Stockholm stadion 1912.

by Janko | lip 9, 2022 | Razno

Pinky (aka Dejan Petrović) nam se javio sa sportskim razglednicama iz Stockholma. Našao se tamo, samo turistički, u vrijeme održavanja maratona. Onog zanimljivog gdje su tri vodeća trkača pogrešno skrenula pa ih je organizator nakon nekoliko stotina metara morao vraćati na pravu trasu. Fantastično je to da su i s uključenim pogrešnim skretanjem trčali odlične rezultate i sva trojica ušli u poredak najbržih. Završili su redom: pobjednik je bio Felix Kinwa, drugi Merhawi Kesete, a treći John Langat.

Poslao mi je Pinky fotografije sa stadiona koji ima značajnu povijest za Švedsku, a i svjetski sport, s porukom: – „Za tebe imam zadačić. Ako ti je to too much ili nemaš vremena itd, mogu i ja. Zadatak je dati tekst uz sljedeće fotke!“ Jesam li dobru odluku napravila kad sam se prihvatila Pinkyjevog zadačića može se prosuditi u nastavku teksta. Ono što znam da je blagoslov imati prijatelje koji inspiriraju da pišem o temama koje volim.

Švedski stadion izgrađen za potrebe OI u Stockholmu 1912.Izgrađen je od helsingborške opeke, s nešto manje od 15 tisuća sjedećih mjesta i ne može se proširivati. Zanimljivost je da su 1912. staze bile razdvajane kredom.

Šveđani su imali puno smisla za sport i organizaciju sporta. Najviše razloga ima za to začetnik vježbanja u Švedskoj Pehr Henrik Ling (više o Pehr Henriku Lingu u linku https://www.facebook.com/profile/100002354761163/search/?q=henrik%20ling) koji je u 18. stoljeću uvidio prednosti gimnastike. Ling je bolovao od reumatoidnog artritisa i primijetio je da mu gimnastika i masaža pomažu. Masaže je, prvo na sebi, a onda i na drugima, počeo primjenjivati i shvatio da sve to ima smisla u liječenju bolesnih. Kasnije će se od njegovih učenja razviti švedska masaža. Ona se danas smatra klasičnom masažom te uključuje korištenje ruku, podlaktice i koljena za rad na površinskim mišićima. Švedska vrsta masaže opušta, povećava dotok kisika u tijelu i oslobađa tijelo od toksina. Pokreti u ovoj vrsti masaže slijede smjer krvi koja se onda vraća u srce.

Finac Juho Pietari “Hannes” Kolehmainen na ovom je stadionu osvojio 3 zlatne medalje na OI 1912. u disciplinama 5000m, 10000m i krosa. S tim da je bio prvi atletičar koji je probio granicu ispod 15 minuta na 5000m.

19. stoljeće je bilo krucijalno za razvoj švedskog gimnastičkog sustava kad je pri švedskoj vladi Ling osnovao Centralni gimnastički zavod u Stockholmu. Taj je Zavod bio visokoobrazovna institucija koju su pohađali polaznici tečaja za učitelje gimnastike i iz Hrvatske. Upravo je tamo otac hrvatskog sporta Franjo Bučar 1894. godine završio tečaj kao prvi Hrvat s diplomom Centralnog gimnastičkg zavoda u Stockholmu. Sportska povijest i švedska sposobnost organiziranja sporta je bila razlog da im se 1912. godine omogući uloga domaćina Olimpijskih igara u Stockholmu. S druge strane, bili su jedini kandidat domaćina! Olimpijske igre su održane od 05.05. do 27.07., iako je službeni mimohod bio 01.06. kao početak natjecanja.

Svjetski rekordi koji su postignuti baš na ovom stadionu

Iako su, do tada, to bile najbolje organizirane igre, ipak su ih obilježili problemi. Naime, Mađari i Austrijanci su iz političkih razloga bojkotirali nastup Česima pod vlastitom zastavom i kao samostalne nacije. Stoga su Česi na mimohodu otvaranja Olimpijskih igara na tom stadionu bili odmah iza Austro – Ugarske s malom zastavom i s malom tablom na kojoj je bio ispisan naziv Češke.

Najveća tragedija natjecanja dogodila se na maratonskoj utrci kad je mladi portugalski atletičar Franciso Lazaro umro. Dogodilo se to na 29. kilometru, a isprva se mislilo da je razlog dehidracija zbog visoke temperature koja je bila taj dan. Kasnije su ustanovili da se Lazaro namazao po čitavom tijelu voskom da bi spriječio da izgori na suncu. Vosak je uzrokovao da se nije mogao znojiti te ga je dovelo do toplinskog udara pa naposljetku i smrti. Lazaro je imao 21 godinu (1892–1912).

Iako su ljetne OI 1956. održane u Melbourneu sportska natjecanja u jahanju održana su na ovom stadionu jer je Australija inzistirala na karanteni konja tj. da moraju prvo šest mjeseci živjeti u Australiji prije natjecanja.

S obzirom na jako dobro poznavanje sporta i potrebe za unapređivanjem istoga Šveđani su na V. Olimpijskim igrama uveli nekoliko novina. Jedna od njih je bio i moderni petoboj koji je uveden na prijedlog Pierrea de Coubertina, a u atletici se uvodi i atletski petoboj i atletski desetoboj. Moderni petoboj se razlikuje od atletskog jer mu je glavna ideja da prikazuje vještine idealnog vojnika iz tog doba – mačevanje, plivanje, jahanje te kombinacija gađanja i trčanja. Moderni petoboj je jedini sport koji je “izmišljen” za potrebe Olimpijskih igara.

