113. godina za redom, trećeg ponedjeljka travnja (20.04.) održat će se još jedan Bostonski maraton. Premda nema većeg američkog grada (vjerojatno i svjetskog) u kojem se ne održavaju gradski maratoni, trke u New Yorku i Bostonu izrasle su u svojevrsnu instituciju, u medijski spektakl širokih razmjera, i na kraju, po dobroj staroj američkoj tradiciji i u veliki biznis. Dok je maraton u New Yorku spektakularan zbog same svoje lokacije i enormnog broja natjecatelja, Bostonski maraton ima među trkačima diljem svijeta gotovo mitsko značenje, prvenstveno zbog slavne tradicije i relativno visokih kvalifikacijskih normi koje dijele joggere od ozbiljnih trkača.
Grad
Boston je odigrao veliku ulogu u stvaranju povijesti SAD-a, gdje su krajem 18. stoljeća dugokosi radikali, predvođeni John Hancockom i Paul Revereom započeli revoluciju protiv engleskih kolonijalista za neovisnost. Stoga kroz grad vijuga crvena „Staza slobode“ (Freedom Trail), koja spaja sve značajne zgrade i spomenike vezane uz taj događaj. Boston se razlikuje od ostalih tipično-američkih gradova po neobičnoj mješavini užurbanog, obaveznog načina života i jednog ugodnog, pozitivnog tempa življenja, što ga čini najeuropskijim gradom u Americi. Čuvene škole, koledži, medicinski centri, istraživački i kulturni instituti privlače mlade genijalce iz čitavog svijeta. Bostonci su posebno ponosni na svoj Bostonski Simfonijski Orkestar, Muzej Likovne Umjetnosti, Sveučilište Harvard, Tehnološki Institut Massachussetts (MIT), Red Sox-e, Celtics-e, i naravno – Bostonski maraton. Središnji dio grada (Downtown Boston) je stara gradska jezgra omotana oko najstarijeg američkog gradskog parka po imenu Boston Common, oformljen 1634.g. Park je savršeno čist i uređen, s manjim jezerom u sredini po kojem plove turistički brodići u obliku labudova (Swan Boats), što je jedna od bostonskih karakteristika. Sve vrvi od vjeverica koje su tako pitome da bez straha prilaze ljudima i jedu im iz ruke. Na sjevernoj strani parka nalazi se stari dio grada, smješten na čuvenom Beacon Hill-u, brdu na kojem su se naselili prvi europski doseljenici. Ako zakoračite na Beacon Hill, možete smatrati da ste se vratili dva stoljeća unatrag, jer je sve ostalo isto kao i tada. U tom starom dijelu nalazi se i poznati kafe-bar „Cheers“, po kojem je snimljena istoimena humoristična serija „Uzdravlje“. Istočnu stranu grada čini Goverment Center, čista geometrija betona i stakla s naglaskom na visini, drugim riječima – moderna arhitektura našeg doba. Južni dio se zove Downtown Crossing, trgovački dio grada u kojem su smješteni svi veliki šoping centri (Filene’s, Jordan Marsh, itd), turistički dućani, fast food restorani, i to sve u jednoj velikoj pješačkoj zoni. Još koji korak južnije se nalazi Kineska četvrt (Chinatown), gdje nivo civilizacije rapidno pada, a i engleski jezik je tek sekundaran. Najljepši i najeminentniji je svakako zapadni dio grada, tzv. Back Bay. U tom dijelu paralelno s rijekom Charles idu četiri najduže i najšire bostonske ulice: Beacon Street, Commonwealth Avenue, Newbury Street i Boylston Street, u kojoj je zadnji kilometar i cilj maratonske staze, točno ispod John Hancock Tower-a, najviše zgrade sa 62 kata, čija je kompletna fasada u plavičastom ogledalu. U blizini je i Hynes Convention Center, u kojem je smješten maratonski EXPO, gdje trkači, između ostalog, i podižu svoje startne brojeve. U njemu je poslije trke organiziran i ples za sve učesnike maratona, pod nazivom „Najgori plesnjak na svijetu“, iz razumljivih razloga. Preko rijeke Charles vodi most Longfellow Bridge, koji svojim arkadama neodoljivo podjeća na višegradsku ćupriju preko Drine. Prelaskom mosta ulazi se u Cambridge, intelektualni centar Bostona i države Massachusetts. Tu se nalaze vodeći svjetski tehnološki centar MIT, te čuvena sveučilišta Harvard i Redcliffe.
