Predavanje o visinskim pripremama općenito i predstavljanje Žabljaka i Durmitora, ljetni visinski trkački kamp, gdje posljednjih 6 godina treniraju Sljemenaši.
Novogodišnja trka na Savi i pobjede za Ingrid Nikolesić (19:00) u ženskoj i Viktora Sarića (17:29) u muškoj konkurenciji.
Treće mjesto za Stjepka Jančijeva (18:32), četvrto Veronike Jurišić (21:30), peto Sandre Ferenčak (22:24) itd… ukupno 18 naših članova u trci u kojoj su nastupila ukupno 153 trkača – LINKna rezultate
Tijekom proteklog tjedna proveli smo iznimno uspješnu akciju darivanja poklona oboljelima iz Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi, smještene u Gornjoj Bistri. Akcija koja je u početku organizirana sa skromnim očekivanjima, u namjeri da sitnim poklonima razveselimo djecu koja u životu nema puno razloga za veselje, koja u pravilu nema roditelje i koja je skoro u potpunosti osuđena na bolničko liječenje do kraja života, u par dana se pretvorilo u pravu malu humanitarnu misiju, tijekom koje je skupljeno bezbroj poklona. Toliko da je pred sam kraj već bio problem skladištiti poklone, prenijeti ih u aute i prevesti do Gornje Bistre.
U akciji s iznenađujuće pozitivnim epilogom za nas same, ali i za osoblje bolnice, sudjelovali su članovi Atletskog kluba «Sljeme» i polaznici škole trčanja «Brooks Running Team», a nakon što je Safet objavio na Facebooku fotografije prikupljenih poklona iz prvih par dana, javili su se i trkači iz ostalih klubova i davali svoj doprinos. Tako da na kraju možemo reći da je cjelokupna zagrebačka trkačka zajednica položila humanitarni ispit s odličnim i zaista razveselila one kojima je veselje u ovom trenutku sigurno najpotrebnije.
Stoga bi se ovim putem zahvalio prvenstveno inicijatoru ove lijepe akcije Domagoju Marušiću, a zatim i svima onima koji su nesebično sudjelovali u darivanju poklona. Svi smo se poslije toga osjećali kao da smo postavili svoj osobni rekord u maratonu i evo, par dana nakon toga, osjećaj u nama nije ništa oslabio. Odmah smo se dogovorili da na proljeće napravimo još jednu širu akciju u istom smjeru, tj. da u Gornjoj Bistri organiziramo humanitarnu trku sa startom i ciljem ispred bolnice, u kojoj bi se također skupljali pokloni i životne potrepštine za bolesnu djecu, a cjelokupni prihod od startnine i donacija bi išao na žiro-račun bolnice. Preliminarni termin akcije je zadnji vikend travnja, za što će svi biti na vrijeme obaviješteni.
U srijedu nakon treninga, s početkom od cca 20:15, Vanja Suhina će nam predstaviti ultramaraton Everest Ultra u dužini od 65 kilometara, na kojoj je nastupio u travnju ove godine, skupa s Krešimirom Golecom. Ova trka se trenutno smatra najvišim svjetskim ultramaratonom.
Start je u mjestu Gorak Shep na visini od 5,164m, u podnožju Mt Everesta, spušta se do Namche (3,440m) i završava u mjestu Luklu (2,860m), što znači da se ukupno spusti preko 2300 metara nadmorske visine za vrijeme trke, ali je ukupna visinska razlika puno veća jer ima i dosta uspona.
Predavač Vanja Suhina je poznata sljemenaška bjelosvjetska ultraška lutalica s podebljim dosjeom:
Pobjednik Zagreb Film Festivala 2010.g. je Pljačkaš, dugometražni film Benjamina Heisenberga, trkačima zanimljivog scenarija o istinitom događaju koji se desio prije 20 godina u Austriji. Naime, svojevremeno lokalna trkačka zvijezda Johann Rettenberger, uz svakodnevni maratonski trening imao je i još jedan zanimljivi hobi – pljačkanje banaka, koji je na kraju rezultirao opsežnom policijskom potjerom u kojoj je Rettenberger smrtno stradao.
