Odlična i poučna trka u New Yorku, s dva potpuno različita zapleta i raspleta. U muškoj trci grupnjak do 32. kilometra i zatim solo trka do kraja, a u ženskoj obrnuto.

MUŠKARCI

Muške trke na velikim maratonima su u pravilu u prvoj polovici identične, obzirom da ogromna skupina, koja neki put broji čak i preko 20 trkača, drži tempo kojeg većina pretendenata može pratiti. Pri tom ne mislim da je tempo spor, već je istovremeno porasla kvaliteta i kvantiteta na svjetskom, tj. bolje reći kenijskom nivou. Dakle, u New Yorku standardan uvod, kakav gledamo već godinama, još od vremena legendarnog frontmena El Mouaziza, koji je lupao šamare pejsmejkerima već nakon desetke. Ogromno stado je došlo do točke polumaratona (Pulaski Bridge, most koji spaja Brooklyne i Queens) za 1:03:18, rekao bih standardan i lako računajući uvod (3:00/km, točno u sekundu), i onda su počeli frcati fartleki. Istina, zajebancije su bile posve kratke, po 30-ak sekundi, a moglo se skužiti po tome što bi se svako malo grupa iz lopte pretvarala u zmiju. Nakon svakog bljeska, vinovnici (uglavnom Mutai & Mutai) bi usporili i bacili pogled unazad da vide razmjere napravljene štete, i prekontroliraju neprijateljske snage. U svakom od tih udara ipak bi otpalo po par avanturista, tako da se u tom segmentu grupa ipak izfiltrilara do brojke sedam.

I onda, odmah kod okrugle oznake 20. milje (32km) slijedi potres najviše magnitude, izazvan od strane Geoffreya Mutaia. Nevjerojatna silina ubrzanja (s 3:00 na 2:40, što je za vrhunskog trkača isto kao kad jogger s 5:00 ubrza na 4:00) je napravila masakr u pratnji, i od tog trenutka je u biti počela prava trka i borba za goli život. Prošlogodišnji pobjednik Gebremariam je odmah pobacao rukavice i kapu i prvi je nasjeo, slično kao i Kebede, obadva Etiopljani. Pametnijim se pokazao Emmanuel Mutai, koji nije naglo prešaltao, već je strpljivim odrađivanjem dovoljno jakog tempa uskoro prestigao Etiopljane, kojima je Geoffrey natovario dovoljno mliječne kiseline da imaju o čemu razmišljati do kraja trke.

Već dugo nisam vidio ovako nemilosrdnu egzekuciju, ovako snažan bijeg jednog maratonca. Poigrao se Geoffrey sa svojom pratnjom kao da im je instruktor, a ne rival. A pratnja nije uopće bila bezazlena, čak su i drugo i trećeplasirani išli brže od starog rekorda njujorškog maratona. Pobjednik je na kraju drugu polovicu fino spustio na 1:01:47 (minutu i pol brže nego prvu), te pokupio 130 tisuća američkih dolara za pobjedu i dodatnih 70 za vremenski bonus. Za njega puno, za mene malo, tim više kada sam istog dana pročitao da je vlasnik konja na nekoj trci inkasirao 4 milijuna dolara, da tenisači na turnirima osvajaju više (a mogu ih odigrati godišnje po 20-ak), a tek kada shvatim da svaki igrač Dinama zarađuje više?! Čak i Pokrivač!

ŽENE

Samoubistvo s predumišljajem. Tako bi mogli nazvati ženski dio programa, a glavna uloga je pripala Mary Keitany. Mislim da je najveći krivac za njezin debakl IAAF, jer je prije par dana objavio da svjetski rekord u maratonu nije više 2:15 već 2:17, a to se za Keitany učinilo dostižno. Što vjerojatno i jeste, ali na nekoj drugoj stazi, u neko drugo vrijeme i s nekom drugom taktikom. Osim toga, ženama je malo teže postavljati rekorde jer po novom nemreju imati muške pejsmejkere, a s obzirom na puno rijeđi sastav ženske svjetske elite, potencijalne pejsmejkerice, cure koje mogu držati pola trke na nivou svjetskog rekorda, su automatski  elita koja ne trči samo za pejsmejkerski džeparac.

