Olimpijski masakr München 1972.

by Janko | ruj 6, 2022 | Razno

Jesu li sportska natjecanja plodno tlo za ostvarivanje političkih ciljeva terorističkih skupina?

Olimpijske igre 1972. Munchen 26.08. – 11.09.1972.

Na najveličanstveniju sportsku proslavu 1972. godine – Olimpijske igre u Münchenu – 129 zemalja svijeta su poslale 7134 sportaša. Igre u Münchenu bile su druge u povijesti koje su održane u Njemačkoj. Prve su održane 1936. godine u Berlinu, ujedno i zadnje koje su održene pred početak II. Svjetskog rata. Nakon toga sljedeće su održane tek u Londonu 12 godina kasnije. S obzirom da je to bilo poslijeratno doba i velika financijska kriza London je na svojim igrama koristio vojne objekte za smještaj sportaša.

Olimpiyastadion. Stadion u srcu Olimpiaparka na kojem su otvorene OI i koje su izgrađene za potrebe OI.

Domaćin je u Münchenu želio svijetu predstaviti Njemačku kao jednu nova država i novo lice Njemačke koja je puna optimizma za sve nacije svijeta.

• Mark Spitz je osvojio sedam olimpijskih medalja na tim OI. Mark je popravio svjetske rekorde u svim disciplinama u kojima je nastupio!
• Olga Korbut je osvojila četiri medalje u Berlinu. Prvi put u povijesti gimnastike izvodi novi salto. Njezin je nastup te godine bio fascinantan po dva iznimno opasna pokreta, a od kojih je jedan postao zabranjen kasnije. Naime, bodovni sistem elitne gimnastike za svaki pokret nosi određeni broj bodova, a svi oni se zbrajaju za konačni rezultat. „Zabranjeni“ pokreti nose 0 bodova pa gimnastičari nemaju potrebu da ih izvode. „Salto smrti“ je nazvan zbog načina doskoka. Dakle, izvodi se salto unazad s gornje preko donje prečke. Salto je dobio taj naziv jer se pri najmanjoj grešci gimnastičarke može dogoditi pad glavom ili vratom na donju preču. U 80-ima je odlučeno da će se dvije prečke razmaknuti, a onda je i sam pokret postao nemoguć za izvođenje. Drugi pokret koji je Olga Korbut izvela i koji je i nazvan po njoj, je salto iz stoja na gornjoj prečki i hvatanje na donju prečku. SSSR gimnastičarka Elena Muhina  je unaprijedila Korbut salto. Ona je 1977. godine na puni salto dodala okret oko svoje osi. Zanimljivo je kod Muhine da je od 1980. paralizirana. Naime, ozlijedila se pokušavajući da bude jedna od rijetkih gimnastičarki koja izvodi muški element Tomasov salto i ostala, nažalost, paralizirana. I to samo dva tjedna pred otvaranje Olimpijskih igara u Moskvi (Apeliram na školovane gimnastičare da se mogu slobodno izjasniti ukoliko nisam dobro opisala pokrete salta smrti i salta korbut).
• SSSR – kontroverzna prva pobjeda košarkaša SSSR-a nad košarkašima SAD-a u zadnje 3 sekunde utakmice. SAD je vodio 50:49, kad se dogodilo nekoliko čudnih sudačkih odluka. Prvo je vrijeme isteklo tokom koša, međutim koš je priznat. Suci tada produžuju utakmicu za jednu sekundu. SSSR je tada imao napad i istekla je sekunda, a SAD je već počeo sa slavljem svoje pobjede. Na žalbu SSSR-a su dodijeljene tri sekunde u kojima je Aleksandar Belov uspio ubaciti koš i time donijeti prvu pobjedu SSSR-u. Bilo je to 9. rujna 1972., a SSSR je tada prekinuo tradiciju i epitet nepobjedive košarkaške reprezentacije na svijetu. Sve se to dogodilo usred Hladnog rata.
• Pola milijarde gledatelja je uživo pratilo TV prijenose.
• Lasse Viren – leteći Finac. Odnio je pobjede na 5,000 m i 10,000 m u Münchenu. Utrka se na 10,000 održala 3. rujna i tada je Viren oborio rekord star sedam godina, koji je držao Ron Clarke. U 12. krugu su se zapetljale noge Emielea Puttemansa, Mohameda Gammoudija i Virena koji su pali. Bez obzira na pad Viren je sustigao vodeće i pobijedio s 27:38,40 (što je dugo bio aktualni rekord za Olympiastadion – Hvala Pinky).
• Vincent Matthews i Wayne Collett iz SAD-a doživotno suspendirani s OI! Osvojili su zlatnu odnosno srebrnu medalju u utrci na 400 m. Tijekom ceremonije proglašenja i izvođenja himne SAD-a počeli su se ponašati nepristojno i nesportski šaleći se te igrajući s medaljama i međusobno komunicirajući. Suspendirao ih je predsjednik IOC-a Avery Brundage. Brundage je i četiri godine prije oduzeo medalje Tommyju Smithu i Johnu Carlosu u Mexicu koji su stigli prvi i treći na utrci 200 m, a na proglašenju su držali crnu rukavicu visoko u zraku i pognutu glavu. Sva četvorica su svojim ponašanjem htjeli pokazati revolt zbog loših postupanja prema crncima u SAD-u. O Brundageu će i kasnije biti riječi.

