“Ovo će biti super i lagan posao! Vozim nekakav uzorni atletski klub na trku u Novi Sad.” pomisli siroti gospon vozač autobusa tog čudnog subotnjeg jutra krajem lipnja 2013.

I onda mu se, ni krivom ni dužnom, dogodi – AK Sljeme u kombinaciji s prvom benziskom pumpom i Bavariama na akciji… Visoko-intelektualni razgovori u pozadini busa zvuče otprilike ovako:

• “Žanooooo, daj pitaj vozača kad ćemo stat!”, urlaju Kruno i Alen.
• “Kaj se derete?! pa vozač je jedno sjedalo ispred mene, dobro vas čuje. Uostalom, pa stajali smo prije 20 minuta!”, odgovara Žana i poseže za svojom bocom vina.
• “Ali, kad smo već sve popili!”, ubacuje se Damir.
• “Daj strpite se još malo, pa nismo još ni Kutinu prošli!” smije se Žana.

Shvaćamo da će naš ritam pražnjenja mjehura i punjenja zaliha biti ugrožen i koristimo đoker zovi: “Ali… Ani se piški!”

Nitko lud se ne želi zamjeriti visokoj plavuši, pa naš put od Zagreba do Srbije traje nekih 7 puta duže no što je potrebno. Dok se predsjednik mudro smije, ali i sumnja u našu sposobnost da iste večeri istrčimo 21km (cijeli maraton da ni ne spominjemo), Damir u deliriju skraćuje planirano vrijeme polumaratona i zaustavlja se tamo negdje oko svjetskog rekorda. U to vrijeme posežemo za rezervnim varijantama – otvaramo tople Q-packove (jedan je Damiru toliko prirasao srcu da je s njim i startao trku, ali o tome nešto kasnije), većina busa seli se u stražnji dio, neki glume Supermane i penju se u pretince za prtljagu iznad samih sjedišta. Vozač ne vjeruje svojim očima i potpuno odustaje od života…

Stižemo u Novi Sad, simpatični grad u Vojvodini. Iskusniji nam pričaju što je taj grad predstavljao u bivšoj državi, manje iskusni uletavaju u prvi dućan i kupuju si japanke i još jedne sandale, a gore spominjani s prvim korakom nakon izlaska iz busa naručuju Jelen pivo na terasi prve “kafane”. “Ovo nije odlazak na maraton, ovo je maturalac!”, sliježe ramenima ponosni Predsjednik kluba.

Trka se bliži i bio je red da još jednom prekršimo apsolutno svaki savjet i pravilo ponašanja prije trke. Ćevapi, vješalice, mješalice i bog-te-pitaj kakvi gurmanski specijaliteti trpaju se u usta sat i pol prije starta. “Ma stignemo još na jedno pivo”, mudro zaključuje Sale, Beogradski kolega trkač.

U 21h bio je planiran start maratona, a sat vremena kasnije i njegova polovična varijanta. Pametnija petorka (Ingrid, Veronika, dva Željka i Šimunko) već su radili treći krug uz simpatičnu šetnicu Dunava, kad se ostatak horde počeo klatiti oko startnog prostora. Damir spomenutu Ožujsku drži pod lijevom miškom, dok desnom rukom pripaljuje cigaretu i na obližnjoj travi odlučuje – malo odmoriti! Neupućeni se čude i ne vjeruju kako jedan atletski klub prije utrke može izgledati razvaljeno kao da su je upravo istrčali!

Dok traje završni foto-session pod nazivom “Bratstvo i jedinstvo” s prijateljima i zastavama iz Srbije i Crne Gore, 90% prisutnih nam već predviđa masovnu kapitulaciju na petom, eventualno šestom kilometru.

13 Sljemenaša i 8 Sljemenašica otisnulo se u nepoznato. Oboružani osmjesima, nekontroliranim urlanjem duž staze i zastavama bivših jugoslavenskih država veselo teturamo stazom. Stazom kakvu naši gradovi mogu samo sanjati, jer osim što je taj nasip lijepo asfaltiran i popločen, jedna strana kompletno je prekrivena tartanom! “Da to i postave negdje u Zagrebu, pola bi bilo spaljeno čikovima, a druga polovica bi već bila ukradena jer si je netko odlučio napraviti tepih u dnevnoj sobi”, vjerojatno je najbolji opis stvarne situacije.

 
Slika: Vesela ekipa nakon završetka

4 kruga od 5 i nešto sitno km za polumaratonce i 8 za prave majstore prošlo je “brzo” i dogodilo se nešto na što bi kladionice stavljale troznamenkaste koeficijente –završili smo svi! Od polumaratonaca treba istaknuti najbrže Vladu (1:33:53) i Paulu (1:47:02), te popularnog Geca koji je napokon probio tu prokletu granicu od 1:45, a za maratonce je dovoljno samo reći da su se Novom Sadu dogodile – Ingrid (3:16:54) i Veronika (3:24:52)! Cure koje su samo svratile odraditi jedan zanimljiviji trening bile su prva i druga! Da smo imali snage, bacali bi ih u zrak kao razdragana masa…

 
Slika: Ingrid i Veronika, prva i druga

 Koliko god predsjednik Janko volio analizirati minute, sekunde, kilometre i paceove, izraz lica kada je shvatio da njegovi “kafanski trkači” i u ovakvom stanju završavaju trke bio je neprocjenjiv. Ali, ni blizu kao kada je shvatio da je Domi “Superman” trku istrčao s crnogorskom zastavom kao plaštom oko vrata. Legende kažu da su mu neki primijetili i suzu radosnicu u oku!

 
Slika: Crnogorski Superman iz Zagreba razgalio trenerovu dušu

Putovanje malog maturalca bilo je iza nas, trka je apsolvirana, a noćni život i cigani Novog Sada još su nas čekali. A bome i dočekali! Nakon takvog dana, možete misliti na što je ličio povratak kući. Vozač je napokon mogao odahnuti i zaključiti “Ni ti sportaši nisu što su nekad bili!”, a mi smo se ponosno mogli vratiti u našu domovinu, novu članicu europskog društva…

(Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) 🙂