Odličan nastup hrvatske posade na 29. Svjetskom prvenstvu u planinskom trčanju, održanom u poljskom mjestu Krynica-Zdroj. Nastupilo je ukupno 329 planinskih trkača iz 39 zemalja sa svih kontinenata. Domaćin je skrojio iznimno tešku stazu, ali u granicama dozvoljenog, što je pogodovalo našim reprezentativcima, obzirom da kod nas ipak postoji prilično živa planinska scena, pa samim time i imamo nekolicinu pravih brdskih specijalista koji nešto teže mogu doći do izražaja na blagim i za planinsko trčanje neprimjerenim stazama. Koje pak, s druge strane, odgovaraju atletičarima sa staze i ceste.

(Veronika na 8:20)

Staza je obilovala različitim dijelovima: bilo je tu žestokih strmina i uspona, nekoliko prelomnica s puno promjena tempa, podloge u svim mogućim varijantama (makadam, trava, zemlja, kamenjar), pa čak i usponi s kosinama, što je vrlo rijedak slučaj na prvenstvima. Takve staze traže od trkača izuzetnu fizičku spremu i snagu, jaku psihu, ali i taktičku zrelost, obzirom na brzu prilagodbu na učestale promjene terena. Drugim riječima, nije bila za „brzance“ bez iskustva u pravim planinskim trkama, a mnoge reprezentacije šalju upravo takve atletičare s dobrom rezultatskom reputacijom s ravnih trka. Sve to je dovelo do toga da je hrvatski tim, skoro u svim statističkim segmentima, postavio najbolje rezultate od kada se pojavljuje na smotrama najboljih svjetskih planinskih trkača, znači od Innsbrucka 2002. godine.

Prvenstvo su otvorile juniorke, a zlato je osvojila Amerikanka Mandy Ortiz. Ekipno zlato su uzele mlade Britanke, iako nisu imale pojedinačnu medalju, ali su im se zato sve tri cure poslagale odmah iza, od 4-6. pozicije.

Uslijedila je muška juniorska trka, gdje je mladi Talijan afričkih korijena Crippa Nekagenet izfiniširao Turčina Ramazana koji se fino zaletio u prvom dijelu, što je i inače konstantna karakteristika svih turskih trkača/ica. Tu smo imali i našeg prvog predstavnika, mladog trkača iz riječkog Kvarnera Marka Gržetića, koji je skrenuo pažnju na sebe dobrim nastupima na Kozjaku i Papuku. Plan je bio da proba ući u prvih 50, obzirom da je bilo 66 trkača u trci. Fino je i smireno otvorio trku, i nakon prvog kruga  od 4,6km je zauzimao 45. poziciju, a dobrom taktikom i podjednako dobrim drugim krugom je napredovao još 8 pozicija. Marko je pokazao iznimnu taktičku zrelost, jer nije nimalo lako na ovakvim stazama zadržati isti tempo u obje polovice trke, koja je na kraju potrajala 45 minuta. Na kraju je osvojio 37. mjesto, što je naš najbolji juniorski plasman na dosadašnjim prvenstvima (prije toga, najbolju poziciju je imao lani Jure Josipović iz Agrama – 47).

Osokoljene dobrim Markovim nastupom, 15-ak minuta kasnije i naše cure su krenule u žensku trku na istoj stazi, podjednake dužine. Prvi krug od 4,6km su najbolje cure prošle za 21 i pol minutu, a Barbara i Veronika su bile jako blizu, sa zaostacima manjim od 3 minute, dok je Anda zaostala 4, Valentina 5, što je dobar priključak za vrh, međutim, konkurencija je bila izuzetno jaka i gusta. Što znači da je mali zaostatak u vremenu nosio za sobom veliki zaostatak u poretku. No, u drugom krugu, u kojem je puno brzanki, suočenih s još jednim spustom i usponom, počelo kilaviti po stazi, naše su cure, pogotovo iskusne Barbara i Veronika, konstantnim radom uznapredovale po 10-ak pozicija u plasmanu. Na kraju je Barbara po prvi put u povijesti upala u svjetski top 20 sa 17. pozicijom (dosadašnje najbolje mjesto je imala Veronika prije točno 10 godina na Aljasci – 27), dok je Veronika osvojila 37., a Anda Tomaš 62. mjesto od ukupno 82 prijavljene atletičarke. Zahvaljujući tome, i hrvatski ženski tim je zabilježio najbolji plasman u povijesti – 10. mjesto od 17 reprezentacija koje su imale minimalno po tri predstavnice u trci! Istina, prije 4 godine je ženska ekipa u sastavu Barbara Belušić, Matea Matošević, Nikolina Šustić i Dubravka Vešligaj, također bila deseta, ali od 13 reprezentacija. Barbara je na kraju dobila 80% učesnica, Veronika 55%, Anda 25%, dok Valentina nije uspjela završiti trku. Inače, primat su zadržale Talijanke, ekipnom i pojedinačnom titulom (Alice Gaggi).

