2011. smo započeli dugačkim treningom u drugoj županiji – obilazeći Dravu, njezin dovodni kanal i Varaždinsko jezero s trkačkim prijateljima iz Čakovca i Varaždina. Njihova tradicionalna novogodišnja trening-utrka „lov na lisicu“ po dravskom nasipu u dužini od 19km izgleda ovako: na početku puste Zrinku naprijed, a nakon 20 minuta i ostatak kreće u lov za njom, s tim da prva tri lovca dobivaju pehare. Ove godine se skupilo 20-ak domaćih (uglavnom iz TK Međimurje i TK 042) i 15 sljemenskih trkača.

Obzirom da smo malo zakasnili na start Zrinka je odmakla dovoljno daleko pa je nitko nije uspio stići u krugu oko Varaždinskog jezera, dugačkom 19km. Tu je završio prvi dio treninga, a još 7-8 trkača je produžilo stazu za dodatnih 16km po nasipu dovodnog dravskog kanala, na terenu gdje se inače održava Varaždinska kros-liga. Staza oko jezera i kanala ide tik uz obalu, ravna je, dobrim dijelom asfaltirana i odlična za treninge, posebno dionice, obzirom da je teško naći bilo gdje asfalt bez automobila.

Trening i ugodno druženje s našim sjevernim susjedima okončano je u lokalnoj pizzeriji smještenoj u Dravskom parku šuma.

Foto-album Zvonimira Mikašeka

Foto-album Nenada Šimunka (na fejsu)

Novogodišnja kod Višnje

Staru godinu smo ispratili kod Višnje trkom na 5km. Obzirom na preveliki odaziv u odnosu na vrlo usku cestu Podsusedskog dolja, u ranim jutarnjim satima zadnjeg dana godine su održane tri kvalifikacijske trke, a najbržih tri iz svake grupe se automatski kvalificiralo u finalnu noćnu trku, plus još četvero s najboljim vremenima. Podijeljena su i 2 direktna plasmana, tzv. wild cards zaslužnim majstorima ovoga sporta. Već su u jutarnjim izlučnim borbama postavljena odlična vremena, zahvaljujući novoj, brzoj podlozi netom asfaltirane staze. Međutim, ni najveći optimisti nisu očekivali takvu raskoš vanserijskih rezultata u glavnoj trci, koju je, btw, uz stazu promatralo neobično velik broj atletskih zaljubljenika. Poslije trke je organizator u nevjerici još jednom premjerio stazu kako bi se odagnala svaka sumnja o moguće kraćoj stazi, na što bi prvo posumnjao svaki iole bolji poznavatelj atletskih prilika, kako u zemlji, tako i u svijetu. Da sve bude po pravilima, izvršena je u propisanom roku i doping-kontrola, obzirom da je sve upućivalo na famozna događanja na kineskim olimpijskim igrama 1991. godine, kada je u finalnoj trci 6 atletičarki trčalo bolje od svjetskog rekorda Tatyane Kazankine.

Za potrebe odličnih rezultata angažiran je i vrhunski pejsmejker, kako bi se usput izbjeglo suvišno taktiziranje, koji je obavio odličan posao i filigranski dovukao vodeću skupinu do oznake trećeg kilometara za unaprijed dogovorenih 7:50! U tom trenutku je iz grupe iskočila Sandra Ferenčak, koja je dotad trčala relativno rezervirano, taktički se čuvajući za dugački finiš. Do kraja trke smo gledali samo njezin solo okršaj s vremenom i štopericom.

Da ne duljimo, rezultati će reći više od tisuću slika:

1. Sandra Ferenčak         13:39
2 .Ingrid Nikolesić          13:59
3 .Danijek Krajnović       14:15
4. Željko Dugić                  16:10
5. Jasminka Podgorski   17:10
6. Višnja Škevin                17:30
7. Tadeja Krušec              17:10
8 .Kristina Crnko              19:01
9. Dejan Petrović             19:35
10. Veronika Jurišić       20:20
11 .Robert Petrovečki   20:01
12 .Ksenija Dugić             20:40
13. Dragan Janković       20:50
14 .Darko Škevin              20:50
15. Antonija Orlić             23:04
16. Žana Rajić (pejsmejker)   DNF

Par riječi o pobjednici, čiji je rezultat za mnoge iznenađenje, ali ne i za njezin stručni štab, koji je najavljivao da će se te večeri svijet konačno upoznati s jednom novom Sandrom Ferenčak. Dakle, rođena je u znaku bika (simptomatično) 1973.g., i u svijet atletike je ušla možda koje desetljeće prekasno, ali kad imate dinamit u nogama nije važno da li ste počeli s 10, 30 ili 50 godina, šampion je šampion! Ova skromna djevojka je isto tako skromno proslavila svoju veliku pobjedu, pozvavši svoje bliske prijatelje na slavonske kobasice, mada si je od nagrade s ove trke komotno mogla priuštiti najslasniji kavijar uz istarske tartufe i Dom Pérignon.

Da napomenemo da je trka, između ostalog imala i znanstveni karakter, te je trebala dati odgovor na pitanje „Koliki je udio sreće u dugoprugaškom trčanju?“. Konačne rezultate ovog zanimljivog istraživanja ćemo objaviti u stručnom časopisu „Lucky human kinetics“, a prvi preliminarni dojam je da nema tog treninga i talenta koji može nadoknaditi faktor sreće, ali isto tako nema te nesreće koja vas neće odvući na dno ciljne liste, bez obzira koliko kilometara radili, kako vam je dobar plućni tj. aerobni kapacitet, koliko vam je visok broj hemoglobina i anaerobni prag, kako zvučnog trenera imate i kako ste taktički dobro otrčali. Drugim riječima, Ćirina izjava da je u sportu najvažnija sreća i ovdje se pokazala točnom, jer su dunje žute (opet) pobrali oni najsretniji.

Sretni i veseli bili…