Ti su, a  i mnogi drugi događaji koji slave velika sportska dostignuća, ostali manje zapamćeni i u sjeni događaja koji se dogodio jedanaestog dana natjecanja. A nema veze sa sportom! Događaj poznatiji kao Minhenski masakr (5.9.1972.) se popeo na postolje pobjednika!

Naime, Olimpijske Igre u Münchenu su trebale biti veliki uspjeh, nakon što su 36 godina ranije tadašnja Njemačka i Hitler iskoristili OI u Berlinu za reklamu svog nacističkog režima koji je prethodio II. Svjetskom ratu i neodržavanju Olimpijskih Igara 1940. i 1944. U skladu s miroljubivosti, Njemačka je dala geslo tim Olimpijskim igrama engl. “Olympics of peace and joy”, njem. “Die Heiteren spiele”. Najvjerojatnije je želja za pokazivanjem što manje militarizma  i dovela do manjka sigurnosti i zaštite na samom natjecanju i u Olimpijskom selu. Naknadne su provjere pokazale da ni jedan čuvar u policijskoj i vojnoj uniformi nije bio na cijelom natjecanju i olimpijskom selu. To što su Izraelski sportaši došli  u München, koji je samo 10 kilometara udaljen od Dachaua (koncentracijski logor u II. Svjetskom ratu), je bio pokazatelj izraelske snage da prihvati jednu bolju i novu Njemačku. Međutim, 27 godina poslije holokausta, krv Izraelaca (Židova) je opet prolivena u Njemačkoj – 11 je olimpijaca ubijeno od strane Palestinaca.

Izraelska delegacija na mimohodu otvaranja Olimpijskih Igara u Munchenu 26.08.1972

Inače, Palestinskim sportašima  je bio zabranjen nastup na OI. 26 Izraelskih sportaša u znak dobre volje hodali su na otvaranju sa svojom zastavom po mjestu gdje su njihovi rođaci i preci ubijani. Nisu ni mogli zamisliti da i njih slična sudbina očekuje. U 4:40 05. rujna 1972. godine, osam je palestinskih muškaraca upalo u Olimpijsko selo, glumeći sportaše u opremi i sa sportskim torbama u kojima su se umjesto opreme za sport nalazile, puške, pištolji bombe i ostalo naoružanje. Cilj im je bio doći do dijela gdje je stacioniran izraelski sportski tim. I došli su! Upali su u zgradu gdje su se nalazi Izraelci. Čim su osjetili otpor Izraelaca, a koji su se borili samo rukama, pucali su i na mjestu ubili dvojicu, a devet sportaša uzeli su za taoce. S ovim krvavim pohodom htjeli su skrenuti pažnju na 234 Palestinca koji su u zatvoru, tražeći da ih se pusti na slobodu.

Član terorističke skupine Crni Rujan na balkonu hotelske sobe gdje je za taoce držao članove Izraelskog Olimpijskog tima. Bilo je to prvi put da je teroristički napad bio uživo prenošen preko televizije.

Postavlja se pitanje kako je to moguće??! Prije nego osudimo loše osiguranje sportaša i objekata, zatim loš pokušaj spašavanja sportaša i rješavanje krizne situacije, pogledajmo povijesni kontekst i vratimo se u 1958. godinu. Te je godine Yasser Arafat osnovao udrugu Al- Fatah koja se borila protiv Izraela. 1964. osnovali su POO (Palestinska oslobodilačka organizacija) koja je htjela uništiti Izrael. POO i njegova produžena ruka Narodni Front za oslobođenje Palestine započeli su međunarodnu terorističku kampanju avionskih otmica i bombaških napada, stacioniran u Jordanu gdje je živjelo 2/3 Palestinaca. Hussein, kralj Jordana, nije baš bio obožavatelj POO-a  i u cijelom razdoblju, koje je najviše poznato po Crnom rujnu, ubio je oko 15 000 Palestinskih boraca i civila pogotovo kad ih je vojnom akcijom 1970. godine protjerao s jordanskog teritorija. Uskoro su članovi Al – Fataha osnovali odvojenu podružnicu koju su nazvali Crni rujan.

Oko 900 milijuna ljudi je vidjelo teroristički napad na Izraelske teroriste.

Nakon ove kratke povijesti sukoba vratimo se opet na Olimpijske igre. Tisuće je ljudi napustilo Olimpijski stadion i popelo se na obližnji brežuljak odakle su sigurno pratili što se događa u hotelskoj sobi. Televizije su radile direktan prijenos i ljudi su diljem svijeta mogli vidjeti židovsku krv koja je opet prolivena po njemačkom tlu. Izraelci i Židovi diljem svijeta su se osjećali bespomoćnima da brane svoj narod. Golda Meir odbila je pregovarati s teroristima, a njemačke vlasti odbijaju pomoć izraelskog Mossada, koji je za razliku od Njemačke, imao specijaliziranu protuterorističku jedinicu. Umjesto toga, započeli su jako loše pregovore s teroristima. Uzgred, njemački su se policajci, nemajući konkretan plan spašavanja, počeli penjati po zgradi kako bi napali teroriste. Međutim, predvidjeli su jednu veliku stvar – njihovu akciju spašavanja su svi pratili na svijetu pa i teroristi koji su na televizoru u sobama držali sportaše pa su tako imali direktne informacije o namjerama njemačke policije za oslobađanju taoca. Ispostavilo se, naime,  da njemačke vlasti nisu teroristima struju isključile i da nisu udaljili novinare iz Olimpijskog sela. Nakon toga odustaje se od akcije spašavanja.

