Za početak rezultati Lagvića i Lagvitreka (izvještaj, fotke i filmići sjutra)

A sada Stjepkov izvještaj s njujorškog maratona:

Premda mnogi nisu vjerovali, Gebre je to našao u sebi i uspio pobjediti na New York Marathonu! Ali avaj, …. drugi Gebre. Ne Haile Gebrselassie, aktualni maratonski rekorder i jedan od najvećih ikad, već Gebre Gebremariam (obožavam etiopska imena, ima dosta ponavljanja i varijacija na zadanu temu), još jedan maratonac (od danas, budući da mu je ovo prvi) iz nepreglednog niza nadljudskih trkača s etiopskih visoravni.

Naime, imao sam najozbiljniju namjeru pratiti maraton na telki od početka do kraja. No, zahvaljujući obilnom, izrazito nevegtarijanskom ručku i određenoj količini portugisca, dok su maratonci još jezdili Brooklynom (dakle prva polovina maratona) oči su mi se sklopile. Posljednje čega se sjećam da je lik u žutoj majici s natpisom Gebre bio na čelu vodeće skupine.

Nakon nekog vremena, probuđen dahtanjem svog psa u lice, vidio sam lika u zelenoj majici s natpisom Gebre na čelu. Nakon određenog vremena provedenog u procesiranju tih informacija došao sam do zaključka da je to neki drugi Gebre. I ustinu, pokazalo se da se radi o već spomenutom Gebremariamu. Budući da ne raspolažem s Jankovim fondom znanja i statističkih podataka, niti sam pasionirani pratitelj atletike na tv-u, za dotičnoga sam prvi puta čuo. Uostalom, tko bi popamtio sve etiopske (i/ili kenijske) trkače koji su sposobni napraviti vrhunski rezultat?

Normalno da priča o nadljudskim dugoprugašima ne bi bila potpuna bez susjedne Kenije, koja je ovaj put dala drugog (Emmanuel Mutai), trećeg (Moses Kigen Kipkosgei), petog (James Kwambai) i devetog (Abel Kirui) finišera, kao i pobjednicu ženskog dijela maratona, Ednu Kiplagat.

S trkačkog aspekta, muška trka nije mi bila posebno zanimljiva, budući da je Gebremariam negdje na 35 ili 36 km otkačio Mutaia i laganim dugačkim korakom otrčkarao do cilja. Više volim kada se naganjaju i kolju do kraja. Ako je osim ispadanja Gebrselassia na 16oj milji, bilo još nešto zanimljivo dok sam spavao, molim da mi javite.

Kad smo već na toj šesnaestoj milji, vrijedi spomenuti da sam se i ja prošle godine u New Yorku ozlijedio baš na njoj. Gebre, ja, to očito nije slučajno.

Ženska trka mi je bila zanimljivija, prvenstveno jer sam se probudio baš pred finiš. Čini mi se da se vodeća skupina cura držala zajedno dosta dugo. Za vrijeme mog već spomenutog odmora, stvari su se iskristalizirale. Na čelu je ostala skupinica od tri cure. Amerikanka Shalane Flanagan i dvije Kenijke, Edna Kiplagat i Mary Keitany. Oregonka Shalane je izgledala prilično opasno, no s gazelama se nikad ne zna. Ili baš naprotiv, uglavnom se zna. Tako je bilo i ovaj puta. Prvo je Keitany bacila fintu kao da će je preći, i kad se Flanaganka još malo zapuhala, Kiplagat je pružila korak i počela ubrzavati. Keitany ju je još neko vrijeme pratila, ali se pritom umorila, pa je završila treća.

No priča o NYC Marathonu nikad nije samo o vodećima. Rekao bih da je ovaj puta glavna faca bio Edison Pena, čileanski rudar koji je zajedno sa svojim kolegama bi zatočen dva mjeseca u rudniku. To je vrijeme očito koristio za “kondicione pripreme”, jer je svaki dan zatočenja u rudniku trčao. U New York je stigao u avionu s 246 drugih rudara, a na areodromu ga je dočekao Haile Gebrselassie. Nakon maratona, kao pravi Elvisov fan, ide u Graceland. Zahvaljujući preopterećenosti servera (c-c-c, ni Ameri nisu što su nekad bili) nisam uspio ustanoviti da li je uistinu uspio istrčati maraton. Uostalom, tko bi mu zamjerio da i ne istrči. Nije on Renata.

