Jesen je.

Osjećam miris snijega i slike zime me izluđuju. Volim tamne oblake, kišu, sve miriše po zemlji…

Kako sam znala Kikija zezati: moram naći nekog za prek zime. On bi raširio oči i gledao me s nevjereicom 🙂 . Uživala sam u njegovom zabezeknutom izrazu lica 🙂 i smijala se do besvijesti. Njemu s tim izrazom i sebi  kak mi gluparije padaju na pamet 🙂

Kažu da se u svakoj ženskoj glavi roji tisuće leptira. U mojoj svaki leptir nosi svoju priču. Moji Idbarski leptiri odnosili su sate mojih sanjivih misli… koji užitak ležati pod divljom kruškom, pratiti njegov let, čekati da dođe na dohvat ruke i prije nego što ga uloviš, uživati u njegovim bojama…

Uglavnom, Idbar je spomenut pa mogu krenuti pokušati svoje rašrtkane izvore spojiti u neku rijeku, pa nek otplove do svakog znanog i neznanog…

Eto, sjedimo danas nakon treninga, pa priča, a o čem’ nego o trčanju i ne znam ko se sjeti Govia, krene priča o neobičnom Talijanu kojeg je Janković upoznao dok ga je autobus vozio na start istanbulskog maratona. Gonjo Janko te godine neki kup, pa svaki mjesec trčao 3-4-5 maratona. U busu započela priča, pa Janko da se pohvali: trčo sam prošli tjedan Salzburg, Talijan se javi “i ja”, pa Janko trčo sam ovaj, Talijan “i ja”, pa idući “i ja, i ja”… i tako nakon tog upoznavanja nisi mogao doći ni na jedan, a da ti odnekuda ne  izvire plave okice i sretan smiješak što se vidimo. Postali mi prijatelji.

Sa svakog maratona dobivali razglednicu sa ogromnim izvještajem: maraton numero XXX, vrijeme to i to, slika XXX… Govi. Dolazio je u Zagreb, na Sljemenski, Zagrebački, Plitvički, spavao kod mene, donosio mi suvenire sa svojih maratona… Nazivao Janka, ali engleski se svodio opet na: maraton, tempo, rekord, program – maraton na kojem je bio, plan idućeg… :))))

E, tad bi ja gledala zabezeknuto Janka, ko mene Kiki kad bi pričala plan svoje zime :)))

Kad je napunio 42 godine i 195 dana, napravio maraton u svojoj ulici. Dolazilo se na pozivnicu. Janko je bio jedini strani natjecatelj, s osvojenim ukupnim 4 mjestom i dobio pehar u visini jednog metra :). Mislim da ih je sve skupa bilo 17 maratonaca. Ulica duga 200 metara. Trčalo se gore–dole. Okrepa pred njegovom kućom. Policija, hitna, finišerska medalja, diploma, t-shirt, sve uključeno. Poslije pasta party u njegovom dvorištu.

Kuća je bila trkački muzej. Zidovi prepuni diploma s maratona, ultramaratona, fotografija, suvenira sa cijele zemaljske kugle.

Istrčao je 745 maratona.

Jednom prilikom Janku je došao i rekao: „Dragan, I have a big plan!“ oči se sjaje, Dragan si misli koji je to sad plan. Do 2020. istrčati tisuću maratona!! Sve je bilo razrađeno u njegovoj maratonskoj glavi, ali kako to biva mi planiramo – Bog odlučuje.

Imao je prsluk na kojem je na čičak mijenjao broj istrčanog maratona. Stalo je na 745. Sad trči negdje drugdje.

Nedugo gledam svoje figurice. Među njima male holandske klompice koje mi je iz svog ruksaka jednom prilikom izvadio Govi :). Smješim se, gledam ih, vrtim neke slike…

Sjetim se vožnje brodom u Veneciji  jednom puno prije s Govijem kad se išlo na maraton i jedne nedugo…smiješim se dalje… uzmem klompice… ostanu samo dva mala tragića… još uvijek su tamo… sad imam dobar razlog da ne brišem prašinu… 🙂

Žana