Još jedno izdanje zagrebačkog maratona je za nama, pa se valja osvrnuti i po mogućnosti izvući neke zaključke. Promjene su uglavnom na bolje, tj. nešto se naučilo iz grešaka s prethodnih izdanja, a nešto je došlo samo od sebe.
Organizacija
Puno stvari je funkcioniralo kako treba. Naravno, dežurnih nezadovoljnika i nekonstruktivnih kritičara uvijek bilo i biće, al ajmo (što je moguće više) biti racionalni. Organizacija trke od tisuću učesnika (250+450+300) u centru milijunskog grada s niskim nivoom opće i sportske kulture nije baš zahvalna dužnost. Naime, staza, ovakva kakva je sada je najbrža, najravnija, s najmanje zavoja i bez odlazaka u gradske pripizdine, što ima i svojih loših strana. Neke trkače muči kruženje (pih), što je njihov osobni problem, ali trasa doslovno presijeca grad na dva dijela i na neki način ga u prometnom smislu paralizira, što je malo veći problem, za koji ne postoji (dovoljno dobro) rješenje. Vjerujem da bi se mnogi rado vratili 18 godina unazad i zagrebački maraton trčali od Doma sportova do Samobora i natrag, koristeći uglavnom Aleju Bologne i staru samoborsku cestu (kao npr davne 1992.g.). Pitanje je samo u kojoj mjeri bi to bio baš „zagrebački“ maraton, i koliko je javnost zainteresirana za događanja u predgrađima i po okolnim livadama. Drugim riječima, trka, pa i sami maratonci iznimno dobivaju na važnosti ako se priredba održava u srcu grada. I zato treba zanemariti autotrubačke koncerte na križanjima i prosvjede umirovljenika zbog nevoženja tramvaja preko omiljenog im Trga Bana Jelačića.
Pomalo kaotične situacije upravo na tom trgu iz prijašnjih godina su riješene, pa je bilo minimum problema. Nemoguće je u potpunosti osigurati nesmetan prelaz gledatelja s jedne na drugu stranu trga i Ilice, jer većina njih radi to u stilu muhe bez glave. Pokušaj da se napravi most za prelazak ranjenika onemogućio je ZET (tračnice ispod, strujni kablovi iznad), pa je postavljen veći broj redara, što je donekle ublažilo tu problematiku. Okrepnih stanica je bilo dovoljno, bile su dobro opskrbljene, kilometarske i druge oznake na stazi su bile točne i primjerene. U cilju je trebao biti bogatiji stol s okrepom, pogotovo za maratonce kada završe trku. Prijave i podizanje startnih brojeva bi mogle biti profesionalnije i u zatvorenom prostoru, ovako je izgledalo nekako prejeftino.
Za startninu od 150 kuna, osim nastupa na trci, dobilo se: lijepa finišerska medalja, kvalitetna učesnička majica, čip s logom za uspomenu, nešto sponzorskih proizvoda, te dva obroka – večer prije štrukle na partiju i poslije trke ručak u Kaptolskoj kleti, što je puno više od bilo kojeg maratona u EU za tako male novce, dakle barem adekvatno ako već nije jeftino. Naravno, neki se neće složiti s ovom konstatacijom, što je njihovo ustavno pravo. Osim toga, omogućen je veliki šator za presvlačenje i torbe na samom trgu, ali tuševi nisu, osim ako netko u te svrhe nije koristio Manduševac.
