Već tri dana pokušavam prenijeti što se sve dešavalo na Forrestu, i po prvi put neznam što bih napisao. Razlog tome je najvjerojatnije jer je neprenosivo. Mada se sve odvijalo naoko lijeno i sa strane djelovalo posve obično, trka je ipak bila prepuna borbe s vremenom, s protivnicima, s kilometrima i sa samim sobom.
Mjesecima prije trke sam znao i govorio da će ovogodišnji Forrest biti nešto posebno, nešto što će se dugo pamtiti, a sama trka i vremenska dimenzija će mi svakim danom davati sve više za pravo. Gotovo da nema dana a da se ne sjetim prvog Forresta prije točno 13 godina, kojeg sam označio kao svoj u mnogo čemu naj-dan u životu. Ne sumnjam da će nekolicina ovogodišnjih učesnika s ovog Forresta pokupiti ako ne identičnu, onda barem sličnu zarazu.
Cijelu sam jesen i zimu muštrao Hrvoja kako je nakon 10 trkačkih godina sazreo za novi trkački nivo, i da trčanje maratona oko 2:40 njemu više ne predstavlja neki motiv za trening više, i da je po svim svojim osobinama u biti pravi ultraš. Priča je legla na plodno tlo, i „malom“ sam iz dana u dan vidio svježi žar u očima kad god smo spominjali Forresta i barijeru od 130 kilometara. Na treningu je gomilao kilometre, skinuo par nakupljenih kila, te zveknuo dvije odlične kontrolne trke (Čazmanska ultra i Riječki polumaraton). Znao sam da je u odličnoj formi, ali još uvijek nisam znao kako će se ponašati u kritičnim trenucima iza osmog sata, obzirom da nikada nije trčao ništa duže od 60.
Prije trke smo se dogovorili da drži klasičan tempo od 5min/km, što matematički znači 12×12=144 (u svakom satu po 12km), što mu ostavlja čistu rezervu od sat vremena za prebroditi kritične faze i još uvijek ulovi hrvatski rekord sa 132km. U sebi sam se ipak nadao da možda može dogurati i do 140, a tu nadu je podgrijavao njegov odličan prosjek čazmanskog tempa od 4min/km na 62km. Međutim, emotivac je ipak odletio prebrzo i u prvih 4 sata nakupio 51km (znači prvi maraton za 3:17, tj tempo za preko 150km u konačnici). I onda je uletio u krizu, maksimalno prerano. Gotovo bezizlazna situacija, prva kriza – a još nije ni pola trke. Vrijeme je išlo, Hrvoje se vukao, imao je grčeve, masirali smo mu leđa, davali magnezij i tako je prošlo sljedećih 5-6 sati, period u kojem je, unatoč svemu, još uvijek uspio odraditi jedan maraton za 4 sata (5:45/km). No, kako se trka bližila kraju, znaci krize su postajali sve blijeđi, korak sve čvršći i zadnji je maraton zavrtio za sjajnih 3:40 (5:15/km). Na kraju je bilo snage i za nekoliko kilometara debelo ispod 4min/km. U konačnici fenomenalnih 137km, s opaskom da je uz malo rezerviraniji pristup u prvih par sati sasvim sigurno mogao i preko granice od 140 kilometara, što je već svjetski vrijedan rezultat. Stotku je prošao za 8:45!
Najugodnije iznenađenje muškog programa je Domagoj Marušić na drugom mjestu s pređenih 117km, samo 200 metara više od prošlogodišnjeg pobjednika, makedonskog rekordera Zorana Dimova. Čak 17 muškaraca je prešlo preko stotke, iako je barem polovici od njih ovo bila prva trkačka ultra!
Da će ovo biti jedna posebna trka znao sam kada je postalo izvjesno da će na njoj nastupiti Veronika, Nikolina i Martina, a dodatni ukras su stavile Senka, Katarina i Barbara, i danima sam prije trke trubio da će barem 6 cura preći stotku (a lako ih je moglo biti i osam da se odlične trekerice Paula i Jelena nisu u zadnji čas predomislile).