Teroristi imaju zahtjev, a to je da s taocima odlete u Egipat! Njemačke su im vlasti to odlučile omogućiti, na način da će ih avion čekati na aerodromu. Nijemci su smislili plan sa zasjedom i snajperistima. Šest njemačkih policajaca maskiralo se u posadu smještenu u avionu, a snajperisti u puščanom dometu. U posljednjem trenutku policajci koji su glumili avionsku posadu su odlučili napustiti akciju spašavanja, jer su uvidjeli da terorista ima više nego im je njemačka služba za krizne situacije najavila da će biti. Da stvar bude zanimljivija – snajperisti nisu imali nikakvo iskustvo gađanja, nisu imali radio povezanost, teleskopsko i infracrveno oružje. Zvi Zamir, šef Izraelskog Mossada je bio prisutan, ali su ga Nijemci ignorirali. Kao da je njegova prisutnost Nijemce činila nervoznima pa se tako evakuacija spašavanja nastavila bez osnovnog iskustva i tehničkih mogućnosti koju je imao Mossad. Neposredno nakon napada, Golda Meir, izraelska premijerka, u strogoj je tajnosti ovlastila nacionalnu obavještajnu agenciju Mossad da pronađe i ubije odgovorne za napad. Niz timova je tražio pripadnike Crnog rujna koje su potom ubijali. Ova operacija postala je poznata pod imenom Gnjev Božji. Zvi Zamir nikad nije htio priznati da je Mossad bio ovlašten za osvetu i ubijanje preostalih terorista.

Golda Meir, izraelska premijerka

Jesu li Nijemci i Međunarodni olimpijski odbor pokazali aroganciju i ravnodušnost kad su dopustili da se Olimpijsko natjecanje nastavi bez obzira na krvoproliće? Već gore spominjani Avery Brundage, tadašnji predsjednik Olimpijskog odbora, nakon što je saznao za masakr, odlučio je da se Igre moraju nastaviti. Prvo sportsko natjecanje tog dana dogodilo se u 8:15 h dok su već dva Izraelska sportaša ležala mrtva, a devetero ih je bilo taocima. Avery je cijeli dan proveo vršeći pritisak na Njemačke dužnosnike da se Olimpijske igre moraju pod svaku cijenu nastaviti u miru. Dok su se jedni sportaši odmarali i uživali u olimpijskom selu, nedaleko je održavana prava strahota za druge. Tek 10 sati od početka masakra, 5. rujna u 15:51, zaustavljeno je održavanje Olimpijskih igara kad se situacija s teroristima u potpunosti zakomplicirala. Loša akcija spašavanja započinje oko 23h kada su se helikopteri počeli dizati. Snajperisti su počeli pucati, a policija je u tom trenutku reflektorima osvijetlila dio piste gdje su se nalazili teroristi. U tom trenutku biva upucan jedan terorist, a ostali uzvraćaju paljbu po njemačkim policajcima. Unakrsna pucnjava je potrajala oko 45 minuta. U trenutku kad su teroristi uvidjeli da dolaze blindirana vozila, jedan je bacio ručnu bombu u helikopter gdje ginu svi taoci, a nakon toga i tri terorista od strane snajperista.

Uništen helikopter nakon što je jedan od terorista bacio granatu u njega i ubio izraelske sportaše

Cijela akcija spašavanja postaje neuspješna i doživljava pravi fijasko. Uz taoce i teroriste, ubijen je i njemački policajac koji nije sudjelovao u akciji, već je sve to promatrao s obližnjeg tornja. Smrtno je stradao zalutalim metkom. Pilot helikoptera je teško ranjen i odveden u bolnicu. Jedina trojica preživjelih su bili palestinski teroristi koji su završili u zatvoru, ali im nikad nije suđeno te su pušteni nakon nekog vremena. Golda Meir je shvatila da teroristima neće biti pravno suđeno te unutar MOssada osniva specijalnu jedinicu Caesarea. Operacija je imala za cilj pronalazak i likvidiranje terorista te onih koji su bili umiješani u Minhenski masakr. Operacija je nazvana Gnjev Božji. Tijela poginulih terorista su vraćena u Libiju gdje su sahranjeni kao najveći heroji.

Poginuli sportaši u Münchenu:

• Moshe Weinberg (trener)
• Yossef Romano (dizač utega)
•  Ze’ev Friedman (dizač utega)
• David Mark Berger (dizač utega)
• Yakov Springer (sudac)
• Eliezer Halfin (hrvač)
• Yossef Gutfreund (sudac) 
• Kehat Shorr (trener)
• Mark Slavin (hrvač)
• Andre Spitzer (trener)
• Amitzur Shapira (trener)

Memorija Munchen 1972. na kojem je predsjednik Olimpijskog odbora Avery Brundage izjavio da se Igre moraju nastaviti

Nakon maskara u Münchenu sportska natjecanja teroristima postaju pogodan teren kojim će ostvarivati svoje političke ciljeve. Shvatili su da su sportaši (i sportska natjecanja) jako popularni, a za razliku od političara, ne koriste javnu zaštitu pa su pogodni za usađivanje straha kroz nasilne i zastrašujuće metode. Teroristi koriste medije, u Munchenu ja to bila televizija, danas su to društvene mreže i internet, kako bi u istom trenutku cijelom svijetu pokazali svoju razornu moći i psihološki djelovali na stanje onih do kojih je ta informacija došla izazivajući strah.  