Stjepko je lani bio u New Yorku, a evo kako se proveo:

New York nam se iz aviona nije ukazao u punom sjaju. Bio je zavijen u niske oblake i rominjajuću kišu i iz aviona se vidjelo tek par sto metara promočenog aerodroma JFK. Premda, većinu putnika u Lufthansinom avionu su više mučile turbulencije u prilazu pisti nego jadan pogled kroz prozore. Kada se avion napokon zaustavio i kada smo ušli u aerodromsku zgradu, ponadao sam se da su stvari krenule na bolje. No očekivalo nas je još trosatno čekanje u redu za kontrolu za ulazak postterorističku Ameriku (jedina utjeha nam je bila ta što smo čekali u redu sa svim neameričkim državljanima, ne samo s istočnoevropskim i bliskoistočnim kao obično).

No, ne vjerujem da postoji maratonac koji ne bi čekao i tri dana da bi došao na njujorški maraton. Sigurno su i berlinski, bostonski, čikaški i londonski maratoni super, zabavni, uzbudljivi, sigurno su i tamo deseci tisuća trkača i stotine bendova uz stazu i sigurno su i oni besprijekorno organizirani. Ali samo ime New York je magično, New York je grad za koga svi misle da im je poznat i njujorški maraton je ipak Sveti Gral prosječnom maratoncu.

Kada je otpala klupska verzija odlaska u New York, moja bolja polovica i ja smo odlučili likvidirati štednju koja se u neodredivoj budućnosti uz pomoć viših sila trebala pretvoriti u novi auto i s tim novcem provesti nezaboravan tjedan u NYC. Našem starijem sinu poklonili smo odlazak u New York za rođendan, a i moji roditelji su se odlučili postati dio mog „support team“-a.

Ukupno je iz Hrvatske na maratonu nastupilo 25 trkača/ica, a iz Sljemena petero, Lucija Ivas, Petra Podnarčuk, Tomislav Kiš, Bodo Schwebke i ja. U petak prije maratona bio je sazvan i klupski sastanak u Greenwich Villageu, na koji smo se odazvali samo Bodo i ja. To nas nije spriječilo da popijemo par piva i poslušamo dobar blues.

New York i predrasude

Što napisati o gradu kojeg su svi vidjeli bezbroj puta u bezbroj filmova, o kojem svi imaju neko mišljenje, bili u njemu ili ne? Ja ću početi sa svojim predrasudama:

1. New York je grad užurbanih, neljubaznih ljudi. Djelomično krivo. Njujorčani su usitinu užurbani, no vrlo pristojni. Praktički je nezamisliva situacija da vam netko pusti vrata na nos ili da vas gurne ili vam prepriječi put, a da vam se ne ispriča. Budući da su pločnici krcati, to se svodi na beskrajno slušanje „I’m sorry“ ili „Excuse me“. Posebno napominjem da u tjedan dana nisam čuo NITI JEDNU PSOVKU.
2. U New Yorku nije sigurno hodati noću. Prema mojem iskustvu, krivo. Istinabog, u New Yorku smo se zadržavali samo na Manhattanu, ali nismo se ni na koji način neugodno ili nesigurno osjećali. Po noći smo se vozili i podzemnom željeznicom i nismo doživjeli nikakve neugodnosti.
3. New York je zbog mnoštva ljudi i gustog prometa prljav i smrdljiv. Krivo, potpuno. Pločnici su potpuno čisti. Nije baš da bih jeo s poda, ali se vrlo teško vidi papirić na podu. Također, nisam zapazio da je itko pljuje na pod, što je inače omiljena zabava mojih sugrađana. Premda je grad prepun automobila (uglavnom žutih taksija), zbog kvalitetnih benzinskih motora i vjetra koji stalno puše, zrak je prilično čist. Najviše ga zagađuju prodavači kebaba i hot dogova koji peku svoje proizvode na svakom uglu.
4. New York je bučan. Točno. Stalno se čuju sirene, uglavnom hitne pomoći i vatrogasaca (na koje Njujorčani imaju poseban fetiš), a povremeno i policajaca. Sirene imaju tri stupnja: bučne, užasno bučne i neopisive. Osim toga, ogromna količina ljudi na ulicama u svako doba dana osigurava općenito visoku razinu buke.

Što ima za vidjeti?

Krivo pitanje, posve. U New Yorku nema čega nema. Mi smo u New Yorku bili osam dana (od toga nam je jedan dan otpao na maraton) i to je po meni minimum potreban da se stekne barem djelomičan uvid u ono što New York nudi, i to kao običnom turistu srednje ili niže kategorije. Što nudi onima viših platežnih mogućnosti mogu samo zamišljati.