Elem, Mary je provukla prvu polovicu za 1:07:56, iz čega se jasno vidjela njezina namjera da ide oko 2:17. Samo je aktualna rekorderka Paula Radcliffe, svojevremeno na svojoj rekorderskoj trci imala brži prolaz. No, za razliku od Paule, korak Mary Keitany je nakon 30-og kilometra bivao sve kraći, i pad u tempu je bio drastičan, reko bih čak na joggerski nivo. Drugi dio je prošla za 1:15:42 (pad od osam minuta), a bilo je i kilometara koji su se ozbiljno približili tempu od 4:00/km. Pred kraj su je etiopske cure polovile, mada su u jednom trenutku bile skoro 3 minute iza, kao da su u nekoj drugoj trci. Pobijedila je Firehiwot Dado, ne baš pretjerano slavom ovjenčana etiopska maratonka, ali nama poznata jer je lani pobijedila u Rimu, kada je nastupilo 80-ak hrvatskih maratonaca. Za Mary Keitany ima vremena, očigledno ima kvalitetu, jer gotovo sve njezine potencijalne protivnice ne mogu solo polumaraton istrčati za 1:07, a kamo li u prolazu maratona, tako da mislim da ćemo još gledati njezine napade na svjetski rekord, možda već na proljeće u Londonu (ako nastupi jer je mogući prioritet olimpijski maraton… koji je isto u Londonu, ali na ljeto).

NY STATISTIKA

Startalo je 47,438 trkača, do cilja se dovuklo 46,795, što je novi upis u Guinessovu knjigu rekorda. Znači da su odustale 643 duše. Nastupilo je 17,272 tisuća žena i 30,166 muškaraca.

Najviše učesnika je bilo u starosnoj kategoriji  40-44 (8,853), a bilo je čak 12 učesnika starijih od 80 godina. Najstariji od njih (Joy Johnson, California) ima 84 godine i trku je završio za 7:44:45, a najstarija (Norma Gould, Florida) ima 83 godine i njoj je trebalo 8:29:41.

Oženjenih i udanih 17,825, solera 11,269, razvedenih 1,278, gey partnera 692 (opa bato) i udova/ica 109!

Najviše, naravno, ima Amera 25,023, zatim slijede Talijani (3,284), Francuzi (3,089), Nemci (1,975), Britanci (1,814), Holandezi (1,581) i Kanađani (1,199). Bilo je zastupljeno 118 zemalja, a iz bivše Yuge je rezultat sljedeći: Makedoncite, Đetići i Bošnjaci nula bodova, Fantje 33, Srbijanca 3, i našijeh 16:

• Ivan Stanić 3:06:46 (poslo mi SMS iz NY :))
• Boris Nago 3:17:18
• Marko Petreković 3:36:07
• Marijana Dinić 3:36:14
• Randy Roman 3:37:49
• Nino Biber 3:55:57
• Zoran Besak 3:58:34 (AK Sljeme)
• Zvonimir Fernežir 3:58:35
• Perica Hrnjak 3:59:45
• Ferdo Kraljević 4:00:11
• Davor Videk 4:03:49
• Luka Sarić 4:11:17
• Ivan Videk 4:11:24
• Luka Košutić 4:22:28
• Stevan Muidža 4:25:13
• Rada Jeličić 4:25:42
• Željko Skorić 4:29:52
• Mirjana Kmačić-Pellizzer 4:40:20

KENIJSKA DOMINACIJA

Uvijek smo znali da su Kenijci bolji od svih, i da im je trčanje urođeno. Međutim, još nikada u nijednoj atletskoj disciplini (a vjerojatno ni u sportu) se nije dogodila ovako snažna supremacija jedne nacije u odnosu na ostatak svijeta. Za početak, pobijedili su na svih pet maratona u tzv. ligi Marathon Majors, ali što je još važnije, na svima postavili nove rekorde staze:

• Boston – Geoffrey Mutai 2:03:02 (najbrže vrijeme u povijesti)
• London – Emmanuel Mutai 2:04:40
• Berlin – Patrick Makau (svjetski rekord)
• Chicago – Moses Mosop 2:05:37
• New York – Geoffrey Mutai 2:05:06