Global Terorism Database  https://www.start.umd.edu/gtd/search/BrowseBy.aspx?category=date kaže  da je od 1970. do 2021. ubijeno je oko  600 osoba, a oko 3000 ozlijeđeno u 66 terorističkih napada na sportskim događajima. Od početka 21. stoljeća su povećane financije za osiguranje velikih sportskih okupljanja i natjecanja, pa je na najvećim sportskim natjecanjima smanjen broj napada. Međutim, teroristi i dalje napadaju sportska natjecanja pogotovo na Bliskom Istoku. Zaključak je ipak da terorizam nije previše uspio sportaše i navijače odmaknuti od sportskih događaja.

Pripremila: Silvia Šimunović povjesničarka Atletskog kluba Sljeme

Stockholm stadion 1912.

by Janko | lip 9, 2022 | Razno

Pinky (aka Dejan Petrović) nam se javio sa sportskim razglednicama iz Stockholma. Našao se tamo, samo turistički, u vrijeme održavanja maratona. Onog zanimljivog gdje su tri vodeća trkača pogrešno skrenula pa ih je organizator nakon nekoliko stotina metara morao vraćati na pravu trasu. Fantastično je to da su i s uključenim pogrešnim skretanjem trčali odlične rezultate i sva trojica ušli u poredak najbržih. Završili su redom: pobjednik je bio Felix Kinwa, drugi Merhawi Kesete, a treći John Langat.

Poslao mi je Pinky fotografije sa stadiona koji ima značajnu povijest za Švedsku, a i svjetski sport, s porukom: – „Za tebe imam zadačić. Ako ti je to too much ili nemaš vremena itd, mogu i ja. Zadatak je dati tekst uz sljedeće fotke!“ Jesam li dobru odluku napravila kad sam se prihvatila Pinkyjevog zadačića može se prosuditi u nastavku teksta. Ono što znam da je blagoslov imati prijatelje koji inspiriraju da pišem o temama koje volim.

Švedski stadion izgrađen za potrebe OI u Stockholmu 1912.Izgrađen je od helsingborške opeke, s nešto manje od 15 tisuća sjedećih mjesta i ne može se proširivati. Zanimljivost je da su 1912. staze bile razdvajane kredom.

Šveđani su imali puno smisla za sport i organizaciju sporta. Najviše razloga ima za to začetnik vježbanja u Švedskoj Pehr Henrik Ling (više o Pehr Henriku Lingu u linku https://www.facebook.com/profile/100002354761163/search/?q=henrik%20ling) koji je u 18. stoljeću uvidio prednosti gimnastike. Ling je bolovao od reumatoidnog artritisa i primijetio je da mu gimnastika i masaža pomažu. Masaže je, prvo na sebi, a onda i na drugima, počeo primjenjivati i shvatio da sve to ima smisla u liječenju bolesnih. Kasnije će se od njegovih učenja razviti švedska masaža. Ona se danas smatra klasičnom masažom te uključuje korištenje ruku, podlaktice i koljena za rad na površinskim mišićima. Švedska vrsta masaže opušta, povećava dotok kisika u tijelu i oslobađa tijelo od toksina. Pokreti u ovoj vrsti masaže slijede smjer krvi koja se onda vraća u srce.

Finac Juho Pietari “Hannes” Kolehmainen na ovom je stadionu osvojio 3 zlatne medalje na OI 1912. u disciplinama 5000m, 10000m i krosa. S tim da je bio prvi atletičar koji je probio granicu ispod 15 minuta na 5000m.

19. stoljeće je bilo krucijalno za razvoj švedskog gimnastičkog sustava kad je pri švedskoj vladi Ling osnovao Centralni gimnastički zavod u Stockholmu. Taj je Zavod bio visokoobrazovna institucija koju su pohađali polaznici tečaja za učitelje gimnastike i iz Hrvatske. Upravo je tamo otac hrvatskog sporta Franjo Bučar 1894. godine završio tečaj kao prvi Hrvat s diplomom Centralnog gimnastičkg zavoda u Stockholmu. Sportska povijest i švedska sposobnost organiziranja sporta je bila razlog da im se 1912. godine omogući uloga domaćina Olimpijskih igara u Stockholmu. S druge strane, bili su jedini kandidat domaćina! Olimpijske igre su održane od 05.05. do 27.07., iako je službeni mimohod bio 01.06. kao početak natjecanja.

Svjetski rekordi koji su postignuti baš na ovom stadionu

Iako su, do tada, to bile najbolje organizirane igre, ipak su ih obilježili problemi. Naime, Mađari i Austrijanci su iz političkih razloga bojkotirali nastup Česima pod vlastitom zastavom i kao samostalne nacije. Stoga su Česi na mimohodu otvaranja Olimpijskih igara na tom stadionu bili odmah iza Austro – Ugarske s malom zastavom i s malom tablom na kojoj je bio ispisan naziv Češke.

Najveća tragedija natjecanja dogodila se na maratonskoj utrci kad je mladi portugalski atletičar Franciso Lazaro umro. Dogodilo se to na 29. kilometru, a isprva se mislilo da je razlog dehidracija zbog visoke temperature koja je bila taj dan. Kasnije su ustanovili da se Lazaro namazao po čitavom tijelu voskom da bi spriječio da izgori na suncu. Vosak je uzrokovao da se nije mogao znojiti te ga je dovelo do toplinskog udara pa naposljetku i smrti. Lazaro je imao 21 godinu (1892–1912).