Trka je, osim prvog rezerviranog kruga, bila čisti fajt, kakvog nismo navikli gledati na ovakvim priredbama. Nikolina je odmah nakon pola sata potegnula i prvi maraton prešla za 3:35 (5:07/km), Martina za 3:50, a Veronika za 3:53. Definitivno prebrzo, obzirom da je tempo za sve tri predviđao debelo preko 130km?! Uz to, temperatura je bila visoka, staza nimalo lagana (ukupno preko 1000m uspona na 100km), ali ipak gotovo kompletna u dubokom hladu. Cure su na svakoj okrepi nemilice trošile vodu, a Nikolina si je zalijevala listove. Nakon prvog maratona nastao je status quo, sve tri su sljedeći odradile za 4 sata, tako da je razmak ostao isti. U prvu krizu je upala Veronika u osmom satu, a nešto kasnije i Martina, taman toliko da se održi 10-minutna razlika između njih dvije, mada su cijelo vrijeme u bile u istom krugu. U zadnja dva sata je tako Nikolina, koja jedina nije pokazivala znake neke izrazite krize, ušla s prednošću od dva kruga, tj. 7 kilometara, i pobjeda je bila osigurana. Ostala je samo borba s vremenom, tj. s kilometrima. No, iza nje se Veronika i Martina nisu baš predavale, dapače, obje su „podivljale“ i otrčale svojenajbolje dijelove trke. Martina je statistički, u zadnja dva sata najviše i napravila od svih učesnika – 23km! Za mene osobno najveće iznenađenje, jer sam pretpostavljao da će Nikolina i Veronika sigurno preskočiti 120. Veronika je malo podlegla događanjima na trci, i za nju nekarakteristično prebrzo odradila prvih 6 sati, što ju je na kraju koštalo nekih 5-6 kilometara, a možda i pobjede. Ona će sasvim sigurno svoje pravo lice pokazati na 24-satnom ultramaratonu, jer su ovakve trke za njenu trenutnu spremu i kilometražu možda čak i prekratke. Tu ću citirati poznatog ultraša Slovenca Dušana Mravljea, pobjednika prvog Forresta, koji je nakon te trke izjavio kako ne voli 12-satne ultre, jer tu uvijek dođu „brzanci“ i sve razjebu 🙂
I tako su prve tri cure pobijedila sve muškarce u trci, naravno, osim pobjednika Hrvoja. Ukupno su napravile 382 kilometra, a sljedeće tri (Senka, Barbara, Katarina) još dodatnih 320, što znači da su ukupno namlatile preko 700km!! Već par godina pratim rezultate sa svih svjetskih ultri na 12 i 24 sata, ali vjerujte, ovako jaka ženska trka nije jako dugo održana. U biti neznam da li je ikad. Evo, npr: lani je na 12-satnoj ultri u australskom Cabooltureu pobijedila Novozelanđanka Nicholle Deb s 131,7km, a sljedeće su pobjednice s jedne mađarske i finske ultre sa 115km. Drugo i treće plasirane s te mađarske ultre su išle 112 i 110km, i to je bila najjača svjetska trka u prošloj godini, a te prve tri su ukupno napravile 337km (a naše prve tri 45km više). Neznam što da kažem, nego da ćemo napraviti sve da Forrest sljedeće godine dobije IAU licencu, kako bi rezultati s naše ultre konačno i službeno osvanuli na vrhu svjetske rang-liste. I da… jedva čekam sljedeće svjetsko ultraško prvenstvo, jer sad definitivno imamo vrlo jaku ekipu, koja sigurno može zakomplicirati život favoritima.
Par riječi o Nikolini, curi koja je mnoge iznenadila, ovog puta i mene. Pripreme za ovu trku su joj trajale točno 25 tjedana, maltene pola godine. Malo je trkača koji mogu tako strpljivo i odano proći kroz dugački trenažni proces, što uvijek daje adekvatan rezultat. Osnovna baza joj je trajala 8 tjedana, tijekom kojih je imala samo po jedan intervalni trening u tjednu, obzirom da je naglasak bio na kilometraži, tj. satnici, što je ostavljalo dovoljno prostora za tri dužine u tjednu (s obaveznim spajanjem dvije, dan za danom). Ukupna tjedna satnica se kretala od 7 do 9 sati (plus jutarnji futing „po želji“). Dužine nisu bile predugačke (nikad preko 3 sata), ali ih je zato bilo puno, što je bolja varijanta, obzirom na njezinu dob i trkački staž. Nakon 4 tjedna prelazne faze snage (manje kilometara, više brda), pa još 4 u tempo-fazi (kraće dužine, dugi intervali), slijedila je završna faza s povratkom na dužine od 2 i pol do 3 sata, sa samo jednim brzinskim treningom, uz povremena natjecanja (i smanjenu ukupnu kilometražu radi svježine). Kratke trke i nisu bile tako uvjerljive, ali su duge zato bile fenomenalne, što je bio i cilj. Šahovskim riječnikom, žrtvom kvalitete (laufera za dva pijuna) se dobila prevlast na terenu. No, sve to izgleda, ovako bačeno na papir lako isplanirano i izvedivo. Međutim, na kraju sve to netko mora otrčati. Ultraš mora imati i u glavi i u nogama, a Nikolina je zaista posebna biljka. Beskrajno skromna i vrijedna, i s takvim osobama je užitak raditi i planirati. Neću je previše hvaliti, vrijeme će pokazati svoje. Uglavnom, ovaj dio je bio egzemplar na temu kako se dugo i sitematično treba pripremati za ovakav tip trke.
