Ljeto je za nama, klupska web stranica je bila na godišnjem odmoru, pa ćemo u jednom postu probati pokupiti sve zaostatke i objelodaniti sljemensku registraturu u proteklom periodu.
PUNTIJARKA
Ovogodišnja ljetna liga po svim je mjerilima bila najuspješnija do sada. Postavljeni su svi rekordi staza, a broj učesnika je obilato nadmašio sve dosadašnje sezone. Pobjednik lige je po prvi put postao Nikica Smolić, uz čije ime se veže dosta zanimljivosti. Za početak, on je prvi trkač koji je uspio u istoj sezoni osvojiti obje sljemenske lige – Lagvić i Puntijarku! A što je još bolje, smiješi mu se moguća pobjeda i u trećoj (JGL – jutarnja gelender liga). Dok je pobjeda na Lagviću bila očekivana, obzirom da je sistem bodovanja baziran na starosnom hendikepu, na Puntijarki su svi u istom košu, a kako Nikica živi svoje 52. ljeto, za protivnike ima uglavnom trkače mlađe od sebe za 15-ak i više godina! Na kraju, 4 pobjede, jedno drugo i dva treća mjesta, uz propuštena 3 kola, donijeli su mu više nego zasluženu pobjedu. Drugo mjesto, drugu godinu za redom, osvojio je Renato Pomahač, za kojeg radi vrijeme, i kad jednog dana dođe u Nikičine godine, sigurno će i on pobijediti :), dok je treći Tomislav Škrlec, jedno od najugodnijih klupskih iiznenađenja u ovoj sezoni. U dosadašnjim sezonama, Sljemenaši su rijetko osvajali Puntijarku, uglavnom su je osvajali članovi drugih klubova (Slovinac, Mrkojević, Jagatić, Paripović, Habuš), međutim, ovog ljeta velika dominacija naših uzbrdaša – čak prvih 6 u poretku su članovi kluba!
Osim što smo rijetko osvajali ovu ligu, nikada nismo imali ni rekord staze. Međutim, i to je ove godine promijenjeno, zahvaljujući Nikoli Špoljaru, koji je u šestom kolu postavio apsolutni rekord staze – 25:38. Nikola je na Puntijarki u zadnje dvije sezone nastupio 6 puta, ima 4 pobjede i 2 druga mjesta, a prosječni rezultat mu je 28:11!
U ženskoj konkurenciji još jedna (deveta) ukupna pobjeda za Veroniku Jurišić. I to najuvjerljivija do sada, s rekordnim bodovnim saldom od kako je lige (427), prvi put da je neko prebacio zbrojku 400. Prvih 7 cura iz Sljemena, ali to nije tako rijedak slučaj, lani smo npr. imali osam :). Drugo mjesto za cure koje vole i biciklirati, što je srodna grana trkačkom uphillu: Mirjanu Kolac i Aleksandru Mlađenović. I ovdje je postignut novi rekord staze, a svoje staro najbolje vrijeme je u sedmom kolu popravila Matea Matošević, i sad ono iznosi 29:17. Matea rijetko nastupa, ali zato kad god dođe pobijedi, u zadnje dvije sezone 5 nastupa = 5 pobjeda, a ovog ljeta sva tri puta ispod 30 minuta!
Tijekom 12 kola nastupilo je 472 trkača/ica, što je za 66 više nego u lanjskoj sezoni, koja je također bila rekordna. Prosječan broj učesnika po kolu je bio 126, a u 10 najmasovnijih kola u povijesti Puntijarke, čak 7 kola je iz ovog ljeta! Recimo i to da su porušeni i rekordi u nordicu (Rubčić Damir u muškoj i Tea Đurek u ženskoj konkurenciji), a do Njivica je rekord postavio Masterchef Šime Sušić – 12.59).
