Mjesto radnje: Boston.
Vrijeme radnje: 1967. godina.
Glavna uloga: 20-godišnja djevojka koja je željela trčati.
Maraton u Bostonu je postao dio St. Patriots Day – a 1897. godine, što je manje od godinu dana nakon što su se Amerikanci vratili s prvih modernih Olimpijskih igara, održanih u Grčkoj 1896. Raširili su priču o trčanju maratona koje se dogodilo od Maratonskog polja do Atene, na kojem je pobijedio Grk Spiridon Louis. Željeli su maraton i za sebe. I imali su ga. Doslovno samo u tom rodu. Sve do 1966. godine. Te je godine Roberta Gibb napravila nesvakidašnji pothvat Bostonskog maratona. Došla je organizatoru da bi se prijavila na utrku. Odbili su je. Htjela je platiti svoj startni broj. Odbili su je. Htjela je trčati. Zabranili su joj. Smislila je plan. Čekala je da utrka starta, pustila da nekolicina trkača krene i uskočila u masu trkača. Završila je 290. od 450 trkača. Bio je to velik podstrek za jednu drugu ženu koja je napravila revoluciju ženskog dugoprugaškog trčanja za budućnost – K. V. SWITZER. To su inicijali na osnovu kojih se uspjela prijaviti na Bostonski maraton 1967. godine i platiti 3 dolara za sudjelovanje/startninu. Bostonski maraton do tad je bio rezerviran samo za muškarce. Kathrine u svojoj knjizi Marathon Woman navodi kako u prijavi nije ni postojala mogućnost prijavljivanja po spolu. Te su godine Amerikanci spremali još jedan sasvim uobičajeni maraton. Na startu, sa startnim brojem 261, koji će kasnije postati legendaran, ravnopravno sa svim ostalim natjecateljima, našla se jedna žena. Zbog toga što je žena, fizički ju je napao muškarac jer je odlučila trčati u utrci za koju se smatralo da je rezervirana samo za muškarce. Kroz prijašnje godine i olimpijske cikluse atletska federacija je zaključila da je za žene previše trčati duže od 800m, da su duža trčanja opasna za njih, narušavaju sve ženstveno i umanjuju žensku seksualnost. Čak se mislilo da će ženi od toliko trčanja maternica ispasti. Uvriježilo se mišljenje da maraton nije za krhka ženska tijela, za nemoćan i slabiji spol da izdrže tolike napore. Jedna je to od zabluda koja se kroz prijašnja stoljeća prenosila s koljena na koljeno.
Međutim, uvriježeno mišljenje nije zaustavilo svijest žena o potencijalu kojeg su smatrale da posjeduju te savladavanju izazova i prepreka da zadovolje vlastite vrijednosti i uvjerenja.
Kathrine je tog travanjskog dana odradila maraton za 4 sata i 20 minuta, međutim, njena odluka da trči nije prošla bez sabotaže. Diskvalificirana je iz utrke i izbačena iz atletskog saveza zbog trčanja s muškarcima. Teretili su je da je na utrci nastupila prijevarom. Ti njezini postupci, a i posljedice, potaknuli su jednakost u svijetu trčanja. Organizatori Bostonskog maratona su podlegli pritisku javnosti, te su pet godina nakon tog događaja omogućili ženama sudjelovanje na utrci. Nepopustljiv stav koji je imala Kathrine i svi oni muškarci i žene koji su dijelili s njom mišljenje u prevladavanju ograničenja važna je lekcija ukoliko želimo zdravo društvo i sportski okoliš.
Kako je izgledala borba žena za ravnopravno sudjelovanja na maratonu možemo sagledati kroz sljedeću kronologiju fotografija:
Roberta „Bobbi“ Gibb. 1966. Žena koja nije prihvatila NE kao odgovor. 1966. je istrčala Bostonski maraton
Kathrine Switzer, prva žena koja je bila službeno prijavljena na maratonsku utrku. Organizator, Jock Semple, kad je shvatio da je u utrci žena, uz psovke i fizičku silu ju je htio izbaciti iz utrke.
“Da sam pustila da me izbace s utrke, možda nikad ne bi dokazali da žene mogu završavati maratone”
Do 1972. godina je trajala borba žena za sudjelovanjem na utrkama. Te je godine organizator Bostonskog maratona omogućio ženama službeno sudjelovanje s brojevima.
Utrka Crazy legs 1972. na 6 milja koju je Fred Lebow, začetnik New York maratona, organizirao samo za žene. Ukupno je sudjelovalo 78 žena.
Kathrine s Jockeom Sempleom 1973., organizatorom Bostonskog maratona koji se godinama zalagao protiv trčanja žena na njegovom i ostalim maratonima.
Grete Waitz, 1978. na New York maratonu je istrčala svoj prvi maraton u vremenu 2:32.30, a ukupno će skupiti osam pobjeda.
A bilo je i žena koje su pokušale varati. Rosie Ruiz na Boston maratonu 1980. g. Nimalo lijepa sportska priča o tome kako je trkačica ušla u utrku nekoliko kilometara prije cilja i završila kao prva.
Joan Benoit Samuelson. Žena koja je pobijedila na prvom ženskom maratonu ikad održanom na Olimpijskim igrama. Los Angeles 1984.
Tri godine ranije, na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora 1981., maraton za žene je uvršten u program OI.
Brigit Kosgei, kenijska trkačica koja drži svjetski rekord u maratonu 2:14:04. Chicago marathon 2019.
Tom i ja smo se zagrijavali do starta i u jednom mi je trenutku rekao:
„Bože, Kathy, pa ti imaš ruž na usnama!“
“Uvijek imam ruž. Što je loše u tome?”
“Netko će primijetiti da si djevojka i neće ti dati da trčiš. Skini to s usana.”
“Neću skinuti moj ruž.”
Ulomak iz knjige Marathon Woman koju je Kathrine objavila 2007.
Tekst pripremila i napisala povjesničarka kluba Silvia Šimunović
