U vikendu koji je pred nama 6 velikih gradskih maratona održat će se u Bostonu, St. Louisu, Milanu, Rotterdamu, Parizu i Beču (na kojem će, btw, nastupiti 90 hrvatskih trkača). No, udarni termin je ipak tjedan dana kasnije, kada će maratonci trčati kroz Beograd, Linz, Nicu, Zurich, Padovu, Leipzig,, Salt Lake City, Madrid i konačno na najjačem od najjačih, u Londonu. Tri od tih 15 maratona su posebno zanimljivi: Beč radi blizine i nastupa velikog broja hrvatskih trkača, te Boston i London zbog tradicije i ugleda:
BEČ
Nama najbliži veliki svjetski maraton. Idealna šansa da, uvjetno rečeno, odmjerite snage s možda i najvećim maratoncima ljudskog vijeka – Haileom Gebrselassieom i Paulom Radcliffe, koja je još uvijek aktualna svjetska rekorderka. Naime, u sutonu svojih karijera, ove dvije velike trkačke zvijezde su odlučile ovog proljeća nastupiti na trkama s nešto slabijom konkurencijom i primanjima, što dovoljno govori o njihovim daljnjim rezultatskim i pobjedničkim ambicijama. Gebre je prije mjesec i pol trčao maraton u Tokyou za 2:08:17, što je primjerice tek 13. etiopski rezultat u dosadašnjem dijelu sezone, mada one najvažnije trke tek dolaze na red. Drugim riječima, nećemo ga gledati na OI u Londonu, etiopski tim je ipak previše ambiciozan da bi poslao nekog vizavi starih zasluga, pa čak ni onih Gebreovih koje su nemjerljive. Radcliffica nema tih briga, obzirom na snagu britanskog tima, a kako će se (i da li će se) provesti na olimpijskom maratonu u svom Londonu, vrijeme će dati odgovor, ali nakon Beča će neke stvari biti izvjesnije. Mada bijeg s velikih maratona dosta govori, ali uvijek ostavljam mogućnost da je njezin bečki nastup dio sponzorskog ugovora.
Uglavnom, Bečki maraton će ove godine doživjeti svoje 29. izdanje, obzirom da je prvi održan 1984.g., kada je nastupilo 794 trkača. Sada je to trka s 35 tisuća učesnika, koju pohode trkači iz više od 100 zemalja, a elitni sastav broji preko 20 afričkih jurišnika, koji u posljednjih 10-ak godina pobjeđuju s rezultatima oko 2:08.
Staza je atraktivna, uostalom kao i sam Beč. Već nakon samog starta plijeni masovka na Carskom mostu (Reichbrücke) preko Dunava, a na svom putu do cilja na Heldenplatzu, trkači obiđu većinu bečkih znamenitosti: Ringstrasse, Preter, Operu, Schönbrunn, Rathaus itd. Beč je omiljena destinacija hrvatskih trkača već više od 20 godina. Svojevremeno je, s prelaza iz 80-ih u 90-e godine prošlog stoljeća, uvijek jedan dupke puni autobus vozio za Beč, i to je bio najznačajniji maratonski događaj u Hrvata, trka za koju su se spremali mnogi. Čak su imali i dosta uspjeha, pa je tako, primjerice, sad već ugašeni klub „Croatia marathon“ iz Pakraca, u nekoliko navrata bila ekipni pobjednik. Naime, u ranim 90-im, sve što je vrijedilo na domaćoj maratonskoj sceni je trčalo za dotični klub (Paripović, Lacković, Pecik, Gojević, Kovačić, Habuš itd), i svi su trčali ispod 2:30! Danas je priča posve drugačija, takvih trkača nemamo niti za lijek, ali nam je zato masovnost udesetorostručena, pa će u Beču nastupiti skoro 100 Hrvata, uz veliku sumnju da će barem jedan se spustiti ispod 3 sata 🙂
BOSTON
Najstariji svjetski maraton ove godine će imati svoje 116. izdanje. Trka prepuna tradicije, s kultnim statusom, i svaki maratonac koji drži do svog trčanja, kad-tad se mora pokloniti u maratonskoj Meki i osjetiti tu atmosferu i čaroliju. Istinabog, za to nije dovoljna samo dobra volja i 10-ak tisuća kuna, već dugački trenažni proces, dosta odricanja, nešto genetike, ali i računalne sposobnosti. Gle, da bi osvanuli na startnoj listi Bostonskog maratona, morate pod broj jedan imati vrlo visoku kvalifikacijsku normu, friško ostvarenu u relativno kratkom vremenskom prozoru od 18 mjeseci, i pod broj dva – brzinu prilikom online prijavljivanja?! Jer, za trku koja će se održati 16. Travnja, online prijave su se ispunile za samo 8 sati, unatoč činjenici da je limitirana na čak 25,000 učesnika!! Slijedom toga, organizator se odlučio dodatno povisiti (tj. spustiti) ionako visoke norme za obične smrtnike, pa će ubuduće izgledati ovako: http://www.baa.org/races/boston-marathon/participant-information/qualifying.aspx
Sama trka je, naravno, iznimno jaka, ne računajući elitni paket, koji je posebna priča. Jer osim 50-orice bogom danih, primjerice, nađe se još dosta izuzetno spremnih trkača, pa u cilj ispod 2 i pol sata uđe čak 70-ak maratonaca u pravilu, a ispod 3 sata oko 1300 „top joggera“. Kod žena, unutar olimpijske B-norme (2:42) ih ima između 20 i 30, kako kad, a ispod 3 sata čak 80! Demografski, logično, prednjače Amerikanci, kojih ima 80%, te Kanađani (10%). Tek onda na red dolaze prekooceanski gosti, uglavnom iz Europe (po 100-200 Britanaca, Njemaca, Talijana i Francuza), ali i onih koji lete preko Pacifika (Koreanci i Japanci, te donekle Australci i Novozelanđani).