Kao prvo, šetnja tim gradom je doživljaj sam po sebi. Spektakularni neboderi svih arhitektonskih stilova, izmješani s niskim kućama iz nekih prošlih vremena, široke avenije prepune žutih taksija i crnih Lincolna, prelijepi Central Park, prebogati Upper East Side, nametljivi Financial District, šarmantni Greenwich Village i Gramercy (da nabrojim samo neke) pružaju užitak za oči. Ono što pomaže uživanju u šetnji je činjenica je da zbog pravokutne organizacije ulica u većem dijelu grada snalaženje u gradu vrlo jednostavno. Samo u najjužnijem i najstarijem dijelu grada čovjek (turist) treba posegnuti za kartom da bi se orijentirao.

Kulturna ponuda je sigurno najbolja na svijetu. Tko nije čuo za Metropolitan Museum of Art, MoMA-u, Guggenheim, Broadway i off-Broadway, Lincoln Center ili Metropolitan Operu, očito kulturi i ne pridaje neki značaj. A tu su i „umjetnička“ četvrt Chelsea s masom galerija.

Što se tiče nas, osim maratona po Metropolitan Museum of Art (nakon kojega duuugo neću posjetiti neki muzej), uspjeli smo još otići na jedan blues koncert u Greenwich Village i predstavu Chiccago na Broadwayu. Imali smo još namjeru otići na koji koncert i/ili kazališnu predstavu, ali danak cjelodnevnim bauljanjima po gradu i jet-lageu je bio totalni umor u 8 navečer.

Glede sportske ponude, ni tu ničega ne nedostaje. No kada čovjek otvori stranicu New York City na Wikipediji i pogleda pod Sports vide se tri slike koje prikazuju najveće njujorške sportske događaje ili klubove: NY Yankees (baseball), US Tennis open i NYC Marathon.

Njujorčani jednostavno obožavaju trčanje. Ujutro kad sam išao trčati u Central Park vidio sam barem tisuću trkača. Odmah sam se sjetio svog Maksimira u kojem sam sretan ako ujutro vidim desetak trkača, i to vikendom. Osim Central Parka trče i uz Hudson, East River, u svakom parku ili parkiću ili jednostavno po cesti. Dan nakon mratona stalno smo viđali ljude ponosno okićene sudioničkim medaljama s maratona. Kada sam na dan maratona u 5 ujutro išao podzemnom na maraton, poveliki crnac (meni kao mršavom bjelcu izgledao je kao križanac Mike Tysonna i Ving Rhamesa) zgrabio mi je ruku i počeo njome mlatarati čestitajući mi i tvrdeći da će i on jednog dana istrčati maraton. Ostao mi je u ugodnom sjećanju, išćašenom ramenu usprkos.

Šoping

New York je sigurno i inače izvrsno mjesto za šoping, zbog ogromnog tržišta i oštre konkurencije, ali trenutno ga niski dolar čini jednostavno fenomenalnim. Obično svoju bolju polovicu pokušavam odgovoriti (uglavnom neuspješno) od kupovine, ali ovaj puta sam se i sam prepustio šopingiranju. Kada bi mi neki proizvod zapeo za oko pretvorio bih njegovu cijenu u kune (znači pomnožio s 5), nasmijao se i izvadio karticu (sada sa zebnjom očekujem 15-ti). Kako i ne bih kada je npr. u Gapu ili Levisu nemoguće naći hlače skuplje od 250 kn? Sada samo žalim za stvarima koje NISAM kupio.

Maraton

Sada napokon stižem i do glavnog razloga (ili možda povoda) odlasku u New York, čuvenog njujorškog maratona, pa ću iznijeti par osnovnih informacija.

Njujorški maraton je najveći svjetski maraton, ove godine ga je trčalo 43000 ljudi. Održava se od 1970. i ovogodišnji je bio jubilarni četrdeseti.

Trči se kroz svih pet gradskih okruga. Staten Island, Queens i Bronx su zastupljeni simbolično, a lavovski dio se trči kroz Brooklyn i Manhattan s ciljem u Central Parku.

Rekorde staze drže Tesfaye Jifar iz Etiopije s 2:07:43 u muškoj konkuranciji postignut 2001, i Margaret Okayo iz Kenije s 2:22:31 ženskoj postignut 2003. Ne vjerujem da će se skoro rušiti ti rekordi (pogotvo muški), jer su u međuvremenu na njujorškom maratonu zabranjeni „zečevi“.

