Velika tekma na nasipu u okviru 8. Forrest Gumpa, pravi nacionalni derbi, s puno uzbuđenja, preokreta, isključenja, sjajnih prodora, s neizvješnošću do kraja, gde je pobjednik praktički odlučen u sudačkoj nadoknadi. Idemo redom…

6 sati

Nova disciplina, namijenjena onima koji će na nekom od sljedećih izdanja okušat se i na duplo dužoj trci, ili možda neće. Uglavnom, da osjete djelić čari vremenske ultre, da testiraju sebe u situacijama u kakvim nisu bili ili da jednostavno naprave dobar poduži trening. A štafete su tu da se zabave, popune ljudstvo i budu dobri navijači. Većinu učesnika su činili Brooksovci, koji su se sjajno nosili s gomilom kilometara, gdje je većina od njih istrčala svoije maksimalne kilometraže. Pobjeda za par iz bosanskog kluba „Sloboda“ Bojanu Bijeljac i Branislava Pavića (koji već ima iskustava s lanjskog Forresta) sa 60km za 5:49. U štafetnoj trci su najviše kilometara napravili članovi prošlogodišnje rekorderske štafete na 12h (Dorian Ivančić i Željko Dugić), koji su skupili 75km.

12 sati

Jednosmjerna ulica, koju je usmjerio izvrsni slovenski ultraš Boris Ivanovič. Tri ujednačena maratona na 3:35 plus 10-ak kilometara bez kriznih trenutaka, u solo trci, dokaz su međunarodne klase. Boris već ima zmagu na poznatoj mađarskoj ultri oko jezera Balaton, tako da smo svjedočili još jednoj demonstraciji ultramaratonskog trčanja na visokom svjetskom nivou. Njegova ukupna kilometraža se na kraju zaustavila na brojci 135, što je drugi najbolji rezultat na Forrestu, obzirom da još uvijek stoji rekord Hrvoja Kovača od 137km iz 2011.

U ženskoj konkrenciji pobjeda za Barbaru Bebić sa 115 kilometara, s blagim prizvukom senzacije. Naime, Barbare već dugo nema na trkama, mnogi su je zaboravili, a mnogi niti ne znaju za nju. Međutim, ona je možda i pravi Forrest Gump, koji trči isključivo lagano i dugačko, drugim riječima stopostotni ultraš. Kad mi se na nedavnoj kavici pohvalila svojom mjesečnom kilometražom znao sam da će odlično otrčati, pogotovo kada je rekla da „živi za tu trku“! Ovakav rezultat na Forrestu u velikom je disrazmjerju s njenim osobnim rekordima na maratonu (3:45) i polumaratonu (1:46), što dovoljno govori o njezinom trkačkom profilu, jer do 115km često puta nisu uspjevali stići ni trkači s maratonom ispod 3 sata! Prava moderna basna o zecu i kornjači 🙂

Stotka

Pravi šlager, veličanstvena trka kakvu Savski nasip nije vidio, a pitanje da li će opet. Počelo je prilično dosadno, baš kao i na svakoj ultri. Ovog puta s naznakom da bi tako moglo biti i do kraja. Naime, favoriti Renato Pomahač i Veronika Jurišić nisu ostavljali puno prostora prognozerima, bilo je samo pitanje koliko će vremena potrošiti za tih 100 kilometara. Međutim, stanje na stazi se mijenjalo. Renato je izvrtio prvi maraton za 3:12, što je upućivalo na krajnji rezultat debelo ispod 8 sati, samo da bi otrčao još 10km i onda zbog bolova u stopalu otpao iz trke. U tom trenutku je trka postala zanimljiva, jer su odjednom tri trkača iz pozadine (Barić, Košćak, Ivanagić) izbila u prvi plan, praktički podjednaki. Čak što više, na prolaz 55-og kilometra sva trojica zajedno dolaze u istom vremenu 4:38:35 i bilo je pitanje tko će od tog trenutka otrčati bolji maraton. Zoran Košćak, alias „Kizo rekreativac“ je već bio u padu uslijed ranog ubitačnog tempa, pa su se tiho favorizirala dva Ironmana – Hrvoje Barić i Dario Ivnagić, s tim da je Dario bolje kotirao na prognozama, obzirom na odličnu završnicu i pobjedu na prošlogodišnjem Forrestu. Njih dvojica su još jedan krug odradili u paru, a onda je Hrvoje polagano počeo raditi razliku, 1-2 minute po krugu, sporo ali sigurno. Koja je na kraju narasla na 8 minuta, što u ultraškom svijetu nije tako puno. Sve u svemu, lijepa trka, odličan nastup za prvog hrvatskog prvaka na 100km Hrvoja Barića, koji je prvi maraton završio za 3:32, drugi za 3:42, i preostalih 16km za sat i pol.