Konkurencija
Jača nego ikad. Proračun za ovogodišnji ZG maraton je bitno smanjen, recesije radi, pa sam se bojao da će se odraziti upravo u tom segmentu, što se, na sreću nije desilo. Stvar su izvukli istočnjaci, uglavnom Rusi/kinje i Mađari/ce, uz malu aistenciju Srba, Bosanaca, Slovenaca, Ukrajinaca i jednog mađarskog Etiopljanina. Nije nešto reprezentativno i atraktivno, ali „koliko para – toliko muzike“. Za trkače i trkačice s A-olimpijskim normama (ispod 2:12 i 2:36), nagrada za prvo mjesto morala bi ipak biti u rangu kojih 5-10 tisuća eura, s tim da ni ostale ne smiju biti zanemarive. A za dobiti na stazu Afrikance koji trče ispod 2:10 (žene 2:30) trebalo bi zavući ruku u kesu još dublje, čak i više nego na bilo kojem talijanskom maratonu, jer pobjeda i rezultat u Zagrebu i primjerice u Padovi nemaju istu težinu. Jedina šansa da u dogledno vrijeme na zagrebačkom maratonu gledamo šou u boji je konstantan rast broja odličnih afričkih trkača nastanjenih u Europi, pa da se onda nešto prelije i na našu stranu. Jer sportska doktrina nam je takva, da se za jednog Mandžu (koji ususret odlučujuće reprezentativne utakmice nad kojom strijepi nacija banči do sitnih sati na cajkama) lako nađe 100,000 eura mjesečno, dok za jednog maratonca jednom u godini se ne može naći 10 puta manja svota za jednu vrhunsku atletsku predstavu koju neposredno (i besplatno) može na ulicama pratiti cio grad.
Još uvijek smatram da organizator nije smio ukinuti poseban nagradni fond za domaće maratonce, pod izlikom da oni to svojom kvalitetom ne zaslužuju. Slažem se da domaće kvalitete nema, ali s ovakvim pristupom je neće ni biti. Zagrebački maraton mora biti perjanica cestovnog trčanja u Hrvatskoj i treba raditi na tome, biti dio pokreta i aktivno sudjelovati u njemu, stimulirati naše najbolje trkače, kakvi jesu da jesu, da nastupe na njemu i da se međusobno natječu za svoj dio kolača, a na da kalkuliraju na temu „kolko je došlo Rusa“.
Mediji
Nešto zastupljenije nego prethodnih godina, što znači da se ipak pokreće. Koraci nisu veliki, izvještaji i najave su iz prastarog komunističkog doba, tipa “nastupilo je toliko i toliko, pobijedio je taj i taj”, i najveća je sreća ako se pritom nisu radili uobičajeni tipfeleri. Ono pravo predmaratonsko medijsko nabrijavanje nećemo tako skoro dočekati… koja stranica više u Večernjaku i to je to. Da kojim slučajem ne trči Milan Bandić, bilo bi (barem) za upola manje izvještaja, reportaža itd. Ali to je naša realnost i tu pomoći nema, sve dok god nam je zanimljivija Mamić trakavica od kraljevske discipline kraljice sportova.
Vrijeme
Iako je naoko izgledalo da su vremenski uvjeti idealni, ustvari su bili daleko od toga. Najavljivani sjeverac je zakasnio 24 sata, a da je došao u pravo vrijeme mogao je zaustaviti harač juga i vlagu u zraku spustiti na prihvatljivih 50-70%, umjesto velikih 94%. Zagreb je grad na podzemnim vodama i učestalost visokog postotka vlage u zraku je velika, i samim time je broj dana „idealnih za rezultat“ smanjen na minimum. Osim toga, razvoj situacije je bio nepovoljan. Kiša je prestala taman pred početak trke, a uskoro se pojavilo i sunce koje je dodatno evaporiralo zrak s asfalta i otežavalo trčanje (posebno za učesnike maratona) i po kvadrima ljepilo osjećaj težine (ustvari, nedovoljan dotok i opskrba kisikom u radnim mišićima nogu). Nepovoljni utjecaji visoke vlage su upravo proporcionalni fizičkoj spremi, znači da su problemi manji ako ste spremniji (ili barem napucani epom ili cerom, tj. da imate nedozvoljeno visok broj hemoglobina u krvi). Trkači uglavnom zanemaruju loše vremenske uvjete prije trke (i ne preračunavaju negativan efekt u minute), ali se zato na njih strasno obrušavaju poslije trke, tražeći (uglavnom) u njima razloge pucanja i slabijih rezultata od očekivanog.