PAPUK
Na sedmom po redu ekipnom prvenstvu Hrvatske u planinskom trčanju, održanom u Jankovcima na Papuku još jedan uspješan nastup za Sljemenaše. Nova dva trofeja u klupsku riznicu su donijeli Nikola Špoljar, Mićo Vojvodić i Dado Sobota u muškoj, te Veronika Jurišić i Ingrid Nikolesić u ženskoj konkurenciji. Dečki su bili treći (minutu i pol iza prve ekipe Agrama i pola minute iza Aviokarata), dok su cure bile druge (16 sekundi iz prve ekipe Agram). Dosadašnji plasmani naših ekipa na planinskim prvenstvima:
2006: muškarci treći, cure prve
2007: nije održano
2008: muškarci drugi, cure prve
2009: muškarci treći, cure druge
2010: muškarci treći, cure druge
2011: muškarci četvrti, cure prve
2012: muškarci treći, cure druge
2013: muškarci treći, cure druge
Dakle, dosadašnji rezime bi bio sljedeći: od mogućih 14 trofeja, osvojili smo samo 13 🙁 ; muška ekipa ima jedno drugo i pet trećih mjesta, dok nam je ženska ekipa osvojila tri puta prvo i četiri puta drugo mjesto, što nas čini najuspješnijim klubom u kratkoj povijesti planinskog trčanja u Hrvata 🙂
Ne zaboravimo da je trka u Papuku ujedno bila i izborna trka za sastav reprezentacije Hrvatske za nadolazeće svjetsko prvenstvo. Tu posebnu čast predstavljanja vlastite zemlje na globalnom skupu najboljih planinskih trkača današnjice su, između ostalih, izborili naši članovi Nikola Špoljar i Veronika Jurišić, koji će nastupiti u Poljskoj 08. rujna, a Sljeme će biti jedini hrvatski klub s dva predstavnika.
DURMITOR
Tijekom 3 tjedna visinskih priprema u Crnoj Gori, u Žabljaku, prodefiliralo je oko 150 trkača iz Hrvatske, što članova kluba, što polaznika klupske škole trčanja „Brooks Running Team“, što onih koji su došli samo radi nastupa na trekingu. Treniralo se odlično, atmosfera je konstantno bila na izrazitoj visini, planinarilo se nemilice, osvajali su se vrhovi svakog dana, kupalo se u durmitorskim jezerima, rijekama i kanjonima. Još jedno ljeto za pamćenje, i Durmitor je definitivno, uz Sljeme, postao zaštitni znak kluba, na koji se svi vraćaju rado i s nestrpljenjem.
HVAR
Kolovoz smo, shodno tradiciji, okončali 3. Hvarskim polumaratonom. Neobična trka u neuobičajenom okruženju, s neobičnim sastavom učesnika, s puno uobičajeno pozitivnih dojmova. Broj učesnika u daljnjem porastu, koji se ove godine zaustavio na brojki 150. Većina njih su trkači iz inozemstva, koji su doputovali u Hvar iz čak 23 različite zemlje, s 5 različitih kontinenata, što ovu trku čini najinternacionalnijom trkačkom epizodom u Hrvata 🙂
VERONIKA
Priče o Veroniki su uvijek posebne, uvijek zaslužuju koji redak više. Zbilja, trkačica koja je definitivno pomaknula neke granice u sportu, u pristupu i u svijesti ostalih, s velikim utjecajem na svoje školarce, koje je sa svojim zaraznim osmjehom i treninzima podigla na nivo forme koji su donedavno samo sanjali. Uglavnom, Veronika nakon 10 godina doživljava svoje (drugo) trkačko proljeće, pa ćemo to uturiti u par redaka: počnimo priču sa Sljemenskim maratonom, gdje je pobijedila šesti put za redom, ovog puta s 12 minuta boljim rekordom staze 3:27, onda je uslijedio Grintavec, deklarirano najteža planinska staza na svijetu, s prosječnim nagibom od preko 20%. Trka je jedna od 5 iz serije svjetskog kupa, i tamo je osvojila drugo mjesto (2 minute iza osvajačice medalje s netom održanog europskog prvenstva Mateje Kosovelj), i bila najbolji hrvatski predstavnik, mada je u trci bilo naših odličnih trkača. Nakon toga je otišla u Crnu Goru na pripreme, ali je usput svratila na Sutjeska treking i pobijedila na ultri (45km), s tim da je samo muški pobjednik Lesjak došao na cilj prije nje. Onda je na Durmitoru imala sljedeći niz: jedne srijede je u treningu otrčala ravni maraton za 3:41, pa u petak još jedan, ovog puta brdski na visokoj nadmorskoj visini iznad 1700m za 3:39, te dan kasnije pobijedila na Durmitor trekingu za 3:32, samo 9 minuta iza muškog pobjednika. Svratila na Papuk, izborila repku, osvojila treće mjesto pojedinačno i drugo ekipno, zveknula dvije Puntijarke ispod 31 minute i onda otišla na Hvar. U petak navečer sišla s trajekta u Starom Gradu i otrčala stazu polumaratona, u subotnje jutro to ponovila još jednom i navečer u trci i treći put, osvojivši drugo mjesto (minutu iza pobjednice) s rezultatom 1:28 (i odmah preuzela mikrofon i vodila program do kraj trke), da bi u nedjelju prije povratka otrčala još jedan trening od 27km. Ukupno, četiri polumaratona u životnom vremenu od 36 sati, od kojih je 15-ak otpalo na spavanje 🙂
I to bi bilo to što se tiče ovog ljeta, barem koliko mene pamćenje služi. Ako netko ima štogod za dodati, može slobodno staviti u komentare ili meni u mail (tergatjanko@gmail.com), a ne da se po forumima i fejsovima razvlači kako Janko nije spomenuo ovog ili onog, a trebao je 🙁
“Ovo će biti super i lagan posao! Vozim nekakav uzorni atletski klub na trku u Novi Sad.” pomisli siroti gospon vozač autobusa tog čudnog subotnjeg jutra krajem lipnja 2013.
