Kad je vrli organizator Janković Durmitor Trek nazvao trekingom svih trekinga, pomislih si ne zovemo li tako Velebit, a onda se sjetih da je isti majka svih trekinga i da sam i sam prije dvije godine između ove utrke i pojma treking stavio znak jednakosti, a i Šimun je nakon nje pridodao da je ovo ultimativni trek. Sve navedene tvrdnje stoje. Zašto? Oj, nestrpljivi štioče i štiokinjo, polako, drš’te se, krećemo…

Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.

Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“…, ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.

Trećeplasirani Krešo Golec

Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.

Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.

Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!

Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite…

Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.

Drugoplasirani Josip bićBa

Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.

Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao…

Šimun Cimerman na Međeđoj grebenskoj turi

U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.

Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao – iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.

Tadeja Krušec (i siva eminencija u zavjetrini) – 4. pobjeda za redom u Treking-ligi

Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka hodanja . U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.

Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.

Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst…

Autor teksta i pobjednik trke Kristijan Šivonja

A za sve one uvrnute ultraše,  kojima ni ovo nije dosta, evo još kostiju za glodanje:

Durmitor je sav u slavlju života i čovjek na njemu nalazi izvore životne snage. Tu čovjekovo srce osjeti da najvažnija dobra vijest glasi : »ŽIVI STE… i možete biti učesnik i promatrač svega. Izvolite, pozornica je, na neko vrijeme vaša, i osjetite zahvalnost za tako veliki dar, koji se zove život«. Durmitor je gorostas, sto se u nebo diže, „soha nebeska“, što nebo podupire, pun iskonske ljepote, nježnosti, ljubavi i drame.

Mali Međed

Durmitor je planina iz snova, najljepša na području bivše Jugoslavije. Međutim, to isto će Slovenci reći za Julijske Alpe, a Hrvati za Velebit, i vjerojatno nitko neće biti u pravu, jer je sve stvar ukusa. Ipak, ta tri planinska masiva, svojim prirodnim bogatstvom i raznolikošću, su najsjajniji biseri u bogatoj  niski prekrasnih planina s ex YU teritorija. Durmitor je relativno mali, površinom otprilike kao naša Medvednica (krug oko masiva iznosi 90km), ali iznimno posut mnoštvom nevjerojatnih vrhova (čak 48 preko 2000m), te dodatno obogaćen s 18 ledničkih jezera (od čega 8 iznad 1600m).

Predjeli Durmitora, po ljepoti i neokrnjenosti rijetko i autentično djelo prirode, proglašeni su nacionalnim parkom 1952. godine. Smješten na sjeverozapadu Crne Gore, park obuhvaća osnovni masiv Durmitora s kanjonima Tare, Drage i Sušice i gornji dio kanjonske doline Komarnice, zauzimajući površinu od 39,000 ha.

Pogled s Velikog Međeda na Savin kuk

Sva raskoš prirodnih ljepota, ambijentalnih i kulturnih vrijednosti Durmitora i rijeke Tare, prevladala je da se nacionalni park Durmitor uvrsti u popis Svjetske kulturne i prirodne baštine, odlukom Međunarodnog odbora za Svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu, u Parizu 1980. godine, dok je rijeka Tara i njena kanjonska dolina, UNESCO-vim programom Čovjek i biosfera 1977. godine uvrštena u svjetske ekološke rezervate biosfere (površine 32,000 ha).

Ove godine je organizator Durmitor-trekinga otišao korak ili dva dalje, i trasu proveo preko četiri najpoznatija durmitorska vrha: Velikog Međeda, Bobotovog kuka, Prutaša i Planinice, od kojih prva dva spadaju čak i u kategoriju vrijednih planinarskih poduhvata, zbog ekstremnih i zahtijevnih dionica na putu ka vrhovima. Stoga je ovogodišnji treking po svoj prilici bio prvo zabilježeno osvajanje sva ta četiri vrha u jednom danu… ili, ako ništa drugo, ono barem unutar samo 8 sati!! No, osim nestvarnih vrhova, trasa je usput spojila i četiri najpoznatija jezera: Crno, Škrčko, Zmijnjsko i Zeleni vir, te bi se ova trka mogla neslužbeno zvati i „Četiri vrha i jezra“.