Iako su ljetne OI 1956. održane u Melbourneu sportska natjecanja u jahanju održana su na ovom stadionu jer je Australija inzistirala na karanteni konja tj. da moraju prvo šest mjeseci živjeti u Australiji prije natjecanja.

S obzirom na jako dobro poznavanje sporta i potrebe za unapređivanjem istoga Šveđani su na V. Olimpijskim igrama uveli nekoliko novina. Jedna od njih je bio i moderni petoboj koji je uveden na prijedlog Pierrea de Coubertina, a u atletici se uvodi i atletski petoboj i atletski desetoboj. Moderni petoboj se razlikuje od atletskog jer mu je glavna ideja da prikazuje vještine idealnog vojnika iz tog doba – mačevanje, plivanje, jahanje te kombinacija gađanja i trčanja. Moderni petoboj je jedini sport koji je “izmišljen” za potrebe Olimpijskih igara.

08.08. 1997 se zbio bombaški napad na olimpijskom stadionu iz 1912. te su neki dijelovi istoga oštećeni. Bombaški napad i paljenje teniske dvorane izveo je Mats Hinze koji je bio protivnik kandidature Stockholma za OI 2004. Hinze je završio u zatvoru na sedam godina, a po izlasku je promijenio ime.

Uz pobjede na atletskom petoboju i desetoboju na OI u Stockholmu veže se ime odličnog američkog sportaša Jim Thorpea. On je bio jedan od najvećih američkih sportaša s početka 20. stoljeća, a kojemu su nažalost oduzete Olimpijske medalje – obje zlatne. I to u petoboju i desetoboju. Naime, Jim je prije nastupa na OI trenirao baseball i kojemu je bilo plaćeno nastupanje u američkoj baseball ligi (25 dolara). Zbog strogih pravila amaterizma kojih se MOO držao u to vrijeme medalje su mu oduzete i nije mu bilo više dopušteno sudjelovati na Igrama. MOO je uvidio svoju grešku tek početkom ’80 ih godina i njegovoj je obitelji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch vratio oduzete mu medalje. Medalje su bile replika medalja iz Stockholma.

Sličnu sportsku sudbinu imao je Paavo Nurmi, poznati leteći Finac, a koji je baš na ovom stadionu postigao nekoliko svjetskih rekorda (10 000m 30.42,2 22.06.1921, 5000m 14.35,4 12.09.1922, 1 milja 4.10,4, 3 milje 13.11,2). Zanimljivo za Paavu je to da je 1932. godine odlučio nastupati i na maratonu u Los Angelesu na Olimpijskim igrama, međutim završio je kao Jim Thorpe. Izopćili su ga iz sporta jer je nakon 1925. primio plaću za dvoranska natjecanja
u Americi. Za razliku od Jima, Paavo je doživio pokajanje MOO i vratili su mu status koji zaslužuje te je 1952. zapalio olimpijski plamen u Helsinkiju.

Stockholm je bio zadnji grad Olimpijskih igara u kojem je za prvo mjesto zadnji put dodijeljena medalja od čistog zlata. Nakon toga u zlatnoj medalji se nalazi samo šest grama zlata tj. zlatna medalja je zapravo pozlaćena srebrna medalja sa šest grama zlata.

Zanimljivosti: na stadionu je održano i finale hrvanja između Finca i Nijemca. Pobijedio je Nijemac nakon čak 11 sat hrvanja! To je bio dovoljno dobar razlog da se izmijene pravila o dužini trajanja borbe.

Među stadionskim rekordima, dva drže dvije Hrvatice; Blanka Vlašić u skoku u vis s preskočenih 2:07 07.08.2007. i Sandra Perković u bacanju diska sa 67,88 17.08.2012.

Lokacije posjetio Dejan Petrović
Tekst pripremila povjesničarka kluba Silvia Šimunović

Revolucija ženskog maratonskog trčanja

by Janko | tra 18, 2022 | Razno

Mjesto radnje: Boston.
Vrijeme radnje: 1967. godina.
Glavna uloga: 20-godišnja djevojka koja je željela trčati.

Maraton u Bostonu je postao dio St. Patriots Day – a 1897. godine, što je manje od godinu dana nakon što su se Amerikanci vratili s prvih modernih Olimpijskih igara, održanih u Grčkoj 1896. Raširili su priču o trčanju maratona koje se dogodilo od Maratonskog polja do Atene, na kojem je pobijedio Grk Spiridon Louis. Željeli su maraton i za sebe. I imali su ga. Doslovno samo u tom rodu. Sve do 1966. godine. Te je godine Roberta Gibb napravila nesvakidašnji pothvat Bostonskog maratona. Došla je organizatoru da bi se prijavila na utrku. Odbili su je. Htjela je platiti svoj startni broj. Odbili su je. Htjela je trčati. Zabranili su joj. Smislila je plan. Čekala je da utrka starta, pustila da nekolicina trkača krene i uskočila u masu trkača. Završila je 290. od 450 trkača. Bio je to velik podstrek za jednu drugu ženu koja je napravila revoluciju ženskog dugoprugaškog trčanja za budućnost – K. V. SWITZER. To su inicijali na osnovu kojih se uspjela prijaviti na Bostonski maraton 1967. godine i platiti 3 dolara za sudjelovanje/startninu. Bostonski maraton do tad je bio rezerviran samo za muškarce. Kathrine u svojoj knjizi Marathon Woman navodi kako u prijavi nije ni postojala mogućnost prijavljivanja po spolu. Te su godine Amerikanci spremali još jedan sasvim uobičajeni maraton. Na startu, sa startnim brojem 261, koji će kasnije postati legendaran, ravnopravno sa svim ostalim natjecateljima, našla se jedna žena. Zbog toga što je žena, fizički ju je napao muškarac jer je odlučila trčati u utrci za koju se smatralo da je rezervirana samo za muškarce. Kroz prijašnje godine i olimpijske cikluse atletska federacija je zaključila da je za žene previše trčati duže od 800m, da su duža trčanja opasna za njih, narušavaju sve ženstveno i umanjuju žensku seksualnost. Čak se mislilo da će ženi od toliko trčanja maternica ispasti. Uvriježilo se mišljenje da maraton nije za krhka ženska tijela, za nemoćan i slabiji spol da izdrže tolike napore. Jedna je to od zabluda koja se kroz prijašnja stoljeća prenosila s koljena na koljeno.

