Završio je još jedan, sedmi po redu ultramaraton Forrest Gump. Evo nekoliko golih činjenica:

1. Sudjelovala su ukupno 92 trkača, od čega 44 na 12-satnoj ultri i još 48 u štafetama.
2. Od tih 44 koji su nastupili u solo-ultri, čak 18 je prešlo više od 100 kilometara, što je visokih 41%
3. Muški pobjednički rezultat je iznosio 127,02km, što znači da je pobjednik u zadnjim minutama završio svoj treći maraton (svaki za 3:58 u prosjeku) i krenuo u četvrti, što pak znači da je imao prosjek od 5:40 po kilometru (19:50 po krugu od 3,5km)
4. Ženski pobjednički rezultat je iznosio 124,65km, što znači da je pobjednici nedostajalo 12 minuta da završi treći maraton (svaki u prosjeku 4:03), što pak znači da je imala prosjek od 5:46 po kilometru (20:11 po krugu od 3,5km)
5. Zbroj pobjedničkih rezultata u muškoj i ženskoj konkurenciji iznosio je 251,67km.
6. Rezultat pobjedničke štafete je iznosio 166,65km, što znači da im je nedostajalo 8 minuta da kompletiraju i četvrti maraton (svaki za 3:02 u prosjeku), što pak znači da su imali prosjek trčanja od 4:19 po kilometru (15:07 po krugu od 3,5km)

Dakle, ovo su statistički podaci u kojima se mogu raditi usporedbe s ostalim sličnim natjecanjima diljem planete Zemlja i vidjeti se odnos Forresta s ostatkom ultraške populacije u svijetu. Naime, tijekom godine se upriliči preko 120 ultramaratona u disciplini 12-satnog trčanja, a do sada ih je održano (barem) 90, od čega 44 u Europi, 28 u Sjevernoj Americi, i nešto sitno po ostalim kontinentima. Najviše u SAD-u (26), zatim Njemačkoj (8), Australiji (7), Francuskoj (6), itd. Kažem barem, jer vjerojatno postoje i natjecanja koja su krajnje neformalna, što ne znači da su loša.

Listu po masovnosti predvodi, iznenađujuće, ultramaraton u Tajpehu, na kojem je sudjelovalo nevjerojatnih više od 450 trkača, od čega je njih 300-tinjak prešlo «donji limit» od 75km, a čak 85 onaj gornji od 100km! Trka nije bila internacionalna, što znači da su trčali samo Tajpežani. Pobjednik je pretrčao 133km, pobjednica 111km, što znači da je pobjednička kombinacija ostvarila 244km, što znači 7 manje od pobjedničke kombinacije Forresta.

Slijedi popis nekoliko do sada najjačih trka održanih ove godine, uz objašnjenje da prva brojka znači broj sudionika, druga broj onih koji su prešli stotku, treća muški pobjednički rezultat, četvrta ženski i peta kombinirani.

1. Taipeh, TPE – 452 / 85 / 133 / 111 / 244
2. Helsinki, FIN – 112 / 40 / 127 / 123 / 250
3. Moliere, FRA – 90 / 6 / 118 / 101 / 119
4. Basel, SUI – 79 / 31 / 132 / 127 / 259
5. Wakefield, USA – 77 / 1 / 108 / 98 / 206
6. Olympia, USA – 76 / 4 / 110 / 107 / 217
7. Bures, FRA – 72 / 6 / 134 / 113 / 247
8. Vogau, AUT – 71 / 19 / 139 / 115 / 254
9. Decatur. USA – 70 / 8 / 119 / 102 / 221
10. Riverside, USA – 68 / 0 / 99 / 93 / 191
11. Ruda Slaska, POL – 66 / 23 / 128 / 124 / 252
12. Pinole, USA – 62 / 2 / 104 / 101 / 205
13. Redmond, USA – 62 / 10 / 133 / 109 / 242
14. Pietermaritzburg, RSA – 60 / 12 / 142 / 105 / 247
15. Moskva, RUS – 55 / 25 / 132 / 112 / 244
16. Rochester, USA – 55 / 5 / 112 / 100 / 212
17. Rennes, FRA – 55 / 20 / 128 / 100 / 228
18. Tere Haute, USA – 54 / 6 / 109 / 114 / 223
19. Minneapolis, USA – 54 / 10 /  136 / 127 / 263
20. Black Mountain, USA – 53 / 2 / 114 / 109 / 223
21. Tokyo, JAP – 52 / 17 / 144 / 116 / 260

Znači, statistički, Forrest Gump, sa svoja 44 sudionika zauzima 24. mjesto u svijetu. Šteta što je zbog kiše odustalo 10-ak ultraša (s unaprijed plaćenim startninama), što bi ovu trku dovelo otprilike na 15-u poziciju.

