Mada je numerološka fatalnost broja trinaest nudila katastrofu, ipak je ove nedjelje na Medvednici održan jedan od boljih Sljemenskih maratona, po mnogo čemu i najbolji. Da zanemarimo dojam, koji kod svih učesnika varira od katastrofe do savršenstva, za početak se možemo osloniti na brojke, a gdje su brojke – tu je i istina.

Dakle, po prvi put u 13-godišnjoj povijesti ove, po mnogim kriterijima, najteže trke u Hrvatskoj, broj učesnika je premašio brojku 200, i to obilato (238). Naravno, ukupan priliv trkača se odrazio i na pojedinačne discipline, pa smo paralelno imali i najviše do sada učesnika maratona (61) i trkača na 14km (153). Konkretno, to znači da je Sljemenski maraton 2012 postao najmasovnija planinska trka u povijesti ove discipline u Hrvatskoj.

Dalje, posebno nas raduje internacionalni sastav učesnika. Maratonsku trku su trčala 23 strana državljana (ukupno 32), što u postocima predstavlja visokih 40%, što je također rekord kada su u pitanju hrvatske trke, a zastupljeno je bilo 6 država (Hrvatska, Slovenija, Srbija, B i H, Nizozemska, Italija), a prednjačili su Slovenci sa 17 učesnika.

Veliku feštu planinskog maratona su dodatno ukrasila mnoga poznata sportska imena s ovih prostora:

• – Stjepan Puh, 75 godina, koji je jedini otrčao svih 13 Sljemenskih maratona
• – Toni Vencelj, slovenski svjetski vice-prvak u planinskom maratonu
• – Goran Murić, aktualni prvak Hrvatske u maratonu
• – Tadeja Krušec i Goran Lesjak, najbolji hrvatski trekeri, dvostruki pobjednici velebitske stotke
• – Veronika Jurišić, 9-struka pobjednica Sljemenskog maratona, 3 x u štafeti, 6 x u maratonu
• – Cimerman Šimun, bard hrvatskog trekinga
• – Nikica Smolić, legenda hrvatskog biciklizma
• – Višnja Škevin, prva hrvatska Iron-lady
• – Drago Knežević, 64-godišnji srpski maratonac, koji je na Sljemenu otrčao svoj 104. maraton

Povijest Sljemenskog maratona seže na sam kraj 20. stoljeća, kada je grupica entuzijasta i zaljubljenika u trčanje po Medvednici konačno okrunila sva svoja dugogodišnja maštanja o jednom maratonu po gudurama sljemenskih bespuća. Tada je u biti počeo proces, koji bi se mogao zvati hrvatsko planinsko trčanje, obzirom da je ekipa koja je organizirala prvi sljemenski maraton uskoro osnovala i Atletski klub «Sljeme», te pokrenula Planinski kup, i još niz kratkih trka koje su stvorile planinsku scenu i mnogim trkačima bile prvo trkačko iskustvo takvog tipa. Danas je AK Sljeme najmasovniji i najuspješniji klub vanstadionske atletike, a hrvatsko planinsko trčanje je u banani, što je tema za neku drugu priliku. Elem, ovogodišnji Sljemenski maraton je pokazao da potencijala i interesa još uvijek ima, i da nada u bolje dane još uvijek živi.

Sama disciplina planinski maraton (mountain running long distance, gorski maraton) ima drugačiju definiciju u odnosu na klasično planinsko trčanje (mountain running, gorski tek). Naravno, razlika je u predviđenim dužinama i visinama, ali i u fleksibilnosti spram prirodnog faktora. Uvjeti koje bi trka planinskog maratona trebala zadovoljiti su:

• vrijeme muškog pobjednika između 1:45 i 4:00
• ukupna količina uspona preko 1600m
• ukupna dužina do 45km

Dakle, vidimo da pravila nisu toliko kruta, i da su gabariti prilično slobodni. Osim toga, trka može biti samo s usponima, a može biti i na stazi gore/dole, sa startom i ciljem na istom mjestu. Po meni planinski maraton je u biti prava, ili to mogu reći, čista planinska disciplina. Za razliku od klasične forme planinskog trčanja, gdje u trkama sve češće nastupaju stadionski atletičari iz rezultatskih i natjecateljskih pobuda, u planinskom maratonu gotovo da ih i nema, obzirom da je to rezervirano za one koji se s brda praktički ne skidaju, i čija je ljubav prema planini i prirodi podjednaka, a često puta i veća spram ljubavi prema samoj atletici, tj. trčanju na duge staze.