Međutim, uvriježeno mišljenje nije zaustavilo svijest žena o potencijalu kojeg su smatrale da posjeduju te savladavanju izazova i prepreka da zadovolje vlastite vrijednosti i uvjerenja.

Kathrine je tog travanjskog dana odradila maraton za 4 sata i 20 minuta, međutim, njena odluka da trči nije prošla bez sabotaže. Diskvalificirana je iz utrke i izbačena iz atletskog saveza zbog trčanja s muškarcima. Teretili su je da je na utrci nastupila prijevarom. Ti njezini postupci, a i posljedice, potaknuli su jednakost u svijetu trčanja. Organizatori Bostonskog maratona su podlegli pritisku javnosti, te su pet godina nakon tog događaja omogućili ženama sudjelovanje na utrci. Nepopustljiv stav koji je imala Kathrine i svi oni muškarci i žene koji su dijelili s njom mišljenje u prevladavanju ograničenja važna je lekcija ukoliko želimo zdravo društvo i sportski okoliš.

Kako je izgledala borba žena za ravnopravno sudjelovanja na maratonu možemo sagledati  kroz sljedeću kronologiju fotografija:

Roberta „Bobbi“ Gibb. 1966. Žena koja nije prihvatila NE kao odgovor. 1966. je istrčala Bostonski maraton

Kathrine Switzer, prva žena koja je bila službeno prijavljena na maratonsku utrku. Organizator, Jock Semple, kad je shvatio da je u utrci žena, uz psovke i fizičku silu ju je htio izbaciti iz utrke.

“Da sam pustila da me izbace s utrke, možda nikad ne bi dokazali da žene mogu završavati maratone”

Do 1972. godina je trajala borba žena za sudjelovanjem na utrkama. Te je godine organizator Bostonskog maratona omogućio ženama službeno sudjelovanje s brojevima.

Utrka Crazy legs 1972. na 6 milja koju je Fred Lebow, začetnik New York maratona, organizirao samo za žene. Ukupno je sudjelovalo 78 žena.

Kathrine s Jockeom Sempleom 1973., organizatorom Bostonskog maratona koji se godinama zalagao protiv trčanja žena na njegovom i ostalim maratonima.

Grete Waitz, 1978. na New York maratonu je istrčala svoj prvi maraton u vremenu 2:32.30, a ukupno će skupiti osam pobjeda.

A bilo je i žena koje su pokušale varati. Rosie Ruiz na Boston maratonu 1980. g. Nimalo lijepa sportska priča o tome kako je trkačica ušla u utrku nekoliko kilometara prije cilja i završila kao prva.

Joan Benoit Samuelson. Žena koja je pobijedila na prvom ženskom maratonu ikad održanom na Olimpijskim igrama. Los Angeles 1984.
Tri godine ranije, na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora 1981., maraton za žene je uvršten u program OI.

Brigit Kosgei, kenijska trkačica koja drži svjetski rekord u maratonu 2:14:04. Chicago marathon 2019.

Tom i ja smo se zagrijavali do starta i u jednom mi je trenutku rekao:
„Bože, Kathy, pa ti imaš ruž na usnama!“
“Uvijek imam ruž. Što je loše u tome?”
“Netko će primijetiti da si djevojka i neće ti dati da trčiš. Skini to s usana.”
“Neću skinuti moj ruž.”
Ulomak iz knjige Marathon Woman koju je Kathrine objavila 2007.

Tekst pripremila i napisala povjesničarka kluba Silvia Šimunović

Kako je mrtvi muškarac mogao pobijediti na Olimpijskim igrama, a gola žena ne?

by Janko | velj 21, 2022 | Razno

Svjedočimo tome da je povijest organizirane tjelovježbe potekla iz Grčke – države kojoj su ime dali Rimljani nazvavši ih prema imenu plemena Graikoi s kojima su prvo došli u dodir, međutim, Grci su sebe nazivali Helenima, a svoju zemlju Heladom. Grčka je razvojem tjelovježbe i specifičnog sistema tjelesnog odgoja napravila najznačajniju pojavu u povijesti, a kasnije i ostatka svijeta. Grčka se često uzima kao prva država u kojoj se sustavno (metodički) vježbalo, međutim ne mora biti da je uopće bilo tako. Radi se samo da su Grci bili dovoljno pametni da svoje aktivnosti zabilježe po zidovima,  amforama, reljefima i priboru koji su koristili u svakodnevnom životu.

