I tak, zovem Janka tjedan dana prije maratona… „Čuj, ja bi išla u Beograd“. On već lud: “Jeko, ljudi mi obično kažu 8 tjedana ranije da bi išli trčat, pa da im složim program, a ne tjedan prije!“ A eto, tak je ispalo, ja idem. I skupim posljednje upute već lagano frustriranog trenera, pokušavam ublažiti s nekom zezancijom… ajde, prošlo je. Ništa, Jankovića sam uzrujala, to je to, nema više odustajanja. Kažem Vekiju – idemo! Za Beograd, za Beograd! Firmom Krstić, firmom Krstić! 😀
Odličan dan Sljemenaša na 11. Riječkom polumaratonu. Za neke po možda i ružnom, ali za rezultat idealnom vremenu, palo je nekoliko zanimljivih statističkih pikanterija. Redom:
– Nastupilo je ukupno 397 trkača na glavnoj trci programa (314 muškaraca + 83 žene), što ovaj polumaraton već drugu godinu za redom stavlja na vodeće mjesto po masovnosti (ako ne računamo onaj Zagrebački, koji je u biti prateća trka maratona)
– Od tog broja na Sljemenaše je otpalo 36 (20 muškaraca + 16 žena)
– Što znači da je svaka peta žena u trci bila članica Sljemena. Nisam 100% siguran, al mislim da još nikada na jednom HR-polumaratonu nije nastupilo 16 trkačica iz istog kluba.
– Ali sam zato 100% siguran da u posljednjih 15-ak godina ni jedan klub nije imao tri žene ispod 1:29, ili još bolje – dvije ispod 1:24!
– Od 36 Sljemenaša koji su nastupili, više od pola (19) je postiglo svoje osobne rekorde, što znači da je iza nas jedna jako dobra zima.
– Klupski, naravno – prvo mjesto bez konkurencije (zbroj prva 3 muškarca i prve 2 žene = 6:46:43). Sljedeći klub tek pola sata iza (7:16:39)!
U vikendu koji je pred nama 6 velikih gradskih maratona održat će se u Bostonu, St. Louisu, Milanu, Rotterdamu, Parizu i Beču (na kojem će, btw, nastupiti 90 hrvatskih trkača). No, udarni termin je ipak tjedan dana kasnije, kada će maratonci trčati kroz Beograd, Linz, Nicu, Zurich, Padovu, Leipzig,, Salt Lake City, Madrid i konačno na najjačem od najjačih, u Londonu. Tri od tih 15 maratona su posebno zanimljivi: Beč radi blizine i nastupa velikog broja hrvatskih trkača, te Boston i London zbog tradicije i ugleda: (više…)
Događanja na početku proljetne sezone su se izmjenjivala filmskom brzinom. Prebrzo za dublju evidenciju i dokumentaciju, stoga evo samo nabacano na hrpu, što se sve desilo u prethodnih 5 tjedana na 9 različitih natjecanja, gdje je klub ostavio duboki trag: (više…)
Je, je, maraton. Ali to ne bilo kakvi nego, baš onak, kak bi Međimurci rekli ‘za hasen’. I još k tome prvi. Ajd, tu bu se opet razvila polemika oko toga zakaj ja z svojih 21 bi il ne bi trebala bežati maratona, pa kud baš taj koji je over the hills and far away, ali oke. Živa sam, to je bitno, ostalo zadržite za sebe jer ne volim dok neko hoda za menom z lagvom soli pa posipa više neg zimska služba na Islandu. Pa. Where do I start? Ajmo od početka.
Neki me trkači pitaju da li se ljutim što me zovu Tetka. Halo? Osobno, to je najljepši naziv na svijetu. Zašto? Jer me tako zovu najdraže osobe. Moje nećake. Moje navijačice. Moje sve.
Trkački se svijet upoznao s tim ‘nadimkom’ prilikom mog odlaska na drugi maraton u životu (Linz, Austrija, 2011). Tada me je, dan prije puta, dočekala sljedeća poruka:
Od tada sam postala Tetka i za širi krug ljudi.
Tetka OBET trči. Al ovaj put polumaraton. Došlo je vrijeme da se konačno ukažem svojim najvjernijim navijačicama. Na domaćem terenu. Pred domaćom publikom. U rodnom Osijeku.
Ingrid Mišić Nikolesić 1:22:48