Ove godine pobjedio je naturalizirani Amerikanac Meb Keflezighi s 2:09:15 i Etiopljanka Derartu Tulu s 2:28:52.

Od hrvatskih natjecatelja najbolji je bio Miroslav Jerković u muškoj konkurenciji s 3:24:21 i Želimira Kopecki s 3:25:35 u ženskoj konkurenciji.

Poseban je problem organizirati dolazak na start 43000 trkača i njihov prolazak kroz zakrčene ulice. Njujorčani su tome doskočili uz pomoć par trikova.

Prvi trik je da su zapravo bila tri glavna starta, uz dodatne startove za vrhunske maratonke i natjecatelje u kolicima (krivo bi ih bilo nazvati hendikepiranima, budući da projure stazom za sat i pol). Startovi su bili u 9:40, 10:00 i 10:20, a svaki start je još bio podijeljen na tri vala koji su se kretali različitim ulicama sve do četvrte milje.

Drugi trik se sastojao u tome da smo svi trebali doći debelo prerano u nešto što izgledalo kao sabirni centar za izbjeglice. Ja sam malo zakasnio i opet sam čekao preko dva sata na start (pod rominjajućom kišom, naravno). U sabirnom centru smo dobili i doručak (žemlja i powerbar) i „kavu“, a logorsku atmosferu obogaćivao je i razglas na kojem su se neprekidno vrtjele obavijest na šest jezika, kao i maratonci obučeni u raznoraznu staru odjeću koju smo bacili pred start.

Dotaknut će i svog trčanja, koje na žalost nije bilo baš onakvo kakvom sam se nadao. Zapravo, bilo je baš onako kako sam se bojao. Trčao sam 3:43:38 i s tim „osvojio“ 8528. mjesto. Stvar je u tome da već od kolovoza vučem nekakvu ozljedu (prenapregnutost) koja je zahtijevala mirovanje. Mirovanje zbog New Yorka nije dolazilo u obzir, pa sam trenirao ozlijeđen, a na samoj trci mi se na 15oj milji stvar pogoršala i prema kraju maratona bivala sve gorom.

Atmosfera na maratonu je neopisiva. Jedinstven je osjećaj trčati u masi ljudi koja se ni u jednom trenutku ne razrjeđuje kao na ostalim maratonima (ove naše s par stotina trkača u boljim slučajevima neću ni spominjati). Svih 42 km uz stazu stoje navijači i gledatelji i zdušno bodre trkače. Duž staze je bilo raspoređeno stotinjak bandova, zborova, dj-a i repera koji su dizali atmosferu. U Brooklynu imali smo priliku čuti i izvrstan gosspel zbor. Dolaskom do Central Parka atmosfera se još diže i oko i u parku atmosfera je usijana. Slijedi ulijetanje u cilj (ili uteturavanje, kako ‘ko), hostese svim trkačima stavljaju oko vrata lijepe učesničke medalje, dijele se termo-folije i tek tada slijedi prava muka. Ne može se, naime, negdje izvaliti i odmoriti, nego treba hodati do kamiona gdje se nalazi tvoja odjeća, u prijevodu još barem kilometar. Svakih toliko neko tresne na pod, no uigrane ekipe ih odmah stvaljaju na nosila i odnose.

Uvijek kad trčim u inozemstvu nosim majicu na kockice i ovaj puta je upalila. U Brooklynu sam imao jednog ili dva navijača, ali odmah na prelasku u Queens dva su vatrogasca koja su stajali uz stazu digli ruke i zavikali „Croatia!“. Nažalost kroz Queens se trčalo kratko, a i to što se trčalo bilo je uglavnom po mostu tako da nije bilo više navijača.

S prelaskom na Manhattan opet su se javljali navijači s „Croatia“, „Hrvatska“ i „Kako si?“. Usprkos bolovima koji su mi presijecali trbuh nisam si mogao dozvoliti da „prohodam“ u hrvatskoj majici. Toliko rodoljublja ipak još imam.

Na dan odlaska vrijeme je bilo puno ljepše nego prilikom dolaska. Kada smo uzletjeli s JFK-a puknuo nam je još jedan prekrasan pogled na ovaj jedinstven grad zbog vrijedi otrpjeti i desetosatno sjedenje u avionu i vize i američke carinike i skidanje cipela prije prolaska kroz detektor metala. U avionu smo se počeli baviti novom mišlju, kako i kada se vratiti u New York?