Linz 2011 rezultati

FOTO-galerija 1 … Stjepko

FOTO-galerija 2 … Tadeja

Vikend putovanje u Linz, na jedan od većih europskih maratona (15,000 učesnika), je prošlo u ugodnoj atmosferi, lijepom vremenu i dobroj trci, a sve je začinila Lisa Stublić s pobjedom i novim državnim rekordom. Tako je Hrvatska ostavila dobar rezultatski trag, a po zastupljenosti je, zahvaljujući nama, bila treća zemlja (iza domaćina i Nijemaca). Trka bi se dala usporediti s Ljubljanskim maratonom, s tim da su Austrijanci kudikamo škrtiji, a za uzvrat ne puno organiziraniji.

Palo je dosta osobnih rekorda, a klub je dobio i neke nove maratonce, tako da se broj članova koji su završili maraton popeo na 137! klupske rang-liste u maratonu i polumaratonu

Ne mogu a da, onako usput, ne izrazim svoju sreću što je moj Garmin, koji je, čim je izašao iz teritorija Hrvatske, ponovo postao precizan i što više ne pokazuje manje 🙂

A evo i kratkog Stjepkovog izvješća:

One koji su zaboravili kako je došlo do toga da kao proljetnu (polu)maratonsku destinaciju bude odabrano slikovito austrijsko mjestašce Linz, podsjetit ću na burnu prepisku s kraja prošle godine u kojoj se biralo mjesto na kojem će se vidjeti kako je tko „odradio zimu“. Odnosno, tko se prepustio blagodatima zimske hrane i učestalih blagdana, a tko je marljivo skupljao kilometre. U fotofinišu finala izbora Linz je pobijedio Beograd, i tako se u subotu u ranim jutarnjim satima četica odabranih uputila put sjevera. Za spomenuti je da neki od glasnijih sudionika rasprave Linz-Beograd nisu željeli ići u Brucknerov rodni grad.

Čak ni svi koji su krenuli nisu tamo stigli, budući da nisu uspjeli proći Schengensku barijeru bez važećih putovnica. Po meni je to Jankova greška, jer nas je samo sedam puta upozorio da provjerimo putovnice. Drugi puta, Janko, ozbiljnije molim!

Na prvu loptu, ne mogu reći da me Linz nešto strašno oduševio. Jedna glavna ulica, par poprečnih, malo secesijskih građevina, neogotička katedrala, na svakom brijegu po jedna barokna crkva, funkcionalna i bezlična arhitektura u predgrađima; tipični copy-paste bilokojeg austrijskog grada. Ljepuškasto, sterilno i dosadno. Nema divlje gradnje, grafita, automobila na nogostupima ili zgodne cure na cesti (osim onih koje su došle s nama). A nakon 5 sati popodne nema niti jednog dućana koji radi, pa ne možeš kupiti ni bocu vode ili paketić maramica. Da nije bilo aparata s pivom u hotelu, ne bismo mogli navečer ni napraviti propisni alkoloading na kojeg pravi znalci prelaze nakon odrađenog carboloadinga.

Pogled na Dunav

Nakon smještanja u najjeftiniji hotel sjeverno od Šentilja, uputili smo se po startne brojeve i goodie bagove. Kad smo već kod istih, mislim da u životu nisam vidio lošiji goodie bag. Hrpa beskorisnih reklama, paketić gumenih bonbona (to sam odnio klincima, da tata ne dođe praznih ruku iz bijelog svijeta), bezalkoholni radler i boca izotonika. Bez ikakvih tiskanih informacija, karte ili propozicija. Kao za peh, ovaj puta si nisam ništa isprintao, jer uvijek te informacije dobijem s brojem, pa mi se samo gomilaju papiri. Slični problemi su se ponovili i prije starta. Garderoba je bila cca 1 km udaljena od starta, ali bez ikakvih putokaza ili obavijesti. Stoga smo svi bauljali lijevo-desno i jedva stigli na start (ja sam imao tek toliko vremena da mi se Garmin uskladi sa satelitima).

Pred start (još nismo našli garderobu)

I od tog trenutka sve se promijenilo nabolje. Start je bio točno u 9 na širokom mostu koji je ima dovoljnu protočnost, te smo mogli odmah uhvatiti ritam, a ne se laktariti prvih kilometara. Jedina iznimka je bio Robertino koji je startao sa samog začelja, te je, po vlastitim riječima, prestigao najviše ljudi na trci.

Staza je dobro postavljena, zanimljiva, uglavnom ravna i jedina primjedba koja bi joj se mogla uputiti je velik broj zavoja. Međutim, budući da je Linz relativno malen grad, to se moglo izbjeći samo da su postavili dva kruga po obilaznici. Vrijeme je bilo prekrasno, vedro, ugodne temperature oko 15 C i umjerenog sjeverozapadnjaka. Stoga ne čudi velik broj osobnih rekorda na trci, s posebnim osvrtom na Dunju i Sandru koje su skinule po sat vremena (iz pouzdanih izvora znam da Paula Radcliffe nije mirno spavala te večeri).

Rekorderke Sandra i Dunja

No glavna, (polu)neočekivana vijest s maratona je fenomenalna pobjede Lise-Christine Stublić, koja je ujedno srušila i (svoj) hrvatski rekord. Ne samo da je pobijedila, već je bila i u ukupnom poretku četvrta, s tim da prva dva ne vrijede jer su Kenijci (ovo nije rasizam, odnosno, ovo je afirmativni rasizam, jer s njima se ne možemo mjeriti).

Od klupskih (i šire) kolega najbolji je bio Vonči s 3:08, praćen Dugićem (koji očito u posljednje vrijeme više pažnje poklanja plivanju) s 3:10. Slijede Kocen, Murat i Babić koji su se svi nagurali u 8 sekundi razlike, od 3:14:12 do 3:14:20.

Od cura (ako izuzmemo Lisu) najbolja je bila (a tko drugi) Veronika s 3:20. Za vratom joj puše Ingrid s osobnim rekordom 3:22. Možda bi bila i bolja da do 32-og km nije pravila društvo nižepotpisanom. Slijede još tri rekorderke Barbi (3:45), Sandra (3:54) i Dunja (3:55) koje su išle ispod tri sata. Malo me razočarala Žana, koja je najavila da će ići na 6 sati, a išla je 5:31. c-c-c

Bubani

Glede moje malenkosti, nakon 10 otrčanih maratona, ja sam si prvi puta uspio (skoro) savršeno rasporediti snagu i otrčao sam dva ista polumaratona u tempu 5 min/km. Ovaj „skoro“ stoji zato jer sam od 35-og lagano usporio, a na 38-om sam izgubio čak pola minute zbog čega sam na kraju imao 3:30:13. Nije bogznakaj, ali nije ni loše. Bar se nisam strgao kao inače.