Rezime
Sve u svemu, još jedan (mali) korak naprijed u zaostajanju, ne pred Berlinom, Amsterdamom, Bečom i sličnom europskim mega-maratonima, nego već i pred vrlo bliskim Radencima, Budimpeštom, Ljubljanom, Trevisom, pa čak bih rekao i Beogradom. Problem je samo u tome što ih mi stižemo malim, a oni nam bježe divovskim koracima. Međutim, ako svedemo priču na nacionalni nivo, ovo je daleko najjača, najmasovnija i najbolje organizirana trka u Hrvatskoj, što na kraju krajeva i odgovara veličini Zagreba spram ostalih hrvatskih gradova.
Sljeme
Naši su članovi pokazali da smo još uvijek najbolji klub u Hrvatskoj. Imali smo najbolju mušku i najbolju žensku ekipu, čak i bez naših najboljih maratonaca Antonije i Hrvoja, imali najviše i najglasnije navijače uz stazu, te dali najviši doprinos u organizaciji trke.
U rezultatskom smislu junak dana je bio Daniel Katalenić, koji je otrčao odličan maraton za 2:44:37, te popravio svoj osobni rekord za punih 5 minuta (Ferrara 2008 – 2:49:24). Zadnjih par maratona mu nisu baš sjela najbolje, pa se odlučio za nešto rezerviraniju taktiku od uobičajene „grlom u jagode“. Treninzi su pokazali evidentan napredak i mogućnost rezultata čak i ispod 2:40, na što je upućivao jedan od njegovih zadnjih treninga (8 x 1000m po 3:15, s pauzama od 2′, na vrlo niskom pulsu od 165). Prolaz na polumaratonu 1:21 mu je ipak bio malo prebrz u odnosu na dogovorenih 1:23, ali 2 minute pada u drugom dijelu se uvijek smatralo „idealizmom“. Osim njega, Željko Dugić i Dejan Petrović su se također spustili ispod 3 sata, ali sa zaostatkom od 2-3 minute na predviđeni rezultat (2:55) i trenirani tempo, ali to isto spada u domenu loših vremenskih uvjeta i prihvatljivog pada od 2-3 minute u drugom dijelu. Osim toga, Pinky je svoj osobni rekord popravio za 13 i pol minuta, što je veliki napredak za nivo od 3 sata. Veronika je, samo dva tjedna nakon maksimirskih 125km, otrčala fenomenalnu trku u maratonu, s dvije identične polovine (1:34:12 + 1:34:18 = 3:08:30!!) i bila jedina maratonka bez pada u drugoj polovici trke. Oduševila je i naša Riječanka Ana Župić, koja ne trči tako često i ovo joj je prva trka u Zagrebu. S novim PB u maratonu (3:17:18), ulazi u vrh ženske trkačke scene, a uskoro bi mogli dočekati i njezin proboj u elitni polumaratonski klub „ispod 1:30“. Osim četvero novih osobnih rekordera (Danijel, Pinky, Ana, Saša Sladoljev 3:54:44), imali smo i osam debitanata na maratonu, pa pođimo redom: Mato Šapina (3:03:16) je ujedno postao i jubilarni stoti član kluba koji je završio maraton; Neven Andrijašević (3:07:54); Dino Mileta (3:41:05); Damir Fröszel (3:42:17); Orsat Franković (3:43:28); Igor Lisac (4:00:26) Zoran Obradović (4:03:4) i Slaven Novak (4:08:51). Na klupskoj rang-listi je došlo do izvjesnih pomaka, a najvišlji napredak je napravila Ana i uvrstila se na četvrto mjesto, te Danijel na šesto. Ukupno je 18 članova kluba trčalo maraton.
U polumaratonu smo imali dodatnih 17 predstavnika, a petoro članova je postiglo svoje nove osobne rekorde: Slivia Šumberac (1:48:11), Dunja Bua-Maričević (1:53:33), Spomenko Pangracije (1:25:30), Željko Šaronja (1:41:26) i Damir Rogina (1:53:18).