Po broju onih koji su prešli više od 100km, Forrest je na devetom mjestu, a ispred su samo trke koje su imale veći broj sudionika. Što znači da je Forrest po postotku učesnika koji su prešli čarobnu granicu od 100km – prvi!!

Samo 13 trka ima bolji muški pobjednički rezultat, a samo dvije ženski, a kombinirani pobjednički rezultat imaju bolji samo ultramaratoni u Baselu, Vogau, Minneapolisu i Tokyou.

Pobjednik Forresta Dario Ivanagić je ostvario 33. rezultat u svijetu, a pobjednica Veronika Jurišić peti!

Dakle, emocije i navijačke strasti na stranu, gdje su brojke – tu je istina: Forrest Gump je trenutno jedan od najboljih 12-satnih ultramaratona naše planete, u svim statističkim segmentima unutar TOP 20 svjetskih trka, a indirektno bih tu svrstao i hrvatske ultramaratonce/ke. Što znači, da nam taj atletsko-trkački segment može poslužiti na diku i ponos s jedne strane, a s druge upravo suprotno. Ultramaraton je u potpunosti, čak ne bih rekao zanemaren, već bih upotrijebio i jednu grublju riječ – osporavan ili omalovažavan, i to što je najgore u cijeloj priči, od strane dviju legitimnih nadležnih institucija upravo za te stvari: Hrvatske udruge za cestovno i planinsko trčanje i Hrvatskog atletskog saveza. Jedne ne zanima, druga je neupućena i doživljava ga kao «još jedna stvar s kojom bi se trebali zajebavat». Jer da nije tako, ultramaraton, kao jedna od standardnih atletskih disciplina, u kojoj krovna globalna atletska institucija IAAF vodi svjetske i kontinentalne rekorde, sezonske rang-liste (na kojoj, btw, imamo izvrstan rezultat i visoku poziciju Marije Vrajić na 100km), u kojem se već godinama održavaju svjetska i europska prvenstva (na kojima, btw, također imamo izvrsne rezultate i visoku poziciju ženske reprezentacije u trčanju na 24 sata), bi bio na programu državnih prvenstava, kao i u svakoj drugoj kolko/tolko naprednoj atletsko-trkačkoj zemlji, čime bi se dalo krila i dodatni vjetar u leđa disciplini u kojoj, iskreno rečeno, ustvari jedino imamo šansu da kontinuirano budemo u svjetskom trkačkom vrhu, iz jednostavnog razloga što je konkurencija taman po našoj mjeri, obzirom da ultru, za razliku od planinskog trčanja, Afrikanci još uvijek nisu otkrili. A i ako otkriju, sigurno neće stavljati svoje državljanstvo na dražbu zbog tamo nekih 100-tinjak kilometara koji se ne trče na olimpijskim igrama.

O samoj trci vrlo kratko: Kišno vrijeme je imalo svojih dobrih i loših strana. Osobno, smatram puno više boljih, jer da je ostala ona omarina od kojih par dana ranije, bilo bi rikavanja sve u 16, a Bundek bi vrvio šetačima, pesekima, rolerima, roštiljdžijama, pijancima, kosijanerima koji trunu u patikama, s guzicama koje spuštaju nisko do poda, i užas bi bio naša furka! Ovako, cijeli park je bio samo naš, temperatura zraka gotovo idealna, a malo mokre robe je mala cijena kojom smo platili sve dobrobiti ovakvog vremena.

Nebih nikoga posebno pohvaljivao, za mene su svi učesnici trke apsolutni pobjednici, bilo da se radi o 15-godišnjem Karlu ili Dubravku, koji su pretrčali svoj prvi maraton, o Tanji koja je skupljala sredstva za liječenje teško bolesne Jelene Mlinac, o brojčanim pobjednicima Dariu i Veroniki, o mojim školarcima koji nakon godinu dana trčanja samnom hrabro napadaju 100km kao da trče 20 a ne jednu godinu, o barefoot-Amiru, o fanatičnim štafetarima, ili pak o Boženi, Mihi i Sandri koje su prolile suza i suza rezajući luk za gulaš, jer svi su oni na svoj način toga dana bili heroji. A svi mi jako dobro znamo kako je teško biti heroj u ova šugava vremena, kad je neprijatelj nevidljiv i nema ratnih ofenziva i zračnih desanata 🙂

Uglavnom, ukoliko vam je do jedne srcedrapajuće domaće ultraške emotivne bajke, morat ćete kucati na druga vrata: http://www.brooksrunningteam.hr/trcanje/100-km-izvjestaj-s-forrest-gumpa-by-mare/