GLUPERDE LUTAJU DALEKO

Kratki raport 6. kola Puntijarke bi izgledao ‘vako: Na svom debiju Robert Španić je pobijedio s odličnim rezultatom 28:19, sedmim rezultatom u 6-godišnjoj povijesti lige. Jako dobro, mada se Robert prije trke raspitivao i koliki je rekord staze (btw, Nedeljko Ravić 26:13, 2004). Vrijeme nije bilo loše, trodnevna kiša je rashladila zrak, ali falio je vjetar da rastjera tlak, pa je visoka vlaga ipak nepogodovala boljim rezultatskim ostvarenjima.

Veronika je, samo 4 dana nakon sjajnog Sljemenskog maratona, s lakoćom pobijedila i postavila svoj najbolji rezultat u posljednje dvije sezone 33:19, od kojeg je lani išla bolje samo rekorderka staze Lili Ćulibrk. Odlično je trčala i Petra Gidak, u svojoj životnoj formi i još jednom popravila svoj osobni rekord 34:30, čime je postala četvrta žena koja je Puntijarku stisnula za manje od 35 minuta (iza Ćulibrk, Jurišić i Milković), te Antoniju Orlić pogurala na 5. mjesto rang-liste svih vremena.

Nastupilo je preko 60 trkača, što je visoka brojka s obzirom da je počela sezona godišnjih odmora. S gajbom Laškog piva i gomilom keksih društvo je, u čast 35-godišnjice svog uskrsnuća, počastio dežurni klupski Moliére Božo Mikulan, čime je AK «Sljeme» postiglo svoj možda i najveći uspjeh. Mislim, bilo je za očekivati da će Veronika, Antonija i Hrvoje Kovač kad-tad postati prvaci Hrvatske u maratonu, da će Šime biti prvak na 1500m, da će Sljeme postati klupski prvak u krosu, polumaratonu, maratonu i planinskom trčanju, ali da će Božo iz svog plastičnog novčanika častiti rundom, to je bilo van svake pameti. Shodno tome, to i stavljamo na pijedestal klupskih ostvarenja, i to je prekretnica i vrlo važan datum u povijesti ovog mladog i uzornog sportskog kolektiva!

Zadnji je, kao i obično ovog ljeta, na cilj stigao Frano Kršinić. Mladi i nešto stariji, čak i mnogo stariji trkači rijetko kad zamijete ovu neobičnu ljudsku spodobu. Tihi i mirni čovjek iz Novog Zagreba je, ustvari, vjerojatno trkač s najdužim stažom u HR. Konstantni učesnik svih trka još iz ranih 80-ih (polumaratona, maratona, pa čak ultramaratona, triatlona, duatlona i ironmana), nikada nikom nije upao u oko, a kamo li u riječ. Premda se utrkujem s njim punih 20 godina, u tom periodu nismo progovorili sve ukupno više od15-ak rečenica, s opaskom da su drugi uspjeli još manje. Uobičajeni telefonski razgovor s Franom izgleda ovako:
Telefon: «zvrrr, zvrrr…»
Janko: «Halo?»
Frano: «Kad ide autobus za Ferraru?»
Janko: «Sutra u 10.»
Telefon: «tu-tu, tu-tu…»
Mislim, minimalizam je krasna i posve konkretna stvar. Čemu blagorječivi uvodi i kurtoazni pozdravi?? Eto, spomenuo sam Franu kao jednog istinskog sportaša, kojemu nikada nije bilo važno što i koga će dobiti u trci, on je jednostavno tu da bi trčao jer mu se trči. Hrvatski Forrest Gump, koji je svojom pojavom i skromnošću obilježio posljednjih 30 godina cestovnog trčanja na ovim prostorima. I kad smo već kod Forresta, da spomenem i to da je Frano prije točno 10 godina, na prvom 12-satnom ultramaratonu «Forrest Gump» (park Maksimir, svibanj 1998), otrčao 101 kilometar i 900 metara i imao prosječan tempo od 7min/km u tih 12 sati ili 720 minuta!

Sljedeće kolo Puntijarke biće održano, čudne li koincidencije – sljedećeg četvrtka, u isto vrijeme i na istom mjestu. Vođenje lige preuzima klupska tajnica Žana, uz asistenciju SD Kurchevog Dopredsjednika. Ja ću pak u sljedeća samo 4 dana putovima Bratstva i Jedinstva obići tri najljepše planine bivše SFRJ: subota – Velebit (Visočica), nedjelja – Kamniške Alpe (Grintavec), utorak – Durmitor, za što će me opet s punim pravom osumnjičiti za jugonostalgiju. U tih 4 dana ću savladati preko 7000 metara nadmorske visine i oko 1700 kilometara dužine. A vama želim ugodan ljetni odmor (ili pripreme, whatever) i ponovo se vidimo na Japetiću 31.08., kada je na programu izborna trka za sastav reprezentacije Hrvatske koja će nas predstavljati na 24. prvenstvu Svijeta u planinskom trčanju u švicarskoj Crans Montani.

Tekst moj (admin: Janko), slike Žana…