Pjesmejkeri u trci su bili naši članovi: za 3:00 je tempo diktirao Mato Šapina (na kraju kad je ostao sam malo iscurio i došao na 3:03:16); za 3:30 je vodio Bodo Schwebcke i poslovičnom njemačkom preciznošću doveo svoju grupu (u kojoj je isto ostao sam) na 3:29:28; a zeca za 4:00 je glumio Igor Lisac i svoj posao obavio bez greške (4:00:26). Treba reći da na maratonima uloge pejsmejkera dobivaju uglavnom iskusni i stariji maratonci koji imaju izvjesnog staža u maratonima (i godinama). Ovog puta su se tog nezahvalnog posla primila dva maratonska debitanta (Šapina, Lisac), s prosjekom godina 24!! Posebno je teško naći pejsmejkera za 3:00, jer bi to u pravilu trebala biti osoba koja može trčati ispod 2:50, a takvi kod nas već predstavljaju nešto, jbg i nažalost.
FOTO-GALERIJA by Žana
FOTO-GALERIJA by Dugić
KLUPSKE RANG-LISTE U MARATONU I POLUMARATONU
Janko©
Čestitke maratoncima, polumaratoncima, zečićima, navijačima….
Baš je bilo super.
Sve.
Super Sljeme 😀
Žana, opet isto… dokle ću ti govoriti da nema polumaratonaca, već samo trkača koji trče polumaraton!!
Kaj su onda 400-metraši… polu800-metraši morti?
valjda.
kaj nisu?
ne, nego su dabl-200-metraši!
bravo za sve!
(ovaj drugi red pišem samo zbog glupe poruke “Your comment was a bit too short. Please go back and try again.” koja se pojavljuje kad napišem samo prvi red. Pinky, daj podesi to da radi kako spada..)
u nedjelju su u Europi trčana još 6 maratona : usporediv sa Zagrebom je Graz, gdje je nastupilo 825 ljudi u maratonu i 2620 u polumaratonu. Zanimljiv je broj žena : 93 u maratonu i 620 u polumaratonu! Osim nekoliko Kenijaca, rezultati nisu bitno bolji nego kod nas, ali broj trkača svakako je
Zasto su nam Daniela izbacili iz prvenstva???
http://www.utrke.net/utrke/upload/File/rezultati/2009/ZG09_PH.pdf
Moja krivica, zaboravio sam njegovu knjižicu. Sve sam donio osim njegove, a pokazalo se da je baš ona trebala (i Veronikina). Bio je uredno prijavljen, registriran s urednim liječničkim pregledom, ali bez knjižice na uvid… Reko sam delegatu da ću otići doma po nju i da je donesem za sat vremena, ali nije prihvatio?!
Sistem provjere je iz kamenog doba i takve stvari se dešavaju na prvenstvima stalno (mislim da je slična priča bila s Koceićem koji je trebao biti treći i Martinom Bezek koja je trebala biti četvrta). Žalosno da se takve stvari dešavaju u kompjutersko doba. Svaki savez bi trebao imati popis registriranih atletičara i gotovo, ako funkcionira u triatlonskom savezu, neznam zašto nebi u atletskom.
pa dobro, čija je nokia u mojoj torbi?!?
čistim torbu i nađem nečiji mobitel od nedjelje 😀 😀 😀 😀
pa zar nikom ne fali? 😀 😀 😀 😀
Ha, ha, zašto ne bi u atletskom?!? Zato jer su ono što sam im i u mejlu još davno napisao 🙂 Što se polumaratonaca tiče, mislim da kategorizacija stoji jer je kod nas ionako najviše polumaratona pa su i naši trkači uglavnom polumaratonci, kraljevi te debilne poludiscipline…
Debilna poludisciplina? Svašta.
Slušao sam u Samoboru Gustafe i baš sam se pitao odakle znam ovu pesmu, i bio sam ubeđen da sam je čuo baš u nekom video klipu kod vas :))
veliki pozdrav iz Beograda i hvala na druženju!