I onda mu se, ni krivom ni dužnom, dogodi – AK Sljeme u kombinaciji s prvom benziskom pumpom i Bavariama na akciji… Visoko-intelektualni razgovori u pozadini busa zvuče otprilike ovako:
“Žanooooo, daj pitaj vozača kad ćemo stat!”, urlaju Kruno i Alen.
“Kaj se derete?! pa vozač je jedno sjedalo ispred mene, dobro vas čuje. Uostalom, pa stajali smo prije 20 minuta!”, odgovara Žana i poseže za svojom bocom vina.
“Ali, kad smo već sve popili!”, ubacuje se Damir.
“Daj strpite se još malo, pa nismo još ni Kutinu prošli!” smije se Žana.
Shvaćamo da će naš ritam pražnjenja mjehura i punjenja zaliha biti ugrožen i koristimo đoker zovi: “Ali… Ani se piški!”
Nitko lud se ne želi zamjeriti visokoj plavuši, pa naš put od Zagreba do Srbije traje nekih 7 puta duže no što je potrebno. Dok se predsjednik mudro smije, ali i sumnja u našu sposobnost da iste večeri istrčimo 21km (cijeli maraton da ni ne spominjemo), Damir u deliriju skraćuje planirano vrijeme polumaratona i zaustavlja se tamo negdje oko svjetskog rekorda. U to vrijeme posežemo za rezervnim varijantama – otvaramo tople Q-packove (jedan je Damiru toliko prirasao srcu da je s njim i startao trku, ali o tome nešto kasnije), većina busa seli se u stražnji dio, neki glume Supermane i penju se u pretince za prtljagu iznad samih sjedišta. Vozač ne vjeruje svojim očima i potpuno odustaje od života…
Stižemo u Novi Sad, simpatični grad u Vojvodini. Iskusniji nam pričaju što je taj grad predstavljao u bivšoj državi, manje iskusni uletavaju u prvi dućan i kupuju si japanke i još jedne sandale, a gore spominjani s prvim korakom nakon izlaska iz busa naručuju Jelen pivo na terasi prve “kafane”. “Ovo nije odlazak na maraton, ovo je maturalac!”, sliježe ramenima ponosni Predsjednik kluba.
Trka se bliži i bio je red da još jednom prekršimo apsolutno svaki savjet i pravilo ponašanja prije trke. Ćevapi, vješalice, mješalice i bog-te-pitaj kakvi gurmanski specijaliteti trpaju se u usta sat i pol prije starta. “Ma stignemo još na jedno pivo”, mudro zaključuje Sale, Beogradski kolega trkač.
U 21h bio je planiran start maratona, a sat vremena kasnije i njegova polovična varijanta. Pametnija petorka (Ingrid, Veronika, dva Željka i Šimunko) već su radili treći krug uz simpatičnu šetnicu Dunava, kad se ostatak horde počeo klatiti oko startnog prostora. Damir spomenutu Ožujsku drži pod lijevom miškom, dok desnom rukom pripaljuje cigaretu i na obližnjoj travi odlučuje – malo odmoriti! Neupućeni se čude i ne vjeruju kako jedan atletski klub prije utrke može izgledati razvaljeno kao da su je upravo istrčali!
Dok traje završni foto-session pod nazivom “Bratstvo i jedinstvo” s prijateljima i zastavama iz Srbije i Crne Gore, 90% prisutnih nam već predviđa masovnu kapitulaciju na petom, eventualno šestom kilometru.