Iako film ima standardnih akcijskih elemenata, tema je fokusirana na ovisnost o adrenalinu, obzirom da osnovni motiv dvostrukog života glavnog junaka nije materijalne naravi. Iz naše trkačke perspektive radnja je zanimljiva i zbog nekih drugih elemenata. Kao npr. da se Rettenberger pripremao za maraton u zatvoru, uglavnom trčeći na pokretnoj traci u svojoj ćeliji, što je još jedan dokaz o korisnosti ove trkačke naprave, čak i na tako visokom nivou. Podsjećam da je prije kojih 30-ak godina kraljica dugih pruga Ingrid Kristiansen (u svoje vrijeme istovremeno držala sva četiri dugoprugaška svjetska rekorda: 5km, 10km, polumaraton i maraton) većinu svojih treninga radila na traci, i da se njezin svjetski rekord u maratonu (2:21:06, London 1984) održao punih 14 godina, sve do pojave afričkih maratonki (Tegla Loroupe, 2:20:43, Rotterdam 1998). Osim nje, sve svjetske dugoprugaške rekorde u standardnim disciplinama držao je i Gebrselassie, ali nikada istovremeno.
Odlične kritike je pobrao i glavni protagonist Andreas Lust, koji je dobro odglumio trkačke scene, međutim, najatraktivniji dio filma, atraktivan i dinamičan bijeg s maskom na licu je sasvim sigurno odradio pravi trkački kaskader, što se moglo zamijetiti na drugačijoj, pravilnijoj trkačkoj tehnici. Naime, Lust je držao ruke previsoko i ukočeno u ostalim trkačkim scenama, kao npr na Bečkom maratonu. Uočio sam još jednu nelogičnost, a to je da je ukradena suma izražena u eurima, kojih tada još uvijek nije bilo u opticaju (ali to se može opravdati umjetničkom slobodom), obzirom da su na snazi bili dobri stari šilinzi.
Ono što je ipak nama najzanimljivije jest podatak da je Rettenberger bio dobro poznat našoj trkačkoj kremi tog doba. U razdoblju vrlo ranih 90-ih je svake godine grupa hrvatskih maratonaca odlazila na tada vrlo popularni brdski maraton u mjestu Kainach. Mnogi naši vodeći jurišnici tog doba (Pecik, Vargić, Kovačić, Habuš…) su postizali odlične rezultate na tom najtežem europskom maratonu. Na našem zadnjem nastupu 1994. godine domaćini su nam rekli da je jedan od prethodnih pobjednika, Rettenberger, poginuo u pljački banke, a evo, 20-ak godina kasnije cijela priča je ekranizirana. U filmu je čak nekoliko scena snimljeno na autentičnoj lokaciji „za vrijeme te trke u kojoj je pobijedio“. Maraton u Kainachu se potom ugasio, a 5 godina kasnije sličnu formulu brdskog maratona smo iskoristili prilikom organizacije prvog Sljemenskog maratona (puni maraton + dvočlane štafete). Prije par godina trka je revitalizirana, s tom razlikom da su štafete postale tročlane (što je bio i novitet Sljemenskog maratona 2011). Usput da napomenem da je gore spomenuta domaća ekipa s lakoćom išla maratone oko i ispod 2:30, s dodatkom još nekolicine (Gradinščak, Gojević, Samardžija, braća Gavranović, Lacković, Paripović…), što se danas na ovim prostorima čini nestvarnim. Međutim, dečki su bili složni (nije bilo klubaštva), trenirali su zajedno, drapali kilometražu bez suvišnog filozofiranja o „kvalitetnom treniranju“, nikada nisu bili ozlijeđeni, iako nisu imali ni dobre tenisice, ni trenere, ni literaturu ni Internet.
Pretpremijera počinje u ponedjeljak 17.12. oko 20h u klupskim prostorijama, kad se dečki presvuku. Upad (i trening prije) je slobodan za sve, ulaznice su gratis, pivo nije 🙂 Imamo i dva ljubavna sjedala :*
