rezultati naj-naj (ne)poštenijeg triatlona:

 plivanje / bicikl / trčanje / ukupno

 1.     Alex 9:35 / 25:57 / 19:12 / 54:44

 2.     Pajo 10:34 / 26:01 / 22:16 / 58:51

 3.     Kizo 10:41 / 29:44 / 20:42 / 1:01:07

 4.     Hrvi 9:38 / 29:57 / 23:38 / 1:03:13 / Sretan rođendan!

 5.     Janezica 13:12 / 29:31 / 20:31 /1:03.14

 6.     Ico 9:51 / 32:11 / 22:35 / 1:04:37

 7.     Ivka 10:50 / 31:40 / 24:27 / 1: 06:57

 8.     Roža 13:11 / 32:44 / 27:54 / 1:13:49

Akvatlon:

 Plivanje/trčanje/ukupno

1.     Mirek 12:30 / 17:07 / 29:37

2.     Mrki 10:10 /22:23 / 32:33

Trčanje:

1.     Danijel K. 18.56

2.     Katja, Matea, Marina, Gučo…. rezultati za sad nepoznati 🙂

Moj ćaća svaku priču počme tamo negdje od doba Turaka. Ja sam nešto mlađa, pa bi mogla krenuti s 1975. ili 76.. kad sam došla u Ostrožac,  kod rodica da prespavam, pa ćemo u jutro na Stup (predgrađe Sarajeva) na Veliku Gospu na misu i dernek. Te večeri, kod njih u sobi izvadile su novu ploču Bijelog dugmeta «Šta bi dao da si na mom mjestu». Slušale mi to, cerekale se, sutra ćemo u Sarajevo…. Sutra bile na misi, poslije me one vodile da prošetamo po Sarajevu, uz Miljacku, upoznale me sa svojim društvom, na večer se smijuljile u sobici i jedna od njih mi rekla kako se neki njihov prijatelj «šlepao» za mnom, a ja baš nisam bila sigurna što im to znači…:)

 I, eto. Ljudi dijele godine s 1.1., s rođendanima, imendanima, Božićima, a ja sam, od kad sam počela spoznavati sebe, dijelila godinu do Velike Gospe i poslije. S Velikom Gospom je završavalo ljeto, nakon Velike Gospe počinjala je tjeskoba u grudima da nema više mog Idbra i Breze i da moram ubrzo u Zagreb, dijelila se godina na ciklame, krijenice, šumske jagode, maline, noć i milijun zvijezda i na sumorne zagrebačke dane i noći…

 Kasnije sam odlazila na utrku Starigrad – Veliko rujno na Veliku Gospu, donosila mami majice u kojima je ona skupljala u vrtu krompirove zlatice jer nije htjela špricati krompire. Nasmijavala me do suza kada sam dolazila  i nalazila je u vrtu s tim smiješnim majicama oslikanima gospom.

 Svake godine na Veliku Gospu odlazili smo u Mariju Bistricu na misu, nakon toga na janjetinu i polako kući (stari je ludio na gužve, mi: Velka Gospa je, ne psuj..:).

 Put me vodio i u Proložac, na Veliku Gospu, na misu, gdje su crkva i oltar u parku na otvorenom…

 Tako i put na Durmitor, svake godine oživi bezbroj slika (nešto kao Flesh…:) lupa nostalgija cijelo biće i nisam sigurna bi li uopće išla na Durmitor da put ne vodi preko te moje Bosne….

 E, sad ćete vi: kakve to veze ima s devetim nepoštenim kolom triatlona?

  Pa, nema – baš nikakve.

 Osim što me uhvatio sevdah i što je dan iza Velike Gospe pa sam vas se uželila i gledam vas kako ste nekako drugačiji …

 Zbog Mrkog bi boginje mijenjale mitologiju 🙂 Ugrožavaš mi (bre)Acu!

 Roža (upamtila imeJ) čestitke na prvom triatlonu. Možeš ti to bolje 🙂

 Kizo, triatlon ćemo održavati dok ne spustiš ispod sata. Ako zaledi Jarun, pauza do proljeća. Ja i tako dijelim godinu do Velike Gospe i poslije

 Ico, fala na susretljivosti oko foto i video zapisa. Povijest u slikama je ipak najvjerodostojnija J A, i volimo se pogledati 🙂

 Da vas ne nabrajam po imenima, svi ste veliki k’o kuća… 🙂