13 Sljemenaša i 8 Sljemenašica otisnulo se u nepoznato. Oboružani osmjesima, nekontroliranim urlanjem duž staze i zastavama bivših jugoslavenskih država veselo teturamo stazom. Stazom kakvu naši gradovi mogu samo sanjati, jer osim što je taj nasip lijepo asfaltiran i popločen, jedna strana kompletno je prekrivena tartanom! “Da to i postave negdje u Zagrebu, pola bi bilo spaljeno čikovima, a druga polovica bi već bila ukradena jer si je netko odlučio napraviti tepih u dnevnoj sobi”, vjerojatno je najbolji opis stvarne situacije.
Slika: Vesela ekipa nakon završetka
4 kruga od 5 i nešto sitno km za polumaratonce i 8 za prave majstore prošlo je “brzo” i dogodilo se nešto na što bi kladionice stavljale troznamenkaste koeficijente –završili smo svi! Od polumaratonaca treba istaknuti najbrže Vladu (1:33:53) i Paulu (1:47:02), te popularnog Geca koji je napokon probio tu prokletu granicu od 1:45, a za maratonce je dovoljno samo reći da su se Novom Sadu dogodile – Ingrid (3:16:54) i Veronika (3:24:52)! Cure koje su samo svratile odraditi jedan zanimljiviji trening bile su prva i druga! Da smo imali snage, bacali bi ih u zrak kao razdragana masa…
Slika: Ingrid i Veronika, prva i druga
Koliko god predsjednik Janko volio analizirati minute, sekunde, kilometre i paceove, izraz lica kada je shvatio da njegovi “kafanski trkači” i u ovakvom stanju završavaju trke bio je neprocjenjiv. Ali, ni blizu kao kada je shvatio da je Domi “Superman” trku istrčao s crnogorskom zastavom kao plaštom oko vrata. Legende kažu da su mu neki primijetili i suzu radosnicu u oku!
Slika: Crnogorski Superman iz Zagreba razgalio trenerovu dušu
Putovanje malog maturalca bilo je iza nas, trka je apsolvirana, a noćni život i cigani Novog Sada još su nas čekali. A bome i dočekali! Nakon takvog dana, možete misliti na što je ličio povratak kući. Vozač je napokon mogao odahnuti i zaključiti “Ni ti sportaši nisu što su nekad bili!”, a mi smo se ponosno mogli vratiti u našu domovinu, novu članicu europskog društva…
(Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna) 🙂
28. Plitvički maraton, rekordan broj učesnika, najviše zahvaljujući kratkoj trci na 5km, koja je privukla više od tisuću ljudi, uglavnom početnika. I trka na 16km također postaje prestižna disciplina, koju je završilo čak 550 trkača, vrlo visoka brojka za naše prilike. I na kraju maraton, koji zbog svoje težine, ali i kasnog termina (na kraju sezone), ipak u odnosu na ostale dvije trke, nema dovoljnu masovnost, i već godinama se vrti oko broja 200. Što je šteta, jer najatraktivniji dio inače vrlo lijepe staze se nalazi na maratonskoj trasi, tako da ga većina učesnika ne vidi.
Sama disciplina maraton je u programu Hrvatskog atletskog saveza od prve godine osamostaljenja, u početku samo na pojedinačnim državnim prvenstvima, a od 2009. i kao ekipno, što je bio rezultat suradnje HUCIPT-a s nacionalnim savezom. U prve dvije godine ekipe su sačinjavale po 4 muškarca i 3 žene, a format se lani smanjio na 3 i 2, u želji da što više klubova ima mogućnost sastaviti ekipe, tj. da bi prvenstva bila gušća. Osobno nisam za umjetno friziranje poredaka, jer se smanjivanjem broja članova u ekipi umanjuje i sam smisao ekipe i veći je udio pojedinca, pogotovo kada ekipu čine samo 2 člana, što je samo korak dalje od pojedinačnog učinka. Nama u Sljemenu to pogotovo ne paše, jer imamo masovnost i puno kvalitetnih trkača, i često smo gubili ekipna prvenstva od strane klubova s jednim izrazito dobrim pojedincem. Ovog puta nije bilo tako, no valja i u ovoj situaciji istaknuti da se s time ne slažemo, bez obzira što smo pobijedili unatoč tome.
U rezultatskom smislu smo ove godine osvojili sve što se moglo: imali smo najbolje hrvatske pojedince u obje konkurencije (Šustić, Škrlec), te najbolje ekipe, također u obje konkurencije, i suvereno ovladali prvenstvom na teškoj plitvičkoj stazi.
