Prije svega treba napomenuti da je teško pronaći prave riječi koje bi makar približno dočarale cijeli ugođaj i osjećaje tijekom i nakon utrke do 2558m visokog vrha Grintovec.
Organizacija i odlazak na utrku su bile brzinske i spontane. Na ligi Puntijarka je pala odluka i potrpali smo se u jedan auto; Škrlec, Roby, Dadek i naša suborka Vedrana. Atmosfera u autu je bila napeta i dinamična kakva i zna biti u 5h ujutro na putu za utrku. Pokušali smo složiti neku taktiku za preživljavanje do vrha, iskusni su prepričavali svoje prošlogodišnje pohode, a ja sam podijelio Vecina iskustva koje sam pokušao posložiti od razgovora večer prije.
U teoriji, taktike za Tek na Grintovec su razne. Kada dolazite prvi put na utrku i istovarite se na mjesto starta u Kamiškoj Bistrici, sve teorije nestanu u magli jer uperite pogled prema gore negdje na planini daleko 9.8km i 1959m visoko, na visini od 2558m čeka vas ulaz u cilj.
Na startu je ove godine bilo u glavnoj utrci nešto više od 200 zaljubljenika u planinsko trčanje. Na temperaturi od 15 stupnjeva u 9h ujutro domaćin je najavio vruć dan i teške uvjete trčanja (hodanja) te vjerojatno slabije rezultate od proteklih godina.To se na kraju i pokazalo točnim jer su se popile rekordne količine vode, a rezultati su bili 5-7 min sporiji kod svih profila učesnika.
O organizaciji možemo pričati samo u superlativima, u svakom trenutku ste sigurni i opušteni. Vesele tete na prijavama, organizirani prijevoz stvari do polovice utrke (Kokrško sedlo), gdje je u povratku organiziran ručak. Uz 7 okrepnih stanica gdje se nude voda, sok, limun, naranče, šećer (bijeli i smeđi), tokom utrke u gornjem dijelu planinari i šetači uskaču u pomoć sa svojim napicima ako shvate da ste u nevolji. Uglavnom planinska idila u kojoj nema namrgođenih lica i visokih tonova, osim onih navijanja od strane skoro pa svake osobe koju sretnete tijekom utrke.
Pogledom na listu prijavljenih poznavatelji su mogli okvirno predvidjeti poredak prvih. Antonella Confortola je na startu več bila proglašena prvom favoritkinjom, a pokušala joj se kvalitetno parirati jedino Krkoč Lucija. Kada su prošle pored mene na dijelu planinarske staze oko 4km shvatio sam da je za njih prvih 2,5 km šumskog puta samo zagrijavanje. Dok smo mi ostali ubrzano hodali Antonella je prošla trčeči pored nas gazelskim kratkim korakom i u tom trenutku osjetiš dašak elitnog planinskog trčanja. Među curke se smjestila i naša Maja Marukić na 5. mjestu ukupno.
U muškoj konkurenciji očekivala se borba prošlogodišnjeg pobjednika kako ga zovu od milja na Grintovcu mali Petro, dvojice Kenijaca, Slovenca Aliča, te jakih snaga domaćina, ekipe iz KGT Papež.
Mamu Shaku Petro je opet razvalio konkurenciju s vremenom 1:22:30, na stazi za koju kažu domaćini da prosječnom planinaru treba 6h uspona i isto toliko silaska s vrha. Drugi je stigao Kenijac Wangari, dok je na 3. mjestu po nekima iznenadio, a po nekima nije slovenac Bratina Rok, ispred Kenijca Kosgei-a. Uslijedila je grupa trkača koji treniraju na ovaj stazi 3 x tjedno do vrha, kako smo saznali dok smo na povratku na start umakali noge u hladni izvor rijeke.
rezultati: http://prijavim.se/uploads/1328_result.pdf
Sporijim trkačima u slabijoj formi problem predstavlja vremenski limit od 1:30h, koji je organizator postavio na kontrolnoj točki Kokrško sedlo na 1973m i 2:30h na cilju, da bi bili u poretku. Broj morate skinuti, ali i dalje nastavite do vrha ili dok kuda vas noge nose.
Od zanimljivosti je da organizator kompletnu stazu označuje s neprekinutom žutom trakom od starta do cilja tako da nema gubljenja, a i ne vidim takvu mogučnost na ovoj stazi. Glavni i odgovorni direktor utrke g. Papež, iako se kreće pomoću invalidskih štaka, prije početka utrke cijelu stazu prijeđe hodajući i daje zadnje zeleno svijetlo za početak utrke. Organizacija je na tom nivou da niti jedan uspon nije «neiskorišten». Prilikom silaska čuli smo helikopter i sreli dva policajca u kompletnoj opremi kako se penju prema vrhu. U kasnijem razgovoru saznajemo da je jedan trkač malo pogrebao čelo i jednoj gospođi se malo zavrtjelo. Helikopter je došao po njih!!! A policajce smo sreli u povratku kako nose oznake kilometraže, vele oni malo smo se prošetali do vrha da vidimo da li je sve prošlo ok i usput pokupili ove oznake.
Silazak sa vrha je opet priča za sebe, morate doći na ovu planinu i kao nagradu uhvatiti poglede i snagu prirode na ovoj planini. Grintovec je nadmašio sva očekivanja i potvrdio izjavu naših trkača koji su ga pohodili ranijih godina da ako se smatraš pravim brdsko-planinskim trkačem ova trka je nezaobilazna stanica bar jednom u trkačkoj karijeri.
Osobno smatram srećom kaj mi je riknuo sat već nakon 2km pa vas nisam gnjavio sa statistikom i prolazima, to ču ostaviti za drugu godinu kad se ide na rezu 😉 , a staza sama po sebi ima tu moć da vas rasporedi kamo pripadate tijekom trke.
HR ekipa na utrci:
seniorke/vetaranke:
- Maja Marukić 1:55:49 (AK Sljeme) 5. mjesto ukupno kod žena
seniori/veterani:
- Štanfel Matjaž 1:42:54 (AK Koprivnica)
Sobota Dragan 1:48:01 (AK Sljeme)
Škrlec Tomislav 1:48:50 (AK Sljeme)
Gračan Vedran 1:56:39 (ind.)
Turk Tomislav 2:09:19 (ind.)
Rinkovac Alan 2:10:36 (BBK Asi)
Kelemen Tomislav 2:24:11 (BBK Asi)
Bernat Robert 2:41:15 (AK Sljeme)
DNF-limit 1:30 na kontroli, neki stisnuli do vrha neki do kud je išlo
- Šnur Krunoslav (AK Maksimir)
Vezak Nevenka (ind.)
Jerić Miloš Vedrana (TTK Strka)
Tomičić Marko (ind.)
Krušec Tadeja (AK Sljeme)
Špoljar Alen (AK Sljeme)
Vesela ekipa uz stazu: Carin team, Barbara, Ivica, Ivan & Marko
Napisao: Dragan Dado Sobota
