoj Valentini Belović ove nedjelje u Sinju na juniorskom prvenstvu Hrvatske u cestovnom trčanju. Ona je u trci na 5km pobijedila s rezultatom 18:57, preko 2 minute ispred sljedeće. U muškoj juniorskoj trci naši mladi članovi iz Drežnika (Špehar, braća Abrlić) su zauzeli redom – 12., 18. i 25. mjesto, s tim da su po godinama još uvijek kadeti, dakle praktički još uvijek nisu juniori (kadeti su do 15g, a juniori od 16-19).
Brojna ekipa je nastupila na polumaratonu u Novom Sadu, a pojedinačni rezultati su u našoj rubrici „članovi”. Izlet je bio vrlo ugodan i imali smo još jedan lijepi trkački vikend-izlet. Za Novi Sad smo već i prije čuli da je vrlo lijep grad, ali naišli smo na još ugodnije iznenađenje nego što smo očekivali, prava mala Budimpešta. Subotu smo iskoristili za razgledanje tvrđave u Petrovaradinu i šetnju centrom grada, koji je u baroknom stilu, s mnoštvom lijepih crkvi.
Polumaraton je bio masovan, a ukupno je nastupilo 370 trkača (295 na polumaratonu + 75 u štafetama). Zanimljivost je da favorizirani Etiopljani nisu pobijedili jer su zakasnili na start (nisu uračunali promjenu vremena subota/nedjelja), iako je njihov najbolji trkač u jurnjavi za ostalima istrčao trku za 1:07! Staza je bila potpuno ravna i vrlo brza, s dva kruga od po 10km, a uglavnom je prolazila uz obalu Dunava, nasuprot petrovaradinske tvrđave. Organizacija kakva/takva, ni bolja ni lošija od onih na kakve smo se navikli kod nas. Nisu imali km-oznake ni majice, ali su svi dobili lijepe finišerske medalje. Startnina samo 5 eura.
Inače, sve je dosta jeftinije nego kod nas, pa se nismo pretjerano istrošili. Noćili smo u solidnom hotelu (s doručkom) za samo 11 eura (80kn), a poslije trke nas je organizator Milan Dolga sve počastio ribljim ručkom, tako da smo zaista uživali neobično ugodno gostoprimstvo.
Za vikend nas čeka ekipno PH u polumaratonu u Osijeku. Trenutno smo u fazi oprijedeljivanja da li putovati dan ranije (noćenje u Đakovu ili Osijeku) ili na dan trke. Obavijest o tome ide sredinom tjedna, nakon konsultacija na treningu.
Prva jača trka u sezoni, jedna iz serije onih koje se računaju za klupsko prvenstvo u cestovnom trčanju. Mi smo nastupili u relativno šarenom sastavu. Od jačih su trebali trčati Šapina i Čukušić, dok su se Kovač i Murić trebali još uvijek odmarati od maratona. No, u zadnji čas je ispao Čukušić, ali je upao Murić, pa smo ipak bili dosta jaki. Ženska udarna prošlogodišnja postava Antonija-Veronika-Tadeja, potpomognuta debitanticom Marinom.
Mate je već mjesec dana bio prezapet, pa sam već mislio da će prerano ejakulirati, tim više što je otvoreno najavljivao samoubilačku taktiku prolaza 34:30 na prvih 10km, a poslije što-bude?! No, pokazao se pravim fajterom, nije iscurio previše u drugom dijelu, skinuo osobni rekord za 2 minute (što je na tako niskim vremenima puno), i popeo se na 5. mjesto klupske rang-liste s rezultatom 1:14:49 (700 bodova po mađarskim tablicama). Murić samo 11 sekundi iza, pa su na kraju obadvoje ušli u top10 za novčani nagradni fond u prilično jakoj konkurenciji, gdje su dominirali stranci. U ekipu koja klubu donosi bodove su ušli još Dean Ribić s debelim osobnim rekordom (1:21:55, upao na 24. mjesto klupske liste) i naravno naš Bodo (1:23:15). Odličan su bili i Željko Dugić (osobni rekord 1:24:01, 31. mjesto klupske liste), Spomenko Pangracije (osobni 1:26:42, 35. mjesto klupske liste), zatim naš novi članovi Damir Fröszel, pobjednik kategorije M50 (1:27:46, 38. mjesto klupske liste), i Neven Andrijašević (1:29:58, 48. mjesto klupske liste). Muška ekipa je na kraju bila druga, samo 22 sekunde iza pobjedničke ekipe Žumberka.
