Na Ivančici je ove subote održano ekipno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju za 2016. godinu, 10 godina nakon što je na istoj stazi održano i ono povijesno prvo. Međutim, i ovo prvenstvo je na neki način povijesno, iz razloga što je bilo najmasovnije do sada (166 učesnika) i s najvišim brojem ekipa u plasmanu (13 muških i 8 ženskih). Malo je nedostajalo da postane i najmasovnija planinska trka ikada održana u zemlji, obzirom da je prošlogodišnja Boroša imala 167 finišera. Na taj način se Ivančica vratila na stazu stare slave, kada je tijekom 90-ih i u prvim godinama ovog stoljeća bila naša najjača i najmasovnija trka tog tipa.
U proteklih 10 godina održavanja ekipnih planinskih prvenstava 16 klubova je stajalo na jednoj od pobjedničkih stepenica, a statistika je sljedeća (u zagradama je popis prvih – drugih – trećih pozicija):
1. AK Sljeme 19 titula (7 – 7 – 5)
2. AK Svetice 7 titula (2 – 4 – 1), uračunato i nasljeđe od Zagreb-Ulixa i Aviokarata
3. AK Varaždin 6 titula (1 – 2 – 3), uračunato nasljeđe od Slobode
4. AK Agram 5 titula (5 – 0 – 0)
5. AK Solin 4 titule (2 – 2 – 0)
6-7. AK Rudolf Perešin 2 titule (1 – 1 – 0)
6-7. MK Hrvatski sokol 2 titula (1 – 1 – 0)
8. AK Žumberak 2 titule (0 – 2 – 0)
9-11. AK KA-tim 2 titule (0 – 0 – 2)
9-11. AK Maksimir 2 titule (0 – 0 – 2), uračunato nasljeđe od Veterana
9-11. AK Stubica 2 titule (0 – 0 – 2)
12-16. AK Koprivnica 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Jastreb 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Borik 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Marjan 1 titula (0 – 0 – 1)
12-16. AK Slavonija-Žito 1 titula (0 – 0 – 1)
Atletski klub SLJEME je i ove godine bio najuspješniji, osvojivši oba prva mjesta, u muškoj i ženskoj konkurenciji, te na taj način obranio oba državna naslova koja je osvojio na lanjskom prvenstvu na Promini. Ujedno je ponovio uspjeh AK Agram, koji je isto tako 2012. osvojio, a 2013. obranio obje titule.
Dominacija naših trkača je ove godine bila apsolutna, a u prilog tome idu podaci da su npr naše sve 4 cure bile u top deset, dok je naših čak 9 najboljih muškaraca na kraju završilo u top dvadeset, uz pojedinačne pobjede Veronike Jurišić i Nikole Špoljara. I naša druga muška ekipa (Sobota, Andrijašević, Škrlec) u trci bi osvojila drugo mjesto, pa čak i treća (Smolić, Pomahač, Androić) bi na kraju bila peta, kad bi zatrebalo. A još jedna vrlo jaka nije uopće ni došla na prvenstvo (Sušić, Vrebac, Murat), koja bi se glatko borila za prvo mjesto! Ovako je čast ekipnih prvaka pripala trojki Špoljar, Radanac i Vojvodić. Nikoli Špoljaru je to osma državna titula, Dejanu Radancu šesta, a Mići Vojvodiću deveta. Ispočetka je izgledalo da će nam najveći protivnici biti dečki iz Svetica (Mikulić i Sušilović), ali su slabo odradili drugu polovicu, tako da smo na kraju vrlo uvjerljivo (preko 10 minuta) slavili ispred Rudolfa Perišina (Dinjar, Škvorc, Grabrovečki). Treće mjesto za dečke iz Varaždina, čije boje je branio i legendarni Josip Lacković, član varaždinske ekipe koja je prije 10 godina osvojila i onu povijesnu prvu titulu s ove staze (skupa s Nedeljkom Ravićem, Sinišom Kovačem i Krešimirom Horvatom, kada su se još uvijek računala četvorica).
Naše cure (Jurišić, Marukić, Nikolesić, Škec) su imale dobre protivnice u curama iz Svetica (posebno Stepan i Tomaš), ali su na kraju slavile sa skoro 4 minute razlike, dok je treće mjesto pripalo Varaždinkama sa zaostatkom od 20 minuta. AK Varaždin je tako s dva treća mjesta bio drugi najuspješniji klub prvenstva. Veroniki Jurišić je to bila ukupno 44. titula (od čega 16. zlatnih), što je sasvim sigurno hrvatski rekord po broju odličja s atletskih državnih prvenstava, dok je Maji Marukić peto, a Ingrid Nikolesić 15. odličje. I ovdje nam je nedostajala jedna dobra ekipa koja bi se isto tako bez problema borila za sami vrh (npr. sestre Šustić s Antonijom Orlić)!
Osim ekipnih i pojedinačnih, imali smo dosta pobjeda i u starosnim kategorijama:
– seniori: Nikola Špoljar
– M35: Mićo Vojvodić
– M45: Ivan Androić Caballero
– M50: Neven Andrijašević
– M55: Nikola Smolić
– Ž35: Veronika Jurišić
– Ž45: Lidija Škec
Par riječi i o stazi. Iako je prosječan nagib (6,4%) vrlo nizak i prilično daleko od gabarita planinskog trčanja (9-11%), iako ni na jednom dijelu čak nema taj uvjet (jer po istoj stazi na vrh vozi i bus, a nebi mogao na 10%), iako ima čak 5km asfalta, velika vrućina je ovog puta učinila svoje i od relativno pitome i trkačke staze napravila pravi planinski hard-core, tako da su na kraju bolje prošli specijalisti za uzbrdice, dok brzi ravničari nisu iskoristili relativno položen teren.
Organizator trke je bio lokalni Trkački klub Ivančica, koji je vrlo korektno i bez organizacijskih propusta, te s vidljivom dozom entuzijazma pošteno odradio svoj posao. Tako smo ove godine, uz Borošu i Ivančicu, dočekali malu renesansu planinskog trčanja u Hrvatskoj, koje već neko vrijeme pogađa kriza, i nadajmo se da su pred ovom disciplinom opet svijetli dani (poput ovog), jer ova zemlja ima jako puno iznimno lijepih planina, kao stvorenih za trčanje po njima.