Staza
Od prvog dana nije mijenjana, osim što je u međuvremenu asfaltirana. Staza otkriva važan podatak – Bostonski maraton nije gradski, već spaja unutrašnjost države Massachusetts s Atlantikom, otprilike nešto tipa Benkovac-Zadar u našem slučaju. Samo što u slučaju Bostona maratonci cijelim putem trče kroz naseljene dijelove, obzirom da staza spaja 7 malih gradova. Starta se u mjestu Hopkinton, koji ima nadmorsku visinu od kojih 150 metara iznad mora. Cilj trke je na nivou mora, što u konačnici znači da staza nije certificirana jer je polegnuta više od dozvoljenog (1 metar po km, po pravilniku IAAF-a), pa na njoj ne vrijede norme za SP i OI, te eventualni nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Prvih 6 kilometara je konstantno nizbrdo i u tom dijelu, do mjesta Ashland, anulira se najviši dio nizbrdice, preko 100 metara (15-20 m/km, ili 1.5 do 2 posto nagiba). Iz taktičke perspektive to znači brza smrt za zaletavače koji pokušavaju iskoristiti pruženu pogodnost gravitacije. Taktički dobro pripremljeni maratonci, upoznati sa svim čarima bostonske staze, u tom dijelu idu čak i sporije nego po ravnom. Do ostatka polumaratona nema značajnijeg pada u visini, što ne znači da je staza ravna. Naime, tijekom cijele trke sve vrvi od omanjih hupsera i vrlo su rijetki potpuno ravni komadi.
Nakon prolaska kroz sljedeća dva mjesta (Framingham, Natick), točno na pola trke dolazi se do mjesta Wellesley, znano po najvećem američkom ženskom koledžu (Wellesley College), s oko 2500 studentica. Jedna od tradicija koledža je i bučno navijanje na tom dijelu maratonske staze, poznato pod imenom „Wellesley Scream Tunnel“, slično najboljim danima Beatlemanije.
Sljedećih 10-ak kilometara se nastavlja u sličnom hupser-stilu kroz mjesto Newton, i onda, na 32. kilometru počinje zloglasni Heartbreak Hill, kritična točka maratona. Uspon od 2 dugačka kilometra, pri čemu se savlada samo 50-ak metara visine, nije tako strašan, ali je iz one kategorije „podmuklih“. Što znači dug i neprimjetan, a kad shvatiš onda je kasno! Prolaskom preko njega svojedobno nisam ni shvatio da je to to, mada sam ga s nestrpljenjem očekivao, ali kad prođete jednom školu Plitvičkog maratona, onda vas usponi ovog tipa u biti ne mogu impresionirati previše. Istina, atmosfera na usponu je sjajna, jer gledatelji na najjačem dijelu formiraju uski špalir navijača, slično scenografiji uspona na Alpe d’Huez s Tour de France-a. Na vrhu Heartbreak Hilla vam se konačno ukazuje atlantski ocean i grad Boston, i slijedi nizbrdo jurnjava od 8 kilometara i spust od kojih 70 metara, dakle oko 1% u prosjeku, nagib koji trkači zovu „pod nogu“ i doslovno ga obožavaju. Još malo muvanja kroz mjesto Brookline, i tek nakon oznake 40. kilometra ulazi se zvanično u Boston. Slično kao i „Venecijanski maraton“, na kojem je samo zadnji kilometar ustvari u mjestu Venezia.
