10. Riječki polumaraton u svom najboljem dosadašnjem izdanju, barem što se tiče organizacije i masovnosti.


Čak 386 učesnika je završilo polumaratonsku trku i još 18 štafeta s dodatnih 54 trkača. Međutim, prostora za bolje još uvijek ima. Broj trkača u trci je uvijek najvažnija informacija, koja puno govori da li se dobro radi i da li ima/nema smisla i potrebe raditi trku ili ne. Potrebe u Rijeci i široj okolici očigledno ima, i Rijeka polako postaje drugi trkački centar u Hrvatskoj, obzirom da će ovu brojku do kraja godine nadmašiti najvjerojatnije samo zagrebački (polu)maraton u listopadu.

Međutim, velika brojka nije samo lijepi kompliment, već i velika obaveza, veći broj problema itd. Neke stvari su se, u odnosu na prošle godine popravile, neke nisu, što znači da još uvijek ima mjesta napretku, a meni su u oko upala dva problema, istina sitna, ali volim tražiti nedostatke na trkama koje volim, obzirom da je kritika kontruktivna stvar: kalkulacija kaže da su u svakom trenutku u trci bila 404 trkača, i pritisak na okrepne stanice je bio ogroman, pa bi trebale biti s više ljudi, više stolova, na obje strane ceste i po mom sudu s bočicama (mada je to stvar ukusa, ali lakša je distribucija, uz još nekoliko prednosti versus čaša); dalje – zadnji kilometar je ponovo bio predugačak (1230m) i to se već ponavlja 6 godina za redom. Zaista mi nije jasna tvrdoglavost organizatora, koji je sigurno upoznat s tim problemom, i neznam zašto je tako teško pomaknuti svaku oznaku za dodatnih desetak metara i postaviti ih tamo gdje bi zaista trebale biti. Jer nije problem samo u tome što je zadnji kilometar duži, već što su svi ostali kraći u prosjeku po 10 metara, što pak nosi vremenski 2-4 sekunde kumulativno i ipak može zavara(va)ti, osim što ljudi ulaze u cilj ljuti jer im se rezultatska kalkulacija koju grade 20km sruši u jednom.

Treća stvar nije toliko do organizatora, već je do HAS-a, HUCIPT-a, a djelomično i do organizatora. Ekipno prvenstvo Hrvatske u polumaratonu i pehari se dijele samo za pobjedničke ekipe?! Mislim, OK, recesija i te spike, ali u kasu HAS-a se slije godišnje oko 60-70 tisuća kuna (godišnje članarine + pojedinačne registracije), samo od klubova koji se bave isključivo cestovnim trčanjem, što znači da se ima i sredstava i interesa da se nabavi još 3-4 peharčića više. Jer malo neprimjereno djeluje informacija da skoro na svakoj cestovnoj trkici se uredno nagrađuju s peharima po tri prvoplasirane ekipe, osim na onoj najvažnijoj?! Osim toga, to stoji i u pravilniku HUCIPT-a, kao jedna od obaveznih stavki cestovnog kupa, u kojem je i Riječki polumaraton.

Sve ostalo, od atmosfere, dekora, prometa, objave rezultata do proglašenja je bilo za primjer. Posebno pohvaljujem nižu startninu (80kn) od uobičajene, jer većina organizatora ponudi puno manje, a uzme puno više, pod izgovorom “to je standard cijena”, a zanemare standard u organizaciji.

Sljeme

Klupski smo ponovo bili najmasovniji, čak 29 članova je završilo trku, a naša tajnica Žana i ja smo kompletirali i deseti polumaraton u Rijeci, i koliko mi je poznato, uz Riječane Šarca i Mahmutovića, smo i jedini 🙂 Odličan izlet, lijepa trka, puno osobnih rekorda, dobra zabava prije, za vrijeme i poslije trke! Organizirali smo i vlastiti bus, pozvali u njega i ostale trkačke prijatelje iz Zagreba, te na taj način svima smanjili troškove i zajebanciju oko prevoza i upotpunili doživljaj 🙂

Sandra F

Izvrstan nastup i osobni rekord naše Riječanke Ingrid Nikolesić (1:26), a veseli nas jako i povratak Hrvoja Kovača na stari dobri nivo, kada je bio jedan od najboljih hrvatskih maratonaca (2:34). Muška ekipa nam je osvojila peto mjesto (Kovač, Pomahač, Petrović, Vojvodić), a ženska drugo, mada su sve tri “ekipne” cure (Nikolesić, Jurišić, Ferenčak) prije tjedan dana trčale maraton u Linzu. Šteta što se dan prije trke razbolila Ana Župić, a Marko Sobota iščašio rame na biciklijadi (?!), jer je bilo prostora i za bolje. Ukupno gledajući, što se tiče polumaratona, ove godine smo drugi klub u Hrvatskoj, isto kao i lani. U pet dosadašnjih proljetnih polumaratona (Savski, Slavonski Brod, Gorica, Linz, Rijeka), čak 69 Sljemenaša je istrčalo barem po jedan, od toga 47 muškaraca i 22 žene (Sljeme – rezultati 2011), a prednjači Željko Šaronja, poznatiji kao Žohar, koji ih je završio 5, i to svih 5 u Beču (jbga, tamo ima polumaraton svake nedjelje izgleda)… Žoharov blog

U muškoj domaćoj konkurenciji Zoran Žilić definitivno preuzima Draženu Dinjaru višegodišnju dominaciju, a pohvale idu i na račun Drage Paripovića, koji duboko gazi u 50-ima i unatoč tome, uredno dere i duplo mlađe, na čelu je svoje ekipe koja je osvojila drugo mjesto, a rezultat 1:14:19, za tu dob – besprijekoran. Pobjeda za Zagorce iz Gornje Stubice, kojih nema puno, ali kad se skupe četvorica (Dinjar, Grabrovečki, Mucak, Lukina), onda su nepobjedivi, s tim da i oni imaju jednog vječnog mladića – Željka Lukinu, koji u 53. godini fino praši na 1:22 i nema apsolutnoi nikakav rezultatski pad već punih 20 godina?!

Kod žena, za neke iznenađenje, ali ne i za mene, jer sam pred trku predvidio da će Nikolina Šustić trčati 1:24, što je dovoljno za biti najbolja u domaćoj ženskoj konkurenciji. Nikolina je imala dobru aerobnu zimu, čime je zaliječila boljku zaletavanja, te otrčala odličnu trku u istom ritmu cijelo vrijeme. Tek su joj 23 godine, a prave stvari očekujem od nje na još dužim stazama, što je pokazala npr tjedan dana ranije na ultri mosorskog trekinga. Odlična je bila i Marijana Cota, koja s 39 godina trči svoje najbolje trke, i trenutno se spustila na 1:28:20. Još dvije veteranke su zavrijedile pohvalni komentar – Senka Senković 1:39 (47 godina) i Želimira Kopecki 1:40 (50 godina).

I da završim, staza je točna, moj Garmin je točan, a majstori koji su mjerili Stareka i Goricu, moraće to drugi put napraviti bolje, namjerno nisam rekao točnije 🙂

FOTO-galerija