Ako ste ikad pogledali film „Forrest Gump“, sigurno se sjećate izvrsne scene s trčanjem, u kojoj Forrestu odjednom padne na pamet ideja da bi trebao trčati. I on se tada upusti u tu aktivnost, kontinuirano, tri godine bez prestanka. Ljudi ga pitaju zašto trči. Krije li se u tome neki posebni smisao? Trči li on to za mir u svijetu? Forrest svima odgovara jednostavno – „zato jer mi se trči“.

Cijela je ta scena u filmu smiješna. A smiješna je zato što je nevjerojatno zabavno gledati retardiranog tipa koji čini nešto tako ludo: trči čisto zato što mu se trči. No ispod te smiješne razine krije se jedno mnogo dublje značenje. Naime, u ovo je današnje vrijeme gotovo neprimjereno činiti nešto čisto zato što se trenutno tako osjećamo, što nam se eto baš to čini. U današnjem svijetu mora postojati neki razlog zašto ljudi čine ono što čine. I po mogućnosti to nešto bi trebalo biti društveno korisno. Činite li pak nešto bez ikakvog razloga, brzo će vas proglasiti čudnim. Nije dovoljno jednostavno uživati u nekoj aktivnosti bez ikakvog određenog cilja.

Kada se djeca igraju, ta njihova igra je obično lišena bilo kakvog smisla i značenja. Djeca se igraju jednostavno zato što se vole igrati. Mnogi tvrde kako je dječja igra važna za razvoj dječjeg mozga, da osigurava normalan razvoj. To je apsolutno točno. Ali za djecu samu, igra je samo igra.

Može li biti da trčanje također ima jednako tako važnu funkciju kao i dječja igra? Ne samo fizički nego i na razvojnom polju. Svaki  čovjek u nekom trenutku doživljava život kao prazan i besmislen. I tada se zapita ima li sve to neki smisao? Osobno vjerujem da su nepovoljni periodi stagnacije samo prijelaz do nove faze u životu. Vi naime „trčite“  prema nečemu novom. To je period u kojem se uči.

Zato je za mene trčanje u „Forrest Gumpu“ simbol njegovog bijega od nečeg starog prema nečem novom. Novom periodu života. Slažete li se?