Dalje, osim tih 5 najjačih, pobijedili su još i u Parizu, Amsterdamu, Rotterdamu, Frakfurtu i svim većim talijanskim i američkim maratonima. Ustvari, od 72 poznata svjetska maratona, nisu pobijedili samo na dva!! A na godišnjoj rang-listi prvih 20 mjesta zauzimaju kenijski maratonci, s tim da taj dvadeseti ima rezultat 2:06:31?! Prvi iza je Brazilac Dos Santos na 21. mjestu (2:06:34, s četvrtim mjestom u Londonu).  Prvih pet Kenijaca ove godine ima prosjek rezultata 2:04:01, a znamo da je još lani svjetski rekord u ovo vrijeme iznosio 2:03:59, samo 2 sekunde bolje.

Bilo bi zanimljivo znati što se odjednom dogodilo. Jedan od mogućih odgovora je da je ova generacija Kenijaca na dobrom dopu. Znamo da su sve velike dominacije, pogotovo u atletici, bile s vremenom objašnjene kroz doping. Sumnja je utoliko veća ako se zna da sve najbolje kenijske jurišnike trenira tim stručnjaka na čelu kojeg je talijanski doktor Gabriele Rosa. Sumnja se tu povećava, ukoliko se zna da je Rosa u atletiku došao iz biciklizma (gdje su svi, ama baš svi, nafiksani do jaja), tim više što je i sam bio upleten u biciklističku dopinšku aferu (a tko nije). Rosin režim treninga je brutalna kilometraža, za što ipak treba imati adekvatan oporavak, a znamo da su aktualni dopinzi iz porodice HGH (human growth hormon, ili hormon rasta tj. oporavka). Antidoping komisije inače često nenajavljeni upadaju atletičarima i testiraju ih, ali kod Kenijaca je priča malo drugačija. Treniraju u zabačenim mjestima visoravni Rift Valley, do kud je pristup krajnje otežan i banuti tek tako u njihov trening kamp je nemoguće, najbliži aerodrom je često puta danima udaljen, što ostavlja dovoljno vremenskog prostora za „čišćenje“. A s druge strane, taj doping se koristi za vrijeme treninga, što znači da se vuku na ruku (trke) dolazi nevin. Naravno, sve su ovo pretpostavke zasnovane na indicijama. Jer, ipak je čudno kako su npr. Etiopljani odjednom ostali kratkih rukava, mada im je genetska kozmetika posve ista. Tako eto, primjerice, baš taj Geoffrey Mutai, koji je doslovno “poludio” ove godine, nije novo lice, neki novi ekstremni talenat kao što je to bio Wanjiru, nego uobičajeni kenijski artikl koji već godinama mediokritetira skupljajući (istinabog pobjede) na manjim maratonima i bakšiš po belom trkačkom svetu. I sad mu se u tridesetprvoj “očepilo”?!

Za kraj pitanje: što mislite koja je najjača maratonska trka ove godine? Vjerojatno nikada nebi pogodili, jer se radi o Frankfurtu! Osim što je Wilson Kipsang Kiprotich, samo jedno obično kenijsko ime iz mora nevjerojatnih maratonaca, umalo srušio svjetski rekord (falilo mu 6 sekundi), čak je 14 trkača išlo ispod 2:10!! No, i u svakoj sljedećoj minuti su po 3-4 maratonca ulazila u cilj, tako da ih se ispod 2:18 (dobro ispod B-olimpijske norme) nagruvalo čak njih 38, jbte. A imali su i 12 cura ispod 2:30. Da li to znači da Frankfurt kuca na vrata lige Marathon Majors? Kvalitetu ima, masa još uvijek nedovoljna (15,000 učesnika), ali to će se sigurno nakon ove godine povisiti do neba, ali jednu stvar neće dobiti tako brzo – tradiciju. Sponzor BMW dobar,  zvučan, isti kao i u Berlinu. Direktor trke Wilfried Raatz, prije par godina veliki zaljubljenik u planinsko trčanje, popularizator, trener, pisac i  izdavač poznatog planinsko-trkačkog „Berglauf“ žurnala. Termin trke zadnji vikend Listopada, tako da ako se netko nije ispucao u Zagrebu ili Ljubljani, moja topla preporuka, od Zagreba samo 900 kilometara :).