U ženskoj konkurenciji očekivano je bila najbolja Nikolina Šustić, naša ovogodišnja zvijezda, koja je izrasla u pravu maratonku i pred kojom su, vjerujem, tek najbolje trke. Četvrto i peto mjesto za Ingrid Nikolesić i Veroniku Jurišić, obje u vremenu 3:19, što je bilo dovoljno za žensko ekipno zlato, s prednošću od 13 minuta ispred cura iz AK Maksimir, i 43 ispred Varaždinki iz TK Marathon 95. Kolko su naše cure dobre, najbolje govori podatak da bi i u muškoj konkurenciji osvojile ekipno treće mjesto, iza Sljemena i Žumberka!! No, izvrsno su trčale i naše ostale maratonke: Senka Senković (3:54), Adrijana Šimić i Majda Horvat (4:00), te Sandra Regvar (4:31), što znači da smo ukupno imali sedam predstavnica u trci!
Kod muškaraca posve očekivana pobjeda naše ekipe, ali s neočekivano velikom razlikom. Izvrstan i za mnoge iznenađujuć nastup za Tomislava Škrleca (2:53), na kojeg mnogi nisu računali, te standardno odličnog Renata Pomahača (2:55), na kojeg jesu. Njih dvojica su bili najbolji hrvatski predstavnici, tako da smo već njihovim prolaskom kroz cilj znali da ćemo bit prvaci. Pobjedu je potvrdio Dejan Petrović (3:06), čime smo obranili prošlogodišnju titulu, osvojenu u Zagrebu (Vojvodić, Pomahač, Murat). Na kraju, velika prednost od 40 minuta ispred drugoplasiranog Žumberka i skoro sat vremena ispred trećeplasiranog Maksimira!
Boje kluba je branilo još 16 članova: Ivan Caballero Androić (3:21), Željko Bradarić (3:22), Stjepko Jančijev (3:26), Igor Latinčić (3:35), Hrvoje Huzanić (3:52), Dragan Sobota (4:01), Vladimir Ilčić (4:03), Danijel Podboj (4:06), Dragan Maloševac (4:09), Slaven Dobrić (4:10), Gordan Zelenika (4:22), Ranko Goronja (4:26), Alen Špoljar (4:36), Dražen Krajcar (5:06), Željko Matić (5:07) i Safet Čučuk (5:19), što znači da smo imali ukupno 26 predstavnika, što nas je, osim najuspješnijeg, činilo i najmasovnijim klubom 🙂
– Ove dvije klupske titule su 47. i 48. po redu ekipne titule koje je klub osvojio u dosadašnjoj 12-godišnjoj povijesti na raznim državnim prvenstvima (kros, polumaraton, maraton, planinsko trčanje). Od čega 15 zlatnih, 16 srebrnih i 17 brončanih.
– Klub je već jednom osvojio „duplu krunu“, i to u polumaratonu (Sinj, 2008), u sastavu: Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Petra Podnarčuk kod žena, te Šime Sušić, Hrvoje Kovač, Ivan Vrdoljak i Goran Murić kod muškaraca.
– Najviše ekipnih titula ima Veronika – 13 (4+7+2)
– Najviše maratonskih ekipnih titula ima Renato Pomahač – 4 (2+1+1)
– Adrijana Šimić, Majda Horvat i Sandra Regvar su sa svojim prvim maratonom povećali broj Sljemenašica koje su ga do sada završile na 53.
– Igor Letinčić, Hrvoje Huzanić, Dragan Maloševac, Danijel Podboj, Ranko Goronja, Željko Matić i Dražen Krajcar su pak mušku listu povisili do broja 158.
– Što znači da je do sada ukupno 211 članova trčalo maraton!
– Igrom slučaja, oba klupska rekorda su postignuta u Beču: Danijel Katalenić 2:35:12 (2010) i Nikolina Šustić 2:52:05 (2013).
Nakon što su Sljemenašice na ekipnom prvenstvu Hrvatske u Osijeku osvojile prvo mjesto, ipak je trebalo proć mjesec dana da dobijemo i službenu potvrdu te pobjede.
Naime, uslijed previda delegata Hrvatskog atletskog saveza, našoj Ani Gudalović nije priznat rezultat, uz obrazloženje da nije imala obavljen liječnički pregled. A imala ga je?! Nakon žalbe i predočenjem istog, stvari su se vratile tamo gdje im je mjesto. Još jednom čestitke našoj Nikolini Šustić i Ani Gudalović koje su ostvarile tu pobjedu, ali i svim ostalim članicama naše ekipe: Aleksandri Mlađenović, Pauli Vrdoljak, Milani Murgić, Ivani Blaženović, Sandri Ferenčak, Boženi Buršić i Sonji Šmitran. Iz čestitke se vidi da su bile i najbrojnija ekipa prvenstva 🙂