VELIKI MEĐED (2287m)

U prvom penjačkom ispitu trke, od starta na Crnom jezeru, koje se nalazi na 1416 metara, trekeri moraju u prvoj dionici dugačkoj oko 7km savladati skoro 1000m visine (870 visinske razlike od Crnog jezera do Sjevernog vrha Velikog Međeda, plus 100-tinjak preostalih, koji se naberu po gore/dole grebenskoj turi). Od svih vrhova Durmitora, Međed je najpoznatiji s razglednica, omiljeni motiv fotoamatera. Mada svojim položajem, visinom i neobičnom razvedenošću nudi planinarima izuzetan doživljaj, nedovoljno je posjećen. U paru s Crnim jezerom, kojemu je svoj tamno zeleni lik nesebično podario blistavom jezerskom ogledalu, čini jedan od ključnih simbola ne samo Durmitora, već i cijele Crne Gore.

Međed u paru s Crnim jezerom

Nesvakidašnji uspon, čudesna grebenska šetnja i neslućene planinske panorame osnovne su karakteristike Međeda, a razlog nedovoljne posjećenosti leži u relativno opasnoj grebenskoj stazi, koja nije za običnog turista-šetača bez planinarskog iskustva. Hod po rubu Međeda u dužini od 2 kilometra najeksponiraniji je dio Durmitora i na mnogim mjestima zahtijeva veliku pažnju prilikom kretanja. Moćna grdosija nadvita iznad Crnog jezera ima dva ključna dijela specifične ljepote – Veliki (2287m) i Mali Međed (2223m), kao impresivan božji dar Durmitoru.

Međed iz profila, odakle se vidi kompletna grebenska tura po vrhu

BOBOTOV KUK (2523m)

Drugi penjački ispit je najviši vrh Durmitora, ujedno i četvrti po veličini u Crnoj Gori. Međutim, velika većina Crnogoraca drži do toga da je Bobot ipak najviši vrh Crne Gore, čak tako stoji u mnogim publikacijama. Razlog tome je što se tri neznatno viša vrha nalaze u masivu Prokletija na granici s Albanijom, dok je Durmitor smješten u centralnom dijelu, zbog čega je simbol zemlje i puno je bliži srcu svakog Crnogorca.

U trci, prije napada na Bobotov vrh, staza vijuga nekih 5-6km  gore/dole da bistigla u podnožje zvano Valoviti do (2150m). Odatle slijede dva vezana uspona, prvi po siparu do Velike previje (2351m), i odmah zatim stjenoviti serpentinasti komad do vrha. Skupa daju visinu od 477 metara, ali sve unutar jednog kilometra!

Bobotov kuk

Vidik s Bobotovog kuka obuhvaća široko područje u radijusu od preko 150 kilometara, od Kopaonika na istoku do Prenja i Čvrsnice na zapadu. Pored udaljenih kontura planina, naznačenih tonom plavetnila, vidik obogaćuju bosanski susjedi preko Pive: Maglić, Bioč i Volujak s brojnim stošcima i gromadama prošaranih snijegom, zatim kanjonski urezi Tare, Pive, Sušice, Drage i Komarnice, prostranstvo Sinjajevine, te daleki splet vrhova Kape Moračke. Na vidiku su i udaljeni razdrti Komovi, kupasti vrhovi Bjelasice, na zapadu Treskavica, na istoku Ljubišnja, a svuda bliske i udaljene površi svojevrsnih tonova i oblika.

Pogled s Bobotovog kuka

Ipak, na posjetioce najupečatljivije djeluju bliski oblici čudesnog durmitorskog reljefa. S Bobotovog kuka svi ostali vrhovi koji su iz podnožja djelovali neosvojivi, odavde ostavljaju dojam polegnutosti (Međed, Terzin bogaz) ili otvorenosti (Šljeme, Bandijerna, Minin bogaz, Zupci). Škrka, taj prelijepi prirodni amfiteatar s Velikim Škrčkim jezerom u svom srcu, odozgo djeluje neodoljivo čarobno, i pogled na njega iz ove perspektive, s pravom, svi koji su ikada kročili na Bobotov kuk smatraju najljepšim pogledom na Svijetu!