Nešto je ipak bilo posebno u maksimirskom zraku ove subote (osim visoke temperature). Nastupilo je ukupno 98 trkača (62 na ultri i 36 u štafetama), što je iznad svih očekivanja kada je u pitanju trka na 12 sati. Jer malo je i svjetskih ultri s tako velikim brojem učesnika.
Nezahvalno je govoriti o organizaciji svoje trke, ali par crtica i o tome. Dobili smo od strane gotovo svih učesnika puno pohvala, međutim, znam da su bile pod uticajem postultraške euforije i da može biti još bolje. Organizacija 12-satnog natjecanja je puno kompleksnija od cestovnih i planinskih trka, kroseva i trekinga i traži puno ljudi u organizacijskom timu, upravo zbog svog trajanja. S druge strane, Forrest se financira isključivo iz startnina samih natjecatelja, što nije dovoljno, pogotovo da se napravi nešto više i bolje od ovoga. Tu prvenstveno mislim na mjerenje vremena, tj. brojanje krugova, gdje bi se savršeno uklopila chip tehnologija, samo da nije tako skupa 🙁 Naravno, u istu skupinu neisplativosti spada i kakav-takav „display“, koji bi u svakom trenutku pokazivao trenutni poredak, broj pređenih kilometara, što bi dodatno nabrijalo atmosferu i same trkače. Sve u svemu, 20-30 tisuća kuna kojih nemamo bi ovu priredbu diglo u nebesa. Sve ostalo je bilo manje više u rasponu između zadovoljavajućeg i odličnog. Ipak, ono najvažnije – atmosfera podgrijana beskrajnim trkačkim entuzijazmom je, kao i svake godine na Forrestu, bila maksimirski maksimalna! Onaj hrkljuš u zadnjih pol sata je neopisiv, i nema trke na kojoj se to može doživjeti.
Za kraj, evo popisa čega je sve bilo na meniu i što su sve pojeli i popili (mimo onog svog) učesnici šestog po redu 12-satnog ultramaratona Forrest Gump, naravno sve u cca:
- torteline -10kg
- sir mozzarela -7,5kg
- banane – 50kg
- čajni kolutići – 10kg
- napolitake – 5kg
- čokolade – 5kg
- juha – 5l
- gulaš – 30l
- tijesto -10kg
- špek – 5kg
- jabuke – 10kg
- cedevita – 10kg -120l
- coca cola -12l
- fanta – 10l
- enervit -15
- čokoladno mlijeko 4l
- isosport – 10l
- ožujsko – 150kom
- medica – cijela litra 🙂
Živjeli!
Tekst kroz koji osjetim svu napetost natjecatelja, organizatora i gledatelja znači samo jedno – želim to iskustvo!
Čestitke svima, a naročito Hrvoju i svim spomenutim curkama koje su doslovce “razvalile” ovu trku…
Žao mi je samo što nisam mogla biti tamo pa da i ja utučem koji kilometarčić (i koju medicu)…
Dragi Hrvoje, još jednom ti čestitam!
Čestitke svim curama Forresticama, i svima koji ste bili. Posbeni ste 🙂
Ma, već sam čestitao svima ali moram još jednom, a posebno ekipi koja je uspjela rešit medicu 🙂
Kolko sam ja vidio, medicu nije rješavalo puno ljudi 😀
I nemam pojmazakaj mi se Žana “rugala” na mom sexy šepanju uz stepenice, umjesto da mi ponudi tu medicu, a ne kremice 😛
Ma svi ste bili coooool
a sad, brzo neki link na fotkice, jer znam da ih ima.
Z.
Veliko hvala organizatorima na ovom spektakularnom Ultra događaju! Bez dobrih trkača , ali i bez dobrih organizatora, nema dobrih rezultata!
Ps: Janko, kvaliteta se žrtvuje kad daš topa za laufera ili konja, a ovako ispada da si žrtvovao figuru, ali, dokazalo se da je bilo jako, jako korektno. Izgleda da si ti Mihail Talj među trenerima ! 🙂
Čestitam svima! Super ste! Nadam se da ću i ja, možda već dogodine, sudjelovati na ovoj uzbudljivoj utrci.
nemrem si oprostit što nisam bio , BRAVO SVIMA
Ja ću još malo o okrepama. I inače obožavam špek, ali kako mi je u subotu pasao… Navečer sam nakon 90km imao kilu više nego ujutro. Zapravo, da nije bilo višnjine masaže i špeka, ne bih izdržao. Hvala Višnja!