Poredak za PH kod muškaraca:
1. Hrvoje Barić (Međimurje) 8:45:03
2. Dario Ivanagić (Sljeme) 8:53:19
3. Zoran Košćak (Sljeme) 9:23:41
4. Nenad Šimunko (Sljeme) 9:53:09
5. Zoran Orešković (Sljeme) 11:07:36
6. Robert Đonđ (Vrbovec) 11:53:01

Triler kod cura. Kad se prijavila Antonija, odmah sam znao da će biti rusvaja u trci. Možda je drugi nisu doživljavali ozbiljno, jer je već dugo nema na trkačkoj sceni i nije u nekom ludom treningu, ali već sam vidio njezina izdanja kada je bez neke bijesne kilometraže znala izmlatiti stotku za manje od 10 sati. Uostalom, radi se o trkaču/ici, koja je najvjerojatnije s najmanjom kilometražom od svih išla maraton ispod 3 sata (2:53), i koja nikada nije dosegnula svoj pretpostavljeni potencijal, ali to je sad tema za neku drugu priču. Elem, ušla je u trku beskompromisno, i završila prvi maraton za 3:40, i u toj fazi trke je imala više od tri minute prednosti ispred Veronike, koja je prvi maraton izvrtila za 3:43. U sljedećem maratonu je Veronika održala u dlaku isti tempo (opet 3:43), a Antonija pala za 6 minuta, tako da su skupa došle na prolaz 80-og kilometra na 7:06:15. Logičan epilog bi trebao biti daljnji pad tempa Antonije i Veronikin kontinuitet, ali je Antonija i dalje držala pritisak. Čak što više, cijelo vrijeme je bila ispred i u svakom krugu bi napravila po 30-45 sekundi razlike, koje bi potrošila na okrepnoj stanici, na kojoj se Veronika ni jenom nije zadržala duže od 5 sekundi. Istovjetan scenario međusobnih prelazaka se konstantno ponavljao tijekom svih zadnjih 6 krugova, tj. 30 kilometara. I kako je Antonija sve to otrpjela do 95-og kilometra i kako su skupa krenule u zadnji krug, već su svi, uključujući i mene (a kasnije mi je to isto rekla i Veronika), povjerovali da će Antonija hladno završiti trku dobrim finišom, jer je cijelo vrijeme imala bolji tempo trčanja, ali je puno vremena gubila na dugačkim zadržavanjima na okrepi. Međutim, Veronika poteže zadnji krug za 22:20 (tempo 4:28km) i strašnom završnicom radi 6 minuta razlike samo u zadnjih 5 kilometara i osvaja svoju treću titulu državne prvakinje (nakon 10km i maratona), vjerujem i najdražu. Poslije trke smo se složili da joj je ovo sigurno najbolje otrčana trka u karijeri, a ipak se radi o trkačici s bezbroj nastupa na europskim i svjetskim prvenstvima, svjetskom kupu, s preko 60 maratona u nogama. Ali za to joj nije bila dovoljna samo sprema, izvedba i trkačko iskustvo, već i dostojan konkurent, kakvog je imala u Antoniji.

Veronikina statistika je uvijek bila nešto posebno, pa bi bio grijeh ne objaviti je i ovog puta. Znači, prva dva maratona po 3:43 (tempo 5:18/km), i zadnjih 16km za 1:20 (tempo 5:00/km). Krugovi po 5km: 27:11 / 26:49 /  26:30 / 26:50 / 26:40 / 26:20 / 26:20 / 26:35 / 26:35 / 26:40 / 26:57 / 26:33 / 26:30 / 26:55 / 26:10 / 26:40 /26:20 / 25:10 / 26:07 / 22:20!!! Antonijina s nešto više oscilacija, ali svejedno fantastično, s opaskom da je većinu toga izvukla na glavu, dok je Veronika imala nešto i u nogama. Lijepa i rekao bih čak dirljiva priča o dva dijametralno suprotna pristupa dvije velike trkačke prijateljice, koje su nam podarile jedan epski dvoboj koji će se, sasvim sigurno, još dugo prepričavati. U sjeni te borbe je prošla odlična trka Barbare Bebić, tim više što je ona, nakon što je završila stotku za 10 sati i jednu minutu, produžila dalje i u gotovo istom tempu trčala još puna dva sata!

Poredak za PH kod žena:
1. Veronika Jurišić (Sljeme) 8:46:12
2. Antonija Orlić (Sljeme) 8:52:25
3. Barbara Bebić (Sljeme) 10:01:40
4. Mirjana Kolar (KA tim) 10:30:20

Uzbudljivo je bilo i kod štafeta na 12h, jer je većina imala po barem jednu ženu u timu, a izmjenjivali su se kad je tko htio, uglavnom u kratkim razmacima. Što je inače teže, ali je rezultatski efikasnije. Najujednačenija se na kraju pokazala ekipa simpatičnog i primjerenog imena Box of Chocolates u sastavu Marijana Liszt, Maja Maksimiljanović, Andrija Bošnjak i Vanja Maksimiljanović, koja je ukupno namlatila čak 150 kilometara, znači u prosjeku oko 3:20 po svakom od skoro 4 maratona.

• Forrest Gump: When I got tired, I slept. When I got hungry, I ate. When I had to go, you know, I went.
• Elderly Southern Woman on Park Bench: And so, you just ran?
• Forrest Gump: Yeah.

The moral f the story: Forrest Gump je jedno sasvim drugačije atletsko i životno iskustvo, tijekom kojeg trkači dobiju jednu novu dimenziju sebe i trčanja općenito. Duh ultraša još se dugo nakon te trke šeta po glavama učesnika i vrti slajdšou, a plamen entuzijazma i vlastite posebnosti danima lapaca po tabanima, koji nestrpljivo čekaju da im gazda navuče tenke i opet krene niz Savu…

Kad smo već kod slajdšoua, evo iznimno lijepih galerija Gorana Požeka i Nevena Fistrića, i zauvijek ulovljenih trenutaka s Forresta:
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151679837715712.1073741827.51805315711&type=1

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.169178323248361.1073741849.100004685821741&type=1

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.168935786605948.1073741848.100004685821741&type=1