Možda će se netko pitati zašto Boston, poput Berlina, New Yorka ili Londona, ne dozvoli nastup za 40-ak tisuća učesnika, kad je već tolika navala?! Odgovor leži u činjenici da se Bostonski maraton u biti ni ne održava u Bostonu, barem ne većim dijelom. Trka starta u mjestu Hopkinton, udaljenom od centra Bostona 40km, tako da su tek zadnja 3-4 u užoj gradskoj jezgri, a poveznica je uska prigradska cesta, s uglavnom 2 trake, što onemogućava razvodnjenost učesnika, neophodnu za normalno trčanje ovako velikog broja maratonaca. Slikoviti primjer je iz 1996. godine, kada je organizator ipak pustio sve koji su željeli nastupiti (radi stogodišnjeg jubileja), pa je učestvovalo 38 tisuća maratonaca. Startna grupacija je bila tada tako dugačka, da su oni u zadnjem redu bili udaljeni od startne linije preko 2 km (a od ciljne preko 44), i počeli su se mrdati tek 20 minuta nakon što je dat znak za start, a startnu liniju su prekoračili, tj. službeno ušli u trku, tek nakon 48 minuta, kada je vodeći kenijski paket već bio na 17. kilometru!
Trkači na svom putu od Hopkintona do Bostona prođu kroz još 6 malih gradova: Ashland, Framingham, Natick, Wellesley, Newton i Brookline. Staza Bostonskog maratona se smatra jednom od najtežih, uglavnom zbog valovitosti i radi nekoliko uspona u mjestu Newton, u blizini Bostonskog koledža. Najozloglašeniji uspon se zove Heartbreak Hill, koji iz perspektive jednog Plitvičkog maratona djeluje u biti kao mačji kašalj, obzirom da se u 600 metara dugačkom usponu savlada tek 27 metara visinske razlike (cca 5% nagiba). Međutim, ono što prethodi ga čini težim nego što jeste. Naime, staza se u dotadašnjem dijelu trke uglavnom spušta, sve vrvi od nizbrdica različitih profila i dužina, što je povoljan scenario za pošteno sredit kvadre. I kad se na 25-om kilometru uđe u Newton, najprije idu tri manja hupsera, taman toliko da isprazne i posljednje rezerve glikogena, da bi na 33. kilometru uslijedio Heartbreak Hill, idealno mjesto za dotuć labilne i nespremne.
Sve u svemu, staza nije brza, unatoč činjenici da se najvećim dijelom trči nizbrdo i da je Boston za 150 metara niži od Hopkintona. Da apsurd bude veći, upravo zbog tog podatka, rezultati s ovog maratona se ne priznaju za olimpijske norme, te državne, kontinentalne ili svjetske rekorde (maksimalna dozvoljena razlika u visini iznosi 42 metra, znači polegnutost do jednog promila). Čak i kada bi se, zbog unakrsnih mijenjanja uzbrdica i nizbrdica, progledalo kroz te prste, rekordi opet nebi bili priznati zbog druge uvjetovane olakotne okolnosti, a to je da su start i cilj prenedozvoljeno udaljeni jedan od drugog, što ostavlja mogućnost konstantnog vjetra u leđa (ako puše u leđa). Ta mogućnost je zaista vrlo rijetka, ali se ponekad i desi. A upravo to se desilo lani, kada je pri idealnoj temperaturi tijekom cijele trke puhao repni vjetar iz smjera Hopkintona prema Bostonu, pa je otrčan ne jedan, nego dva najbrža maratona u povijesti (Geoffrey Mutai 2:03:02; Moses Mosop 2:03:06), puno bolje od tadašnjeg i sadašnjeg svjetskog rekorda.