Kod cura ponovo vrlo dobre Antonija (1:26:58) i Veronika (1:28:31), obadve u top10 za novčani nagradni fond. Zatim standardno oprezna Tadeja na početku sezone (1:40:55), njoj treba uvijek malo vremena i 50-ak trka da se razradi. Marinu Piskač smo gurnuli po prvi put u vatru sa zadatkom da ne pušta Tadeju iz vida, što je odlično odradila (1:41:01, 14. mjesto klupske rang-liste). Potencijala za (puno) više ima, ali s energijom treba biti racionalan u početku. Ženska ekipna pobjeda, 15 i više minuta ispred ostalih ekipa. Što nam je pak u konačnici donijelo ukupnu i uvjerljivu klupsku pobjedu od skoro pola sata ispred najvećih konkurenata (Žumberak i Veteran).
Sve u svemu, vrlo uspješan vikend u kojem je palo 7 osobnih rekorda u klubu, što je dovoljan pokazatelj da je iza nas jedna dobra zima, što će se tek pokazati na nadolazećim trkama. Ukupno su u Turopolju nastupila 23 naša člana na polumaratonu, te troje na kratkoj trci od 5km. Tu valja reći da imamo po prvi put i vrlo mlade juniore, koji odlično trče za svoju dob: 12-godišnji Zvonimir Abrlić (20:35) i Nikola Špehar (20:46) koji je prije 3 dana napunio 15 godina, pa mu ovim putem upućujemo čestitke!
Valja spomenuti i našu ultramaratonku Višnju, koja je rutinski odradila još jednu Čazmu u sasvim pristojnom vremenu 5:51:53 (ritam maratona oko 3:55, ili tempo od 5:40/km), te osvojila 5. mjesto.
Sljedeći tjedan je Sinjski polumaraton, druga trka klupskog prvenstva. Jedan dio ekipe ide tamo, a drugi na izlet u Novi Sad jer treba poloviti norme za New York (vrijede samo na certificiranim stazama AIMS-a). Glavne snage ćemo odmarati jer tjedan iza ide ključna trka proljetnog dijela sezone – Osiječki polumaraton 05. travnja. Ta trka je zvanično ekipno prvenstvo Hrvatske u polumaratonu i cilj je nastupiti u najjačem sastavu i pokušati obraniti prošlogodišnje titule, osvojene u muškoj i ženskoj konkurenciji. Prisjetimo se, lanjske titule su osvojil: muška ekipa u sastavu Murić, Kovač, Sušić i Vrdoljak, te ženska Antonija, Veronika i Petra Podnarčuk.
Organizirani zajednički odlazak na Bečki maraton 18-19.04.2009.
S obzirom da se Riječki polumaraton prebacio u termin 26.04., otvorila se mogućnost ponovnog odlaska ne jedan od najvećih i najbližih europskih maratona, s preko 30,000 učesnika u 2008. godini, te preko 300,000 gledalaca uz stazu.
Cijena aranžmana 100€ (740kn) uključuje:
– Prijevoz autobusom od Zagreba do Beča i natrag.
– Smještaj u centru Beča u hotelu s 3* (moderno opremljene sobe, tuš/kada/WC, kabelska TV, Internet).