Trka
Bostonski maraton je idealan za afričke trkače (a koji nije?). Naime, staza je takva da savšeno odgovara maratoncima koji treniraju na način kako treniraju primjerice Kenijci. A to znači puno dugačkih grupnih treninga s ukomponiranim fartlekima po neravnom terenu. Stoga ne čudi da je zadnji bijeli pobjednik ovog maratona bio Talijan Gelindo Bordin, prije 19 godina. Od tada, listu afričkih pobjednika je nakratko prekinuo Koreanac Lee Bong-ju 2001. godine, a sve ostalo su osvajali Kenijci (16 puta), te Etiopljanin Haile Negussie (2005). No, postoje izvjesne naznake da bi Amerika, nakon 25-godišnjeg posta, ponovo mogla imati pobjednika. Naravno, radi se o Ryanu Hallu, službeno najbržem bijelom maratoncu u povijesti (2:06:17, London 2008), kojemu kladioničari daju visokih 30% šansi. Hall je izabrao za ovu godinu Boston umjesto Londona, i mislim da je dobro odlučio, mada ćemo odgovor dobiti tek u ponedjeljak. Brze trke na nivou svjetskog rekorda, koje uvijek diktiraju londonski pejsmejkeri, donijele su mu slave vrijedan rezultat, ali nisku poziciju (5. mjesto). Ovakvom trkaču nedostaje jedna velika pobjeda (major victory), koju bi mogao potražiti u Bostonu, gdje tradicionalno nema pejsmejkera, što znači da će presuditi taktička sprema. Za protivnike će imati krdo kenijskih jurišnika, od kojih se čak trojica prezivaju Cheruiyot (i sva trojica imaju osobni ispod 2:07:30!!!). Uz još 20-ak više-manje znanih Kenijaca i Etiopljana, izdvojio bih kao ipak najvećeg favorita Deriba Mergu, čime sam malo naštetio ugledu Roberta Kipkoech Cheruiyota, pobjednika na posljednje tri trke. Ako me Robert razuvijeri i pobjedi ovog ponedjeljka, postat će prvi trkač u povijesti koji je ovdje pobijedio 4 puta za redom. Pregledom liste pobjednika ponovo sam se prisjetio da je na ovoj trci postignut najveći hrvatski maratonski uspjeh u povijesti. Naime, daleke 1958. godine, prvi je ciljem prošao Franjo Mihalić, rođeni Kutinčanin, koji je svoje djetinjstvo i prve trkačke korake napravio na našem savskom nasipu, na stazi gdje je nedavno održan prvi Savski polumaraton. Franjo je tada pobijedio s rezultatom 2:25:54, a povijesničari ga pamte i po tome što je, za vrlo toplog tog dana, nosio legionarsku kapu koju je sam skrojio, i koja je kasnije postala simbol ultramaratonaca. U ženskoj trci su bijelkinje imale nešto više uspjeha, pa su u zadnjem stoljeću dvije Ruskinje (Zakharova, Grigoryeva) uspjele pomutiti račune agričkim gazelama, koje je uglavnom predvodila Catherine Ndereba, četverostruka pobjednica. I ovdje Amerikanke nisu pobjeđivale 25 godina, ali po prvi puta od tada imaju jakog favorita u liku Kare Goucher, koja je jesenskim debitantskim nastupom u New Yorku oduševile estetikom i hrabrošću, a nas i dodatno porijeklom (pokojni otac joj je bio hrvatski iseljenik Mirko Grgas). Njoj će posao, za razliku od Halla, biti puno lakši, jer je ženska konkurencija uvijek i svugdje slabija, sve se svodi na 3-4 imena, od kojih bih izdvojio Etiopljanke Dire Tune (prošlogodišnja zmagovalka, nedavno postavila etiopski rekord u polumaratonu 1:07:14) i Bezunesh Bekele, te Kenijke Salina Kosgei i Helena Kiprop. Čast „ostarjelih Ruskinja koje se nikada ne smiju zanemariti“ branit će ovog puta Lidiya Grigoryeva, strašna finišerka, koja sve može poskidati u zadnjih par kilometara, ako joj dozvole boravak u vodećoj škvadrici. Hrvatska će imati ove godine svoje predstavnik(c)e. U ženskoj konkurenciji će trčati Zagrepčanka (francuskog državljanstva) Jasna Kombol-Bas, te hrvatska državljanka Marijana Dinić iz američkog grada Hillsdale. Trka je limitirana na 25,000 učesnika, a ta brojka je popunjena još u siječnju, nakon čega su prijave zatvorene. Za startninu od $150 (cca 850kn), dobiva se (skinuto s web stranice): ulaz na EXPO, učesnička majica dugih rukava, startni broj, korištenje chipa, maratonska vrećica, upustva za trku, ulaznica za pasta-party, prijevoz do starta, ulaz u „atletsko selo“ na startu, okrepa s vodom i Getorade-om uz stazu, online praćenje rezultata putem weba, prva pomoć uz stazu, finišerska medalja, plastificirani pokrivač poslije trke, ulaz u prostor za presvlačenje (nema tuševa!), masaža, ulaz u prostor za sastanak s članovima obitelji, ulaz za ceremenoiju proglašenja, ulaznica za pasta-party poslije trke, razglednicu sa svim prolaznim vremenima, certifikat o završenoj trci (to bi trebala bit diploma), ciljna lista. Zadnje tri stvari svi dobivaju na kućnu adresu 2-3 mjeseca kasnije. Mislim, zbilja su natovarili svega, a 80% tih stvari se podrazumijeva i ima ih i na svim ostalim maratonima. Za kraj dvije loše vijesti. Jedna je za učesnike koji žele trčati Bostonski maraton s walkmanom – to je zabranjeno (doduše, neznam kakce su konsekvence)! A druga je za nas – nažalost, Eurosport ove godine neće prenositi trku uživo!?