Hmm, mozda dojem u jednom zivotu i ja, ali ne samo kao natjecatelj, vec da pomazem, bodrim i slicno. Ovo sa displejem mi zvuci dooobro.
A tko je trenirao Nikolinu?
E, tko je sve od tih ludjaka/avanturista/kolumbovaca/polubogova isao sutradan na Borosu? Na prvi pogled vidim Tadeja,a k ne brojimo stafetare …
Čestitke svima! Organizatoru i treneru Janku, naravno i onima koji su to i otrčali, što ja ne mogu ni zamislit, mada trčim već koju godinu i tako to, zato svaka čast i kapa dolje.
Laci, pa ti bi barem trebao znati da je kralj žrtvovanja kvalitete Petrosjan 😉
Zahvaljujem se svim organizatorima (AK SLJEME) na izvrsnom ambijentu i vrhunski organiziranoj utrci! U takvom okruženju i takvim uvjetima,sposobni smo iz sebe izvući maksimum i nadmašiti čak i svoja očekivanja…
Čestitke svima koji su se usudili krenuti u takvo nešto…Bilo je nevjerovatno gledati i susretati sebe, druge, i promatrati kako ljudi izvlače iz sebe sve što mogu.
Pozdrav svima…da ne nabrajam posebno…Ali poseban pozdrav te hvala Višnji i svima koji su bili uz mene kada me čopila kriza.
Čestitke svima, pogotovo curama…BRAVO, BRAVO, BRAVO 🙂
Čestitke svima koji su trčali!Organizacija je bila super.Trčal sam ovo prvi put,ali ne i zadnji:)))Hvala svima na bodrenju!
svaka vam čast svima… zagolicali ste me da probam…možda dogodine…nikolina posebne čestitke, možda ću te “udavit” pitanjima kad te sretnem…unaprijed oprosti
pozdrav
ja sam mislio u nekoj svojoj trkačoj budućnosti , otići na čazmu. neka to bude nešto najluđe ili ne znam kako da nazovem…kao čini mi se izazovna i sve. a sada po ovim komentarima i izvještajima hm hm…prije nego što odlučim otrčat (ako već odlučim,šta ja znam šta će biti…) sigurno ću se naći prvo u ulozi navijača , pa tek onda natjecatelja. iako ovo ne gledam kao na natjecanje , nego kao bitku ili suradnju između glave , nogu , samoga sebe,..ili nečega stotog. a to stoto ću valjda otkriti nakon 12 h ili ako uopće otkrijem. a to je valjda ono što Vas razlikuje od luđaka i trkača.
p.s.iako mi se čini da smo svi mi trkači nekako na svoju ruku. a u stvari ko nije?
sorry ako sam koga upilao…
čestitka svim sudionicima , a pogotovo susidi Niki
zdravo
Predsjedniče, Petrosjan je najveći ziheraš među šahistima, taj ne bi ” žrtvovao” niti svoju ženu, a kamoli kvalitetu 🙂 On ti nije neka referenca. .Rađe se ti drži Talja, Fischera, Aljehina, Kasparova …
Sve čestitke svima. Ja sam još u bedu.Prošle godine sam bio i znam što je to, a ove godine mogu samo svima čestitati, a posebno onima koji su bili prvi puta i znam da im neće biti zadnji. Vidimo se dogodine.
Hvala ekipa, bilo mi je super-a najveće H Janku 🙂 … i naravno svim Forrestima/icama-BRAVO!
hvala svima koji su dosli u svakojakim ulogama, od pomagaca, navijaca do natjecanja! 🙂
hvala Veroniki i Janku sto su ustvari omogucili sve ovo. Janko zato jer je pokrenuo a Veca jer je svojim entuzijazmom zarazila pun k ljudi!! 🙂
čox – pokora ti je 10 forresta i jedna medica! 🙂
ima li kakva fotogalerija s forresta?
Bil sam stavil link u komentar prethodnog članka, a mogu ga i ponoviti:
https://picasaweb.google.com/gvladek/ForrestGump2011#
Na žalost, nema svih štafetara. Samo onih koji su trčali između pet i pol šest.
A ima i Kizo neko neke slike na fejsu, stisnite ga kad se oporavi od jučerašnje vožnje oko Jaruna …
Rijetko citam ovakve clanke ali sada sam s gustom citala do kraja. Super mi je kako nakon toliko istrcanih km i dalje idete tako brzo…cestitke svima, z najvise curama 🙂