Neki me trkači pitaju da li se ljutim što me zovu Tetka. Halo? Osobno, to je najljepši naziv na svijetu. Zašto? Jer me tako zovu najdraže osobe. Moje nećake. Moje navijačice. Moje sve.

Trkački se svijet upoznao s tim ‘nadimkom’ prilikom mog odlaska na drugi maraton u životu (Linz, Austrija, 2011). Tada me je, dan prije puta, dočekala sljedeća poruka:

Od tada sam postala Tetka i za širi krug ljudi.

Tetka OBET trči. Al ovaj put polumaraton. Došlo je vrijeme da se konačno ukažem svojim najvjernijim navijačicama. Na domaćem terenu. Pred domaćom publikom. U rodnom Osijeku.

Dok se bus pun Sljemenaša (i prijatelja) kretao prema Ferrari na svoj prvi ovogodišnji zajednički maraton, mene je renolček vozio ka istoku. Autoputom Bratstva i Jedinstva (120 na sat J).  K mojima.

Subota popodne je prošla u druženju s malim provokatorima. Kako smo tu noć prelazili na ljetno računanje vremena, večer sa starcima sam tradicionalno provela natežući se da li sat pomaknuti unaprijed ili unazad. Nakon što smo konačno usuglasili stajališta, a stari promptno pogurao sve kazaljke unaprijed, u krevet sam otišla dosta rano budući je sutra ipak „veliki dan“.

Prijave su započele rano ujutro. Poprilična neuigranost organizacijskog tima, vidi se da im se ovo ne događa svaki dan. Za samo 100kn eto startnog broja i vrećice s (konačno pravom) trkačkom majicom, bocom izotonika, bonom za popust u Feriviju i hotelskim šamponom made by Saponia, jedne meni bitne životne postaje. No, o tom kasnije. Nigdje prikaza rute utrke, mada sam načula da je trebala biti. Samim tim ne znam gdje mogu rasporediti svoje vjerne navijačice. Osim nagađanjem.

Vjerni navijači…

Srećem brojne poznanike, te glavne sponzore, braću blizance Ferdu i Ivicu K., vlasnike Ferivi Sporta, lokalnog lanca dućana sportske opreme. Ferdo i Ivica su sa mnom dijelili klupe na vjeronauku, i bez obzira što su godine uzele svoj danak, i dalje ih baš ne razlikujem kao ni prije J. Uglavnom, obojica su rekreativni trkači te su odlučili financijski poduprijeti ovaj projekt i popularizirati trčanje u Osijeku. Zato je i fond nagrada bio zanimljiv. A kad je tome tako, eto Mađara.

Pored utrke na 21km, organizirana su i brojne kraće trke za klince te ona na 5km. Polumaraton i Petak je startao istovremeno. Točno prema satnici. Trčalo se prema zapadnom dijelu grada, okret nakon trećeg kilometra, povratak na središnji trg (s kojeg je utrka startala) te pravac istok. Pored Saponije, mog prvog radnog mjesta, te novi okret, nakon čega nas usmjeravaju prema najljepšem dijelu grada, šetnici uz Dravu. Prelazak preko pješačkog mosta, krug u Tvrđavici, te povratak preko istog mosta prema cilju utrke. Sama ruta nema nikakve zamjerke. Prava gradska trka koja prolazi kroz glavne dijelove Osijeka. Nikakva kukuruzna polja ili sela. Tvrđavica je moguće mali izuzetak.

Ruta polumaratona (21.1km)

Policija je regulirala promet i držala stvari koliko-toliko pod kontrolom. Ipak se radilo o nedjelji, manje se auta muvalo po cesti, a i Osječani su, po naravi, pomirljiv narod pa se, bez rasprave, lijepo okrenu i sporednim putem krenu do odredišta. Moja jedina zamjerka, a koliko čujem i ostalih trkača, odnosila se na razmještaj okrjepa. Temperatura je bila ljetnih 25 stupnjeva (a po zadobivenim opeklinama mi se čini i višom), no na 10-tom su kilometru ljudi vapili za vodom koje tamo nije bilo. No kad smo jednom stigli do njih, bilo je svega: limuna, šećera, vode, izotonika… Sve 5.

Koliko bi to meni osobno pomoglo za bolji rezultat, ne znam. Noge su bile teške od početka, samo sam curila iz kilometra u kilometar. U jednom trenutku srećem i Ivicu K. koji je, zbog bolova u nozi, morao odustati. Šteta. Ipak je to ‘njegova’ trka. Negdje prije 18-tog km iz auta netko viče moje ime… ‘legica’ iz srednje. Na zadnjem me kilometru stižu neki jednako posrćući trkači. Svi su na rubu snaga. Dočekuje me vjerna navijačka skupina i moja Inka koja s Tetkom trči nekih stotinjak metara. Objema nam je jezik do poda (Inki doslovno J). Ulazak u cilj kao da nije mogao bez nove ‘uzbrdice’ (nevjerojatno koliko ih se nabralo u ovako ravnom gradu). Gotovo je. 1:49.

Ceremonija proglašenja obavljena je odmah nakon trke. Prozvani su natjecatelji na svim prethodnim trkama, a centralna svečanost ipak je bila ona polumaratonska. Prva dva mjesta u muškoj i ženskoj kategoriji pripalo je Mađarima, treće mjesto (jednom i neponovljivom) Dragi Paripoviću i Mariji Vrajić (također Osječanki). Tetka je ponosno ušla u kategoriju nagrađenih Osječkih trkačica te, zahvaljujući činjenici da je Marija ‘pobrala’ nagradu za treće mjesto u apsolutnoj kategoriji (a samim tim i nagradu za najbolju hrvatsku natjecateljicu), ostvarila prvo mjesto u kategoriji Ž35.

Jezici do poda 300m prije cilja

Moj vjerni navijački klub bio je uz mene tijekom cijele trke i oduševljen je atmosferom. Sestra kaže da su u kasno nedjeljno popodne (dok sam ja prašila za ZG) doma održale utrku s mjerenjem vremena. Moguće je ovo početak jedne lijepe trkačke priče. Ako je Tetka i zakasnila na Olimpijadu, netko drugi možda nije…

Napisala i pripremila: Sandra “Tetka” Ferenčak