Kasnije će, kad arheolozi krenu otkopavati Olimpiju, upravo te freske odigrati veliku ulogu u stvaranju modernih Olimpijskih Igara koje su direktno utjecale na sport, religiju, ekonomiju, politiku, kulturu i društveni odgoj svijeta. Uz Grčku, tu su Egejska kultura, Kreta, Mikena, Sumerani, Babilon i Mezopotamija koje nisu imale sustavni oblik vježbanja kao Grci i nisu ga shvaćali kao trening već način života, ali u svojim najranijim povijesnim zapisima spominju oblike aktivnosti kao što su hrvanje (npr. Ep o Gilgamešu, cca 2700.g pr. Kr. Babilon,) i trčanje. Hrvanje je kao sport, uz atletiku (trčanja, bacanja, skakanja), jedan od najstarijih sportova na svijetu. To znači da su se ljudi, uz hrvanje, počeli najranije natjecati i u atletici.

Uz sve iznad navedene kulture, u Egipatskim kraljevskim grobnicama (Beni Hassan) pronađene su freske koje su prikazivale hrvačke borbe u parteru i stojećem položaju, te trčanja za koje se kasnije zaključilo da su trčali natjecateljski samo robovi kako bi zabavljali faraone i vladajuću kastu po festivalima. Dakle, Grci su povukli inspiraciju iz prethodnih civilizacija, u kojima prednjači Egipat te su se gotovo svakodnevno počeli baviti hrvanjem i atletikom. Kasnije je hrvanje kao tjelovježbena aktivnost, a onda i sportska disciplina, postalo dio odgojne metode djece i mladih uopće u Grčkoj.  U osmom stoljeću pr. Kr. postaje među glavnim sportskim disciplinama na Olimpijskim Igrama. Zanimljiva je činjenica da se na antičkim Olimpijskim igrama hrvanje nalazilo kao dvije zasebne sportske discipline – kao samostalna disciplina i kao disciplina unutar petoboja (pentatlona).

Pentatlon ili petoboj uveden je u olimpijski program 708. god. pr. Kr. (OI su nastale 776.g. pr Kr.), a sastojao se od bacanja koplja, bacanja diska, skoka u dalj, trčanja na jedan stadij i hrvanja. Smatra  se da je hrvanje bila najvažnija disciplina pa je zato i bila zadnja na programu. Mora se uzeti u obzir da je u Grčkoj postojalo nekoliko igara ovisno o mjestu održavanja (oko 200), a Olimpijske su samo dobrim lobiranjem i političkim sredstvima postale najznačajnije.

Osim po ranije spomenutom, Grci su po mnogočemu bili zanimljivi, a jedna od zanimljivosti je i način na koji su davali važnost sportskim odnosno Olimpijskim pobjednicima. Pobjednici su na Olimpijskim igrama imali mnoge beneficije:

• bili su oslobođeni plaćanja poreza
• slavljeni su poput bogova
• poslije smrti su smatrani herojima
• imali su besplatan obrok jednom dnevno do kraja života i zalihe maslinovog ulja
• pobjednik je bio okrunjen krunom maslinove grančice (inače se maslina u staroj Grčkoj smatrala najvrjednijom biljkom, a maslinovo ulje platežnim sredstvom).

Hrvanje i atletika su kao tjelovježba i sport preživjeli od antike do modernog doba i Olimpijskih Igara. Za hrvanje je bilo tako sve do 2013. godine. U vremenu od 2013. do 2016. odvijala se prava drama za taj sport. Što se tad konkretno dogodilo? Vratimo se prvo još malo u povijest. 1896. je godina kada su prvi put održane moderne Olimpijske Igre, a među svim sportovima koji su tad bili u Ateni, i hrvanje je našlo svoje mjesto (uz atletiku, biciklizam, mačevanje, streljaštvo, gimnastiku, plivanje, tenis i dizanje utega). Bilo je tu i jedrenje i veslanje, ali su zbog tehničkih razloga otkazani. Olimpijske Igre kakve danas vidimo, u kojima sudjeluju žene, višegodišnja/stoljetna je bitka žena i onih muškaraca koji su ih podržavali u namjeri da dobiju svoje mjesto na najveličanstvenijem sportskom natjecanju na svijetu. Iako bi trebale biti najveličanstvenije natjecanje, Olimpijske Igre ipak odražavaju ideale onih (muškaraca) koji ih organiziraju. Prisjetimo se samo Pierre de Coubertina. On je bio mladi, entuzijastični i bogati osnivač modernih Olimpijskih Igara te prvi predsjednik Međunarodnog Olimpijskog Odbora (MOO; 1896. – 1937.). Coubertin je sudjelovanje žena u sportu smatrao neprikladnim, a za vrijeme njegovog mandata su postojale i tzv. antropološke Olimpijske igre. U St. Louis 1904. nisu svi sportaši ravnopravno sudjelovali na natjecanju već su posebno organizirana za crne sportaše, za Indijance i za bijele sportaše. Umro je siromašan (jer je sve svoje bogatstvo potrošio na organiziranje OI), sa srcem sahranjenim u ostacima Olimpije i sa saznanjem da je ženama i ostalim rasama ipak dozvoljeno ravnopravno sudjelovanje na OI. Uz njega, sličnog je stava bio i Avery Brundage, predsjednik MOO 1952.- 1975. Djeco, nemojte biti kao Pierre i Avery, a roditelji ne odgajate svoju djecu da diskriminiraju!