Kao i uvijek, za kraj je ostavljena muška seniorska trka s još jednim krugom više, što znači skoro 14km, u kojoj je nastupilo 137 trkača, obzirom da svaka reprezentacija može prijaviti po 6 svojih predstavnika, od kojih se računa za poredak plasman četvorice najboljih. Vidjeli smo jednu, do sada neviđenu dominaciju trkača iz Ugande, koji su već nakon polovice staze zauzimali sva četiri prva mjesta. U trećem krugu, kada je već sve bilo riješeno, malo su se pofajtali i između sebe i donijeli svojoj zemlji jedno ekipno zlato i sve tri pojedinačne medalje. Po prvi put u povijesti planinskog trčanja se desilo da jedna zemlja ima zbroj plasmana deset (1+2+3+4). Uganda sve više postaje trkačka velesila, pogotovo ako znamo da trenutno najtrofejniji maratonac današnjice, aktualni olimpijski pobjednik (London 2012) i svjetski prvak (Moskva 2013) Stephen Kiprotich dolazi iz te zemlje. Koji je, btw, prije 3 godine nastupio i na svjetskom planinskom prvenstvu na Grintovcu i osvojio tek peto mjesto!! Očito da ga planinsko trčanje i nastupi na planinskim prvenstvima nisu usporili, što je najčešći argument trenera protivnika planinskog trčanja.

Mi smo imali na ovoj trci samo dva seniora, zbog otkaza dva trkača koji su to pravo ostvarili na izbornoj trci, a mišljenje stručne komisije je bila da je bolje poslati na prvenstvo samo one koji su dobri, nego reprezentaciju popunjavati s onima koji to nisu. Tu čast da predstavljaju svoju zemlju na skupu najboljih planinskih trkača današnjice su imali Bruno Erent (Agram) i Nikola Špoljar (Sljeme), koji su se i tijekom ljeta pokazali najbolji na ligaškim planinskim trkama na Puntijarku, koje su im donijele iskustva i čvrstine. Otrčali su na kraju odličnu trku, Nikola je zabilježio 85. poziciju, a Bruno 93. Možda to brojčano ne djeluje tako dobro, ali plan i naša želja je bila da se proba upast u 100, obzirom da nam je na dosadašnjim prvenstvima to vrlo rijetko uspijevalo, točnije samo Ivici Škopcu, zatim Željku Letoniji (91. mjesto 2004) i Nedjeljku Raviću (96. mjesto 2006). Statistički, Nikola Špoljar je osvojio drugu najvišu poziciju za Hrvatsku u ovih 12 godina (dobio 38% učesnika), a Bruno Erent četvrtu (dobio 33% učesnika). Obzirom da se radi o vrlo mladim trkačima (oba ispod 23 godine), s relativno malim stažom i trkačkim kumulativom (pogotovo planinskim), pred njima su tek njihovi najbolji nastupi u ovoj disciplini, mada je i ovo bilo više nego zadovoljavajuće.

Na kraju, u sve tri konkurencije smo ostvarili plasmane iznad očekivanih kalkulacija koje smo radili uoči trke. To nam se do sada nikada nije dogodilo, jer bi uglavnom odlazili na svjetska prvenstva s višim ambicijama i vraćali se pokisli i iznenađeni snagom ostalih reprezentacija. Po prvi put smo osjetili da nismo na periferiji događanja i da se hrvatsko planinsko trčanje pomaknulo barem jednu stepenicu više ka vrhu.

Inače, osim rezultatima, bili smo poprilično ugodno iznenađeni samim mjestom Krynica, Poljskom općenito, a posebno poljskim trkačkim entuzijazmom. Naime, u vikendu održavanja prvenstva se paralelno odigravao masovni trodnevni trkački cirkus (Festival bjegow), s 40 različitih natjecanja, od 1500m pa preko polumaratona i maratona, pa sve do 100km, u svim mogućim varijantama, na kojem je nastupilo preko 8000 učesnika!! Na svoje oči smo se uvjerili zašto pokrajina Malopolska (nije potreban prevod), u kojoj smo boravili, slovi za centar dugoprugaškog trčanja u Poljskoj. Puna tri dana smo samo sretali trkače po ulicama, non-stop naletavali na masovne trke, i imali smo osjećaj da smo u Bostonu, a ne u tamo nekoj poljskoj planinskoj zabiti.

U sljedeće dvije godine će se svjetska prvenstva održati na dvije dosta zanimljive lokacije. Naredne u talijanskoj pokrajini Toskaniji, s time da organizator priprema jednu potpunu novinu – noćno planinsko trčanje(!), a godinu kasnije u Walesu, u mjestu Llandudno uz obalu Irskog mora.

FOTO galerija

LINK na stranice sa svim rezultatima