Here comes the mud again…
Čestitke svima koji su završili i čestitke onima koji su krenuli i završili u Zlatnom medvjedu, jer ZM je bio pravo iskušenje da se poklekne i ostane na toplom, s razgaljenim, blatnjavim facama uz iće i piće i super mjuzu.
Nakon starta u Sutinskim vrelima krene kolona organizatora put vrha ( budući da nemamo pojma što radi iza ponoći, jer od ove grupe nitko ne izlaz nigdje osim na sljeme) na jedvite jade otkrivamo DG. Ubijemo sat –dva i pravac Vrh.
Užasna maglurina do vrha i ja uz pomoć markija koji mi osvjetljava put ( koji zna dobro moje vozačke sposobnosti 🙂 ) stižemo.
A, u ZM-u trešti mjuza i sve osvjetljeno ko Betlehem.
Upadamo unutra, nakon jedno 10-15 minuta objašnjavanja što radimo u pol tri poslije ponoći na sljemenu i kad gazda napokon skuži da je neka grupica u nekoj trci donosi odluku: ja birtiju ne zatvaram ako je trka na mom Sljemenu! Kakav bi ja bio čovjek! Svi unutra i što treba? Uveo je pravilo da svatko tko dođe, na šanku, popije rakiju na dolasku i odlasku 🙂 neki su s tim rakijama pretjerali pa im je to i bio cilj utrke 🙂
Posljednji trio je stigao u 6 ( danka, hrvoje i branko – kojeg su izgubljenog pronašli na putu).
Opraštamo se s gazdom (uzimamo svoje lonce i poklopce) i pravac zelina.
Zelina (07.15) u jutarnjoj tišini, sumaglici, sitnoj kišici, nigdje nikog. Izlazim iz auta, valjda nešto radi, pogledam neka birtija osvjetljena i piše „Plac“. Mislim si , okej, to su one male izbice, za jutarnji mirogojček. Ulazim unutra i nemreš vjerovat – prostorija ko sala za svadbe, puna ljudi. Misa je u 7.30 i škvadra je na kavi 🙂
Kako je u ovom društvu telepatija dovedena do savršenstava, bez riječi je birtija proglašena ciljem.
Isčekivanje, prvog, drugog, trećeg ( hehe neko reče da kiki ne bu više nikad dobio ferru :)) )…desetog.
Ligt kategorija:
- Davorin Šindler – 3.17
- Vedran Sabljić
- Saša Takač (ogulinac)
- Tomislav Kobeščak
- Danka Bucić
- Hrvoje Medven
- Branko Dobranić
- Vedrana Maršić (puljanka)
Vedrana je stavljena na zadnje mjesto iako je stigla do laza gdje je zbog bolova morala odustati. Inače, u popodnevim satima (kratkom telefonskom intervju-u), Vedrana mi je priopćila da joj je ovo bila najljepša, najuzbudljivija utka u životu, prekrasna noć, prekrasni blatnjavi putići, te slabe markacije i gusta magla – sve ti to omogućuje da satima lutaš i učestalo nemaš pojma gdje si). Bez obzira što nije stigla do kraja presretna je i ozbiljno razmišlja da se preseli u grad(ić) podno Sljemena 🙂
Light-aši, molila bi da u komentarima ostavite svoja vremena (ako ih znate), te ako sam nekog ispustila duboko se ispričavam, javite se i bit će rješeno….
Lijep pozdrav,
Žana & Pinky.
Rezime noćnog guštanja na sestrinskom nam blogu sljemegelender.blog.hr.