Kak ide ona: pazi što želiš, jer postoji velika mogućnost da ti se želja ostvari. Ili ona, ljubav je najljepša dok se čeka… tako nekako bijaše i s Lisabonom. Između nekoliko mjesta na zemaljskoj kugli gdje sam željela i želim otići bio je Portugal. Nema razloga, sam si nekaj zamisliš i to te drži… godinama… Portugal. Već sa samim spomenom imena budio je u meni neku sjetu , mašta je radila svoje,  pogled odluta  iz sadašnjosti , ne slušaš više sugovornike, sam se smiješiš i klimaš, nešto uzbuđujuće, normalno s dozom tuge, jer meni sve posebno je i nekako tužno… :).

Prije par godina vrag me nosio u Lisinski na koncert Misie – fado… ne razumijem dobro ni hrvatski, od portugalskog ni p… ali nešto  me primilo. Još sam natjerala svog frenda da ide sa mnom (prije toga kupila cd da mi uđe u uho :), moš mislit – ni ganga mi ne ulazi…). On kao dobar drug išao, na kraju prevrtao očima, a znao je i nešto portugalskog) i kao dobro je…. tko zna što ga je natjeralo da ide… više nismo tak dobri…

Uglavnom, propao plan da se ide u Atenu na maraton (a velim Jankoviću, gle stara sam, nemam još baš puno vremena, prije smrti moram na atenski maraton, od tamo je sve počelo…). Inače, jučer se Boy i ja vozimo na Sljeme i počme on:  idemo druge godine u Atenu, imam neke kombinacije, sam da sredi srčeko…

Pa propao Istanbul (to mi drago… nekako volim sjever i ove svjetlije puti, op. Atena je bila samo zbog legende, Lisabon zbog Portugala, Ande želim jer kažu da je Jimmy tamo, pa Tibet… pa majke ti sve mi se pomiješalo, moram malo razmisliti o tim svojim stavovima… sutra…).

I tak, kak mi vrag nije dao mira velim Jankoviću: ajmo u Lisabon, sigurno je lijepo, nismo bili, a i nekako sam uvijek željela tamo…

Nisam ni razmišljala da idem na nešto drugo osim na maraton. Kaj bum išla u Lisabon na maraton pa na kraju trčim polumaraton. Janković, kao i obično pametniji od mene, sebe prijavi na pm, ja odlučno na maraton s najvećom dužinom 8,6km (veliki krug oko mostova). Dva mjeseca prije odlučna, i ako me netko sam upita bilo što vezano za to prezirno ga pogledam… no comment.

Bome, večer prije maratona stislo se nešto i brige me obuzele, ali ne smije se niš mijenjati pred maraton. Znači klasika: pljuge do besvijesti, boca crnog, spavanje iza ponoći, klopa ništa… promijene te uvijek mogu sjebat…

Jutro klasika… budim se u 6, podočnjaci, uobičajeni mamurluk, kava, pljuga… spremanje, stisnuti želudac i cerekanje… bu nekako… ko i sve…. (na tragu Krleže… :))

Spuštamo se iz stana na trg, Žohar čeka… trpamo se u taksi i odlazak na start. Dolazimo na stadion, ovi tek postavljaju ograde. Nema žive duše. Velim ja: da im malo pomognemo da ubijemo vrijeme. Imamo još 2 sata do starta. Nigdje nikog. Mislim si ja, jebote, pa zadanja ću biti od početka. Moja taktika 8-2, bit će stvarno očaj. Lunjamo okolo tražeći kavu. Nigdje ništa. Sjednemo pred neki zatvoreni kafić, proučavamo stavljanje chipova (neki portugalski izum, sva sreća Veca sinoć gledala filmić kak se stavlja… Mišić meni moj stavio, pa ja bezbrižno – što se tiče chipa zvjeram okolo, palim pljugu, a bome i svi nepušači se propušili…)

Uglavnom, pljuge bez kave, pa na start, uobičajeni cirkus. Pet minuta do starta gledam mobitel, Kiki piše: Sretno Tupso :*. Zovem ga, dođe mi da vrištim… on je na startu Lagvića – kreću – krećemo…

Pitala sam Borisa jel pogledao profil staze – je – sve ravno, nešto na kraju 80m uspona… ajde reko dobro… e, a ono krene, prvo brdo, pa drugo brdo, pa treće… pa moja taktika 8-2… stalno me lovi da na brdu trčim, da nizbrdo bi trebala hodati. Mislim si s ovom taktikom ću doći u utorak na cilj, ne bum ni na zrakoplov stigla…

Uglavnom na 21km se spustimo do rijeke i sve se izravna, ja u jednom smjeru, polumaratonci, maratonci u drugom. Super dugačka kolona mi ide u susret kilometrima. Srećem svoje poznate, veselje, bodrenje, pozdravljane. Sve kak se spada.

Na 23km srećem Jankovića i Zaz, fotkanje, ljubljenje. Janković veli: ajd, ajde imaš još malo :))))))))) i ceri se ko blesav. A ja si mislim ubit ću te jednog dana majke ti…

I tako, da ne dužim i ne otvaram srce i dušu,  što je sve prolazilo kroz mene. Uglavnom, spoznaš puno stvari, koje kad sam ušla u cilj zaboravim… sve sazrelo u tim dugim satima, pa nemam razloga o tome više misliti. 500m pred ciljem užasno skakanje i dernjava: Zaz, Blesara, Janezica, Carin (koji me uprti na leđa i nosi – velim mu: jebote, dobit ću grčeve spuštaj!), moj dragi Mišić ide sa mnom do cilja, zajedno po moju medalju, Janković čeka i opet se ceri… kraj drame!

Nije baš. Sve okej, presvlačenje, odlazak do birtije, 3 pljuge, 3 gutljaja crnog, dizanje sa stolaca i još brže padanje… 🙂

Taksi… doma… krevetić… muka mi… ali sam nenormalno sretna… krevetić… moje cure mi donose u krevetić sve kaj hoću i lijepo mi… (izgleda da mi je jedino STVARNO lijepo kad se satarem totalno…).

Za kraj: u Zagrebu mi stalno srce na Prenju, u Lisabonu srce mi stalno u Zagrebu (a to žensko varljivo srce…:))

Lijep grad (Mišić kaže grad kupaona J),ali da nije bilo ove dvije neobične djevojke, ne znam koliko bi mi bilo lijepo. Prekrasne su i nasmijavale me od jutra do sutra.  I kak bi rekli ovi osviješteni: dio onog što najviše volim ostalo je na par dana doma, dio onog što volim bilo je sa mnom, nešto novo sam vidjela, ali dobro ti je bilo gdje ak si dobro sa sobom… 🙂

Ja sam žena planine i najljepše mi  je bilo kad smo otišli na kraj svijeta, tamo gdje se more preljeva s te ravne ploče, u onu maglu, kišu, stijene, valove, gledati preko oceana gdje je Amerika… i misliš si, fakat, tko je bio taj koji se otisnuo u tu nepreglednu vodu i što je želio pronaći…

P.S.

Ta mani Lisabon… Nikica dobro došao 🙂

Napisala: Žana Rajić