Osim Sljemenskog, u zadnje dvije godine se u Samoborskom gorju održava još jedan planinski maraton – EKO MARATON, u organizaciji Atletskog kluba «Jastreb 99». I ova trka bilježi dobru progresiju posjećenosti, obzirom da je prve godine nastupilo 48 trkača, a već sljedeće duplo više! Termin za ovu godinu je 19. kolovoz, pa pomno planirajte svoje godišnje odmore, ukoliko želite osjetiti sve čari planinskog trčanja po ljupkom Samoborskom gorju.

Vratimo se malo na Sljemenski maraton, tj. na njegovu stazu. Krug od 14km je ultimativan ispit za svakog trkača, a tri kruga za svakog prekaljenog maratonca. Prvih 6km blage nizbrdice po Erberovom putu predstavlja odličnu uvertiru, dovoljno vremena da se «uđe u trku», a da se ne potroši. Slijedi kilometarski strmi spust po zavojitom singl-tracku do izletišta Srnec u podnožju Horvatovih stuba. Oprezni trkači ovdje trče pod ručnom, a hazarderi se strmoglavljuju. Na sedmom kilometru u biti počinje trka. Pet stotina stuba može začas isprazniti kvadre svakom nespremnom trkaču i prisiliti ga na podužu hodačinu do cilja. Mini-break od Horvatovih do kraja Erberovog puta se prođe u 2-3 minute, a zatim slijedi još jedan penjački izazov – ka Hunjki, u dužini od kilometra, u kojem se savlada oko 200-tinjak metara uspona. Samo onaj tko uspije rasporediti snagu u ovom ključnom dijelu trke kako treba, može biti nagrađen s lijepim valovitim trčanjem do kraja, po stazi koja obilazi nekoliko sljemenskih znamenitosti (Puntijarka, Snježna kraljica, Sljemenska kapelica, Činovnička livada).

Takva staza nudi svu raskoš i raznolikost planinskog trčanja, od ušminkanih i manje ušminkanih makadama, preko strmih dugačkih i kratkih nizbrdica i uzbrdica, visokih i niskih stepenica, pa do valovitih kros-dijelova, obasutih mnoštvom kratkih hupsera. Ravnomjerno rasporediti snage u tri kruga je praktički nemoguća misija, a to uspijeva samo Veroniki, koja gotovo da nema nikakvih rezultatskih odstupanja po krugovima. Upravo zato je ove godine po peti put za redom pobijedila na Sljemenskom maratonu (i oba puta na Samoborskom), i s pravom nosi epitet Sljemenske kraljice.

Osim Veronike, odlično je trčala i drugoplasirana Tadeja Krušec (4:12), tim više ako se uzme u obzir da je samo dva tjedna ranije, drugu godinu za redom, pobijedila na velebitskoj stotki, za što su obadvije dobile po umjetničku sliku, rad maratonke-slikarice Ivanke Buban, koja je i ove godine nastupila na Sljemenu. Najvrijednije rezultatsko ostvarenje ipak pripada mladom, 21-godišnjem Nikoli Špoljaru, koji je u trci na 14km pobijedio s novim rekordom staze 58:23. Inače rekordi u maratonu su ostali (Renato Pomahač 3:19:26 – 2011; Veronika Jurišić 3:43:07 – 2010), kao i ženski na 14km (Ana Gudalović 1:11:30).

Na stazi od 14km smo postavili čak 5 okrepnih stanica, plus još jednu u cilju, što znači da su maratonci imali čak 18 dolazaka na pojilište, što je svojevrstan rekord. A za bogatstvo na okrepnim stanicama (banane, lubenice, čokolade…) i u cilju (300 krafni, 500 sladoleda) još uvijek svakodnevno dobivamo pohvale 🙂

Pred nama je udarnih mjesec dana odličnih trka. Prvo je 15.07. klasik planinskog trčanja u austrijskom Heiligenblutu – Grossglockner berglauf, gdje će, nakon poduže pauze, ponovo organizirano nastupit grupa od 40-ak hrvatskih trkača. Tjedan dana kasnije je Visočica, po mnogima najatraktivnija hrvatska planinska trka, a zatim u Kamniškim Alpama – Grintovec, hard-core samo za one najekstremnije ljubitelje planinskih izazova.

Za kraj bi se zahvalio svim učesnicima i pomagačima Sljemenskog maratona, koji su, svako na svoj način, pridonijeli jednoj lijepoj predstavi planinskog trčanja na Zagrebačkoj gori. Posebno se zahvaljujem povećoj veseloj družini koja je došla iz Srbije, te kao i uvijek, mnogobrojnim slovenskim tekačima, što nas iznimno raduje, jer oni dobro znaju što je to gorski tek!