Cijena NE uključuje startninu za trku. Prijave su samo online i svako se prijavljuje sam preko Interneta (do 06.03. startnina je 54€ za maraton i 34€ za polumaraton; poslije je 69€ za maraton i 39€ za polumaraton). Postoji i 4-člana maratonska štafeta (svaki pojedini član trči dionice od 16, 6, 9 i 11km, startnina do 06.03 iznosi 90€, a poslije 100€). Prijave za sve trke – www.vienna-marathon.com
Polazak je u subotu (18.04.) u 7:00 sati ujutro iz Zagreba, povratak u nedjelju navečer. Svaki maratonac može voditi i svoju (netrkačku) pratnju, po istoj cijeni aranžmana.
Prijave za putovanja: dragan.jankovic@zg.t-com.hr (Dragan Janković, 091-503-2734)
Čestitke svima koji su završili i čestitke onima koji su krenuli i završili u Zlatnom medvjedu, jer ZM je bio pravo iskušenje da se poklekne i ostane na toplom, s razgaljenim, blatnjavim facama uz iće i piće i super mjuzu.
Nakon starta u Sutinskim vrelima krene kolona organizatora put vrha ( budući da nemamo pojma što radi iza ponoći, jer od ove grupe nitko ne izlaz nigdje osim na sljeme) na jedvite jade otkrivamo DG. Ubijemo sat –dva i pravac Vrh.
Užasna maglurina do vrha i ja uz pomoć markija koji mi osvjetljava put ( koji zna dobro moje vozačke sposobnosti 🙂 ) stižemo.
A, u ZM-u trešti mjuza i sve osvjetljeno ko Betlehem.
Upadamo unutra, nakon jedno 10-15 minuta objašnjavanja što radimo u pol tri poslije ponoći na sljemenu i kad gazda napokon skuži da je neka grupica u nekoj trci donosi odluku: ja birtiju ne zatvaram ako je trka na mom Sljemenu! Kakav bi ja bio čovjek! Svi unutra i što treba? Uveo je pravilo da svatko tko dođe, na šanku, popije rakiju na dolasku i odlasku 🙂 neki su s tim rakijama pretjerali pa im je to i bio cilj utrke 🙂
Posljednji trio je stigao u 6 ( danka, hrvoje i branko – kojeg su izgubljenog pronašli na putu).
Opraštamo se s gazdom (uzimamo svoje lonce i poklopce) i pravac zelina.
Zelina (07.15) u jutarnjoj tišini, sumaglici, sitnoj kišici, nigdje nikog. Izlazim iz auta, valjda nešto radi, pogledam neka birtija osvjetljena i piše „Plac“. Mislim si , okej, to su one male izbice, za jutarnji mirogojček. Ulazim unutra i nemreš vjerovat – prostorija ko sala za svadbe, puna ljudi. Misa je u 7.30 i škvadra je na kavi 🙂
Kako je u ovom društvu telepatija dovedena do savršenstava, bez riječi je birtija proglašena ciljem.
Isčekivanje, prvog, drugog, trećeg ( hehe neko reče da kiki ne bu više nikad dobio ferru :)) )…desetog.
Ligt kategorija:
Davorin Šindler – 3.17
Vedran Sabljić
Saša Takač (ogulinac)
Tomislav Kobeščak
Danka Bucić
Hrvoje Medven
Branko Dobranić
Vedrana Maršić (puljanka)
Vedrana je stavljena na zadnje mjesto iako je stigla do laza gdje je zbog bolova morala odustati. Inače, u popodnevim satima (kratkom telefonskom intervju-u), Vedrana mi je priopćila da joj je ovo bila najljepša, najuzbudljivija utka u životu, prekrasna noć, prekrasni blatnjavi putići, te slabe markacije i gusta magla – sve ti to omogućuje da satima lutaš i učestalo nemaš pojma gdje si). Bez obzira što nije stigla do kraja presretna je i ozbiljno razmišlja da se preseli u grad(ić) podno Sljemena 🙂
Light-aši, molila bi da u komentarima ostavite svoja vremena (ako ih znate), te ako sam nekog ispustila duboko se ispričavam, javite se i bit će rješeno….