Ove godine sastav elitnih postrojbi broji 14 trkača s osobnim rekordom boljim od 2:08. Pogađate, svi su porijeklom iz Afrike, a omjer Kenijaca i Etiopljana je 12:2. Izraziti favorit je lanjski pobjednik Geoffrey Mutai, koji je nakon rekorda bostonske staze, krajem godine popravio i rekord njujorške. Fenomenalan trkač, možda u ovom trenutku i prvi maratonac svijeta (u svakom slučaju, maratonac s najboljim rezultatom svih vremena), i šteta je što će se, uvjetno rečeno, još jednom „potrošiti“ na stazi gdje se rekordi ne priznaju. Drugo zvučno ime trke je Gebregziabher Gebremariam, kojeg je Mutai lako riješio lani u New Yorku elegantnom špricom na 32-om kilometru. Ostatak društva ima, fkors, za prilike bijelih ljudi, svemirska vremena od 2:05 i 2:06, ali za jednog „2:03 Mutaia“ predstavljaju samo dekoraciju na grbavom bostonskom drumu.
Ženetina u Bostonu koje lete ispod 2:30 ima ukupno 16. Fluktuacija trkačkog kadra Kenije i Etiopije je tako brza da im vjerojatno ni rodbina nemre popamtiti imena, ukoliko im se ne jave razglednicom iz predivnog, europeiziranog Bostona. No, za razliku od muške konkurencije, kod žena se već tu i tamo nađe po koja ocvala ruska đjevuška koja je na račun trčanja odlučila nešto privrediti nakon prosječne srednjoprugaške karijere u svojim najboljim danima. Uspiju oteti u najboljem slučaju po koje drugo ili treće mjesto, jer ekspanzija Afrikanki ne pokazuje znake jenjavanja. Pobjednicu je nemoguće predvidjeti, zadnjih par trka se rješavalo u dramatičnim završnicama ciljne ravnine, što bi se i ove godine moglo vrlo lako desiti, obzirom da nema na popisu ni jedne zvijezde koja bi ponudila tračak izvjesnosti.
LONDON
U Londonu se maraton trči od 1909. godine pod različitim imenima, ali u današnjoj formi od 1981. Tijekom ovih 30 godina, trku je završilo blizu 800,000 maratonaca, a lani je do cilja stiglo njih 34,656. Trka ima, između ostalog, i humanitarni karakter, i čak ¾ učesnika daje svoje priloge, pa se svake godine skupi oko 50 milijuna funti, što je ovaj maraton svrstalo u Guinessovu knjigu rekorda kao priredbu s najviše skupljenih sredstava na svijetu.
U svijetu su lani od Londona bili masovniji samo maratoni u New Yorku (46,759) i Chicagou (35,670), što znači da je to najmnogoljudniji europski maraton. Iza njega slijede još dva dinosaurusa – Berlin (32,997) i Pariz (31,133), pa dugo dugo nitko, i onda slijede Stockholm (15,171), Rim (12611), Barcelona (12,564), a krug od 10 i više kila zatvaraju još dva njemačka maratona, u Frankfurtu (12,438) i Hamburgu (11,185). Trenutno u svijetu ima 246 maratona s tisuću i više učesnika, od čega se 92 održavaju u Europi.
Osnovna karakteristika Londona je da je to najkompetitivniji svjetski maraton, jači i od olimpijskog. Za preraspodijelu sredstava u visini od milijun dolara se pohrve svake godine veliki broj pretendenata s lijepim reputacijama. Ovog puta mušku elitu čine dva službeno najbrža maratonca u povijesti, svjetski rekorder Patrick Makau (2:03:38) i Wilson Kipsang (2:03:42), s tim da čak i nisu prvi nositelji!? Ta čast pripala je Emmanuelu Mutaiu, prošlogodišnjem pobjedniku. Pošteno, jer pobjeda u Londonu, neki put vrijedi i više od svjetskog rekorda. Ako ni zbog čega drugog, ono barem zbog činjenice da se može ostvariti samo jednom godišnje, a svjetski rekord i više puta. Mislim, OK, šalu na stranu, al ipak je poplava maratonskih svjetskih rekorda u protekloj dekadi izdevalvirala njegovu vrijednost. Tako će, vjerujem i ove godine, možda već u sljedeća dva tjedna negdje, a možda baš u Londonu, pasti novi.