Ideja Coubertina o modernim OI je naišla na plodno tlo 1894. godine u Sorboni kada je predložio oživljavanje Olimpijskih Igara. Potaknut arheološkim iskapanjima kada je u 18. i 19. st. jačao interese za antikom jer su arheolozi, ponajviše njemački, uz britanske i francuske, počeli otkrivati drevna mjesta u Grčkoj, među njima i Olimpiju (1875.). Tad je zapravo otkriven povijesni značaj Grčke za organiziranu tjelovježbu i sport. Pa haj’mo sad u  period od 2013. do 2016.  Naime, u veljači 2013. godine je jako odjeknula vijest da će se hrvanje maknuti s programa OI, iz razloga jer je MOO smatrao da u hrvanju postoji nedostatak talenata i nedostatak ženskih natjecanja (žene su u hrvanju počele nastupati i natjecati se tek 2004. na OI u Ateni). Kad Izvršni odbor MOO donosi takvu odluku povodi se s nekoliko kriterija:

• popularnost sporta/broj sportaša (m/ž) koji se bave tim sportom
• prodane ulaznice i prodana televizijska prava
• zalaganje za unapređenje pojedinog sporta od strane njihove krovne organizacije (u ovom slučaju FILA-e ili od 2014. novog naziva UWW – United World Wrestling)

MOO je donio takvu odluku jer se broj sportova na programu OI morao smanjiti na brojku 25 zbog financijskog razloga te uvođenja modernih/novih sportova. Nikad nijedan sport nije do kraja “izbačen” te se može vratiti kroz sljedeće olimpijske cikluse (4 godine). Usput rečeno, jedan olimpijski ciklus je Olimpijada. Olimpijada NISU Olimpijske igre. Te je godine (2013.) MOO odlučio da će se od 2020. godine program OI proširivati za jedan ili čak dva pokazna (nova) sporta. Dakle, davat će se prilike novim sportovima, a maknut će se isto toliko sportova koji su do tad bili na programu. U “škrabici” sportova koji su čekali ulazak u program OI se nalazilo osam sportova, a MOO je trebao pravovremeno odlučiti koji će proći u program. Uz hrvanje, o izbacivanje se još pričalo i o modernom petoboju i taekwondo – u.

Kako bi hrvanje ostalo na programu OI od 2020. UWW (United World Wrestling) je počeo promptno rješavati probleme koje je MOO prepoznao i zbog koji ih je htio maknuti. Najljepše od svega je da je moguće izbacivanje hrvanja s OI rezultiralo pravoj sportskoj, ljudskoj i političkoj veličanstvenosti. Naime, politički zakleti neprijatelji SAD, Iran i Rusija, a koji istodobno imaju i ponajbolje hrvače na svijetu, ujedinili su se u borbi da se njihov sport, a koji je stariji i od samih Igara, ne izbaci s programa. Radeći na: promicanju i unapređivanju svih hrvačkih stilova na svim kontinentima, borbi protiv rasnih, spolnih, religijskih, političkih i drugih raznolikosti na borilištu i izvan njega, uspostavljanju prijateljskih odnosa svih hrvača svijeta, održavanje integriteta i fair play sporta i sportaša, zaustavljanu svakog oblika nasilja, osiguravanju uvjeta i okoline za treniranje sportašima… sve su to stavke na kojima je UWW radio kako bi vratio svoje mjesto na OI. I to se konačno dogodilo 2016. godine. MOO je morao pristati na globalne promjene i presing UWW-a koji je napravio u hrvanju u tri godine rada.

Kako se onda u cijelu ovu priču uklapa mrtvi muškarac i gola žena? Poveznica je zapravo u ambicioznosti jednih i drugih te željom za ravnopravnošću.

Mrtvi muškarac? Pankration je u antičkoj Grčkoj bio sport kombinacije boksa i hrvanja i u kojem je bilo sve dozvoljeno, a kraj je natjecanja kad je nokaut, predaja ili smrt protivnika. Jedino što nije bilo dozvoljeno je prst u oko i griženje protivnika. Čak je bilo dozvoljeno i probadanje te vađenje unutarnjih organa. Onaj kojemu bi se dogodio smrtni ishod posthumno bi bio proglašen herojem.

Gola žena? Na antičkim Olimpijskim Igrama je bilo dozvoljeno sudjelovanje samo muškarcima. Međutim, kao i u današnje doba, i tada su postojale žene koje su smatrale da je nešto trulo u poimanju rodne ravnopravnosti te su nastojale osigurati si jednaka prava i ukloniti rodnu diskriminaciju iz društva i institucija. Našla se tad jedna hrabra i inatljiva žena. A ima li što jače od inata žene koja misli da je u pravu? Obukla se kao muškarac, prijavila se za natjecanje i stala na startnu liniju. Za vrijeme utrke pala joj je haljina i otkriveno je (doslovno) da je na utrci sudjelovala žena. Od tada muškarci na natjecanjima mogu nastupati jedino goli, a ženama nije dozvoljeno ni gledanje.

Ovaj tekst s clickbait naslovom je zapravo mala retrospektiva kroz povijest o muško – ženskim ulogama u dva sporta te da i jedni i drugi vole sport i iskreno u njemu uživaju, a jedino su fiziološke razlike i honorari različiti.

Pripremila sljemenska povjesničarka: Silvia Šimunović