PRUTAŠ (2393m)

Nakon dugačkog strmog spusta i prolaska pored jezera Zeleni vir, te prolaska kroz uski prijevoj u fantastičnom sloju Šarenih pasova, staza dolazi do Škrčke doline (1711m), odakle počinje treći penjački uspon u dužini od 3km do Prutaša, s ukupnom visinskom razlikom od 682 metra. Prutaš je jedan od najljepših, najpopularnijih i najširih durmitorskih vrhova. S njega se pružaju impresivni i nezaboravni pogledi, najljepši na Durmitoru, i s pravom ga zovu kraljem durmitorskih pogleda.

Blagi livadarski uspon ka Prutašu

Panoramski pogledi s Prutaša su zaista za pamćenje, puno bolji nego što može dočarati fotografija. Gledajući slike s Prutaša, svatko bi pomislio da su snimljene negdje u švicarskim Alpama. Prutaš je izuzetan vrh, ne samo u usporedbi sa susjednim vrhovima Durmitora, već i šire, na teritoriji Crne Gore. Krase ga blage linije grebena, zelene planinske padine, čudesni kosi slojevi „prutovi“ po kojima je dobio ime, litice vertikalno uzdignutih slojeva, ali i tipične „tvrde stijene“. Njegov izdanak  na sjevernoj strani, Gruda (2302m), privukao je prije 80-ak godina prve alpiniste na Durmitor. Njegova kaskadna sjeverna stijena dopire do dna početnog dijela kanjona Sušice. Pored svih drugih oblika, Prutaš je najvrijedniji vidikovac cijelog masiva. Osim toga, Prutaš je ujedno i najlakše osvojiv vrh Durmitora, do kojeg se može doći prijatnim livadskim usponom i usputnim uživanjem u čarobnoj visokogorskoj sredini.

Prutaš

Koja je razlika između pogleda s najvišeg vrha (Bobotov kuk 2523m) i s Prutaša? Jednostavno, vidici s Bobota su impresivni iz razloga što se pružaju s najviše točke masiva, i sve što možete vidjeti s njega se nalazi ispod vas. Međutim, nigdje na Durmitoru ne možete uživati u tako impresivnim panoramama okolnog krajolika. A upravo s Prutaša se pruža i pogled na najviši greben Durmitora „Soa Nebeska“, dugačak 2km i visok 800m, u kojem dominiraju tri vrha: Bezimeni vrh (2487m), Bobotov kuk (2523m) i Đevojka (2440m). Južna strana grebena se gotovo okomite uzdiže iznad najljepšeg kuta Crne Gore, prirodnog amfiteatra Škrčke doline, u kojem su dva Škrčka jezera – Malo (1711m, dubine 17,2m) i Veliko (1686m, dubine 15,2m). Na travnatom platou između njih je smješten i planinarski dom Škrka, četvrta kontrolna točka u trci.

Pogled s Prutaša na Škrčka jezera

I tada slijedi uspon svih uspona, sa Škrčkog jezera (1686m) do vrška zvanog Planinica (2330m), tijekom kojeg se u samo kilometar i pol savlada 644 metra visinske razlike (prosječan nagib 43%!), usporedbi s kojim je Grintavec mala beba. I Učka, i Sljeme, i Visočica, i Kozjak, i Biokovo, i Sveto brdo, i sve slovenske, austrijske, švicarske i talijanske planinske trke i trekinzi imaju svoje kritične točke, ali nikada ni na jednoj trci nećete naići na takvu strminu od koje boli vrat od pogleda na vrh. Učesnici Puntijarke će bolji dojam steći o nagibu kada kažem da se kompletna visinska razlika Puntijarke (koja, usput rečeno ima prosječan nagib od 14%) sažme u samo 1500 metara dugoj stazi, koju je gotovo nemoguće savladati za manje od jednog sata!

Za kraj izvadak s GPS-a: Ukupna dužina ultre je daleko najmanja u treking-ligi, svega 31 kilometar, a visinska razlika 6400 metara (+/- 3200). Unatoč tome, samo je pobjednička trojka stigla na cilj za manje od 9 sati, a prosječno vrijeme dvadesetorke koja je uspjela završiti ovaj, sasvim sigurno najkraći, najzahtjevniji i najspektakularniji treking je 11 sati i 11 minuta!

Durmitor 2011 – rezultati