Naime, prošlogodišnji kenijski bum koji je počistio rekorde svih 5 najvećih svjetskih maratona (London, Boston, New York, Chicago, Berlin) sigurno neće predahnuti. Tim više, što je ova sezona ponudila zanimljiv uvod, a rasplet bi mogao biti još zanimljiviji. Radi se o tome da su lani Kenijci imali najdominantniju maratonsku sezonu ikad, kada su svojim etiopskim komšijama ostavili samo mrvice. Čak 20 najbržih svjetskih rezultata u 2011. su postigli kenijski jurišnici, i to sve ispod 2:06:31!! Najbolji Etiopljanin se nalazio tek na, za njih razočaravajućem 27. mjestu, pogotovo kada se uzme u obzir podatak da su godinu ranije (2010) imali petoricu u top 10 i svjetskog rekordera. Dakle, prvi ovosezonski, kakav/takav maraton je krajem siječnja održan u Dubaiu, na kojem je 9 Etiopljana samo u jednoj trci išlo ispod 2:06:30!! Halo – DEVET!!! A pobijedila su dva potpuno nova klinca, stari tek 21 i 23 godine, s rezultatima 2:04:23 i 2:04:50!
Postavlja se pitanje – što se desilo ove zime? Je li etiopska obavještajna agencija ušla u trag uzroku kenijske supremacije, bilo da se radi o tehnologiji ili farmakologiji, ili je došlo do generalnog pomaka svih žitelja Rift Valleya? Bilo kako bilo, oba slučaja nude rezultatski vatromet u nadolazećem periodu, s posve mogućim epilogom – daljnjim približavanjem svjetskog rekorda prema magičnoj granici od dva sata. Neslužbeno se to može vrlo lako desiti u Bostonu (G. Mutai), a službeno u Londonu (E. Mutai, Makau, Kipsang, Tadese, Kebede), ali isto tako i u Parizu (24 prijavljena trkača ispod 2:10), možda i Rotterdamu, gdje će trčati Mosop na svom drugom maratonu (u debitantskom 2:03:06!).
Međutim, rekord visi i u ženskoj konkurenciji. Mada će u Londonu nastupiti čak 13 cura s reputacijom „ispod 2:23“ i k tome njih četiri „ispod 2:20“, mislim da je samo Mary Keitany legitimni pretendent za laskavu titulu svjetske rekorderke. Istinabog, taktika joj je krajnje kamikazasta, pa opako kaplje u drugom dijelu, a rekord ipak traži konstantu s jakom završnicom. Osim toga, toliko je brza u uvodnoj fazi da za taj tempo nema odgovarajućeg pejsmejkera, a organizator je odavno napustio ideju o muškim zečevima, koji su npr bili na raspolaganju Pauli Radcliffe prije 7 godina kada je postavila najbolji svjetski rezultat 2:15. U svakom slučaju, trka bi mogla bit možda čak i zanimljivija od muške. Dvije dobre Kiplagatice, tri opake Etiopljanke predvođene Dibabom, te nekoliko bljedolikih cura, kao npr Njemica Mikitenko i Ruskinja Abitova, zaboravljene Latvijka Prokopcuka i Rumunjka Dita, te meni posebno zanimljive Šveđanka Andersson i Portugalka Augusto. Vrlo šaroliko društvance iz nacionalne perspektive, za razliku od muškaraca, gdje se sve vrti oko Rift Valley komšiluka.
Za kraj, evo pregleda što će se sve moći pratiti putem Eurosporta:
- Paris marathon, LIVE (nedjelja 15.04. – 8:30)
- Milano marathon, skraćena snimka (ponedjeljak 16.04. – 8:30)
- London marathon, LIVE (nedjelja 22.04. – 10:00)
samo napomena za Bec, mislim da i Haile i Paula Radcliffe trce polumaraton i to kao medjusobnu utrku. Paula starta 7min52sec prije njega. To im je razlika u PB na polumaratonu.
Kreso Babic je trcao 2:50 u Becu. Jankovicu sumnje ti nisu bile na mjestu!
A ja baš mislim da su bile 😛
Mani je ovo malo uvređujući tekst, graniči sa neukusom, krajnje je rasistički. Zapravo, potpuno i samo i isključivo rasistički. Samo se priča o crncima, a o bijelcima niti riječi. Neznam što autor ima protiv bijelaca!Ne bih htio prijetiti, ali, postoji mogućnost da, ako autor uskoro ili najskorije ne povuče ovo što je napisao, ili barem više stavi riječ “bijeli” u tekst, pa bila to i bijela tehnika u tekstu, da će mu blizu prozora, u Borovju, (jer znamo gdje stanuje, što radi i skim se druži) biti zapaljena jedna Davidova zvijezda, kao znak upozorenja. Eto, nije da prijetim, ali prijetim, koliko se god činilo da ne prijetim.
Seljo, autor ne živi na Borovju 😀
je, al zna što radi (trči s jednim glupim čovijekom) i s kim se druži (s jednim glupim čovijekom) 🙂 🙂