08.08. 1997 se zbio bombaški napad na olimpijskom stadionu iz 1912. te su neki dijelovi istoga oštećeni. Bombaški napad i paljenje teniske dvorane izveo je Mats Hinze koji je bio protivnik kandidature Stockholma za OI 2004. Hinze je završio u zatvoru na sedam godina, a po izlasku je promijenio ime.

Uz pobjede na atletskom petoboju i desetoboju na OI u Stockholmu veže se ime odličnog američkog sportaša Jim Thorpea. On je bio jedan od najvećih američkih sportaša s početka 20. stoljeća, a kojemu su nažalost oduzete Olimpijske medalje – obje zlatne. I to u petoboju i desetoboju. Naime, Jim je prije nastupa na OI trenirao baseball i kojemu je bilo plaćeno nastupanje u američkoj baseball ligi (25 dolara). Zbog strogih pravila amaterizma kojih se MOO držao u to vrijeme medalje su mu oduzete i nije mu bilo više dopušteno sudjelovati na Igrama. MOO je uvidio svoju grešku tek početkom ’80 ih godina i njegovoj je obitelji predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch vratio oduzete mu medalje. Medalje su bile replika medalja iz Stockholma.

Sličnu sportsku sudbinu imao je Paavo Nurmi, poznati leteći Finac, a koji je baš na ovom stadionu postigao nekoliko svjetskih rekorda (10 000m 30.42,2 22.06.1921, 5000m 14.35,4 12.09.1922, 1 milja 4.10,4, 3 milje 13.11,2). Zanimljivo za Paavu je to da je 1932. godine odlučio nastupati i na maratonu u Los Angelesu na Olimpijskim igrama, međutim završio je kao Jim Thorpe. Izopćili su ga iz sporta jer je nakon 1925. primio plaću za dvoranska natjecanja
u Americi. Za razliku od Jima, Paavo je doživio pokajanje MOO i vratili su mu status koji zaslužuje te je 1952. zapalio olimpijski plamen u Helsinkiju.

Stockholm je bio zadnji grad Olimpijskih igara u kojem je za prvo mjesto zadnji put dodijeljena medalja od čistog zlata. Nakon toga u zlatnoj medalji se nalazi samo šest grama zlata tj. zlatna medalja je zapravo pozlaćena srebrna medalja sa šest grama zlata.

Zanimljivosti: na stadionu je održano i finale hrvanja između Finca i Nijemca. Pobijedio je Nijemac nakon čak 11 sat hrvanja! To je bio dovoljno dobar razlog da se izmijene pravila o dužini trajanja borbe.

Među stadionskim rekordima, dva drže dvije Hrvatice; Blanka Vlašić u skoku u vis s preskočenih 2:07 07.08.2007. i Sandra Perković u bacanju diska sa 67,88 17.08.2012.

Lokacije posjetio Dejan Petrović
Tekst pripremila povjesničarka kluba Silvia Šimunović

Revolucija ženskog maratonskog trčanja

by Janko | tra 18, 2022 | Razno

Mjesto radnje: Boston.
Vrijeme radnje: 1967. godina.
Glavna uloga: 20-godišnja djevojka koja je željela trčati.

Maraton u Bostonu je postao dio St. Patriots Day – a 1897. godine, što je manje od godinu dana nakon što su se Amerikanci vratili s prvih modernih Olimpijskih igara, održanih u Grčkoj 1896. Raširili su priču o trčanju maratona koje se dogodilo od Maratonskog polja do Atene, na kojem je pobijedio Grk Spiridon Louis. Željeli su maraton i za sebe. I imali su ga. Doslovno samo u tom rodu. Sve do 1966. godine. Te je godine Roberta Gibb napravila nesvakidašnji pothvat Bostonskog maratona. Došla je organizatoru da bi se prijavila na utrku. Odbili su je. Htjela je platiti svoj startni broj. Odbili su je. Htjela je trčati. Zabranili su joj. Smislila je plan. Čekala je da utrka starta, pustila da nekolicina trkača krene i uskočila u masu trkača. Završila je 290. od 450 trkača. Bio je to velik podstrek za jednu drugu ženu koja je napravila revoluciju ženskog dugoprugaškog trčanja za budućnost – K. V. SWITZER. To su inicijali na osnovu kojih se uspjela prijaviti na Bostonski maraton 1967. godine i platiti 3 dolara za sudjelovanje/startninu. Bostonski maraton do tad je bio rezerviran samo za muškarce. Kathrine u svojoj knjizi Marathon Woman navodi kako u prijavi nije ni postojala mogućnost prijavljivanja po spolu. Te su godine Amerikanci spremali još jedan sasvim uobičajeni maraton. Na startu, sa startnim brojem 261, koji će kasnije postati legendaran, ravnopravno sa svim ostalim natjecateljima, našla se jedna žena. Zbog toga što je žena, fizički ju je napao muškarac jer je odlučila trčati u utrci za koju se smatralo da je rezervirana samo za muškarce. Kroz prijašnje godine i olimpijske cikluse atletska federacija je zaključila da je za žene previše trčati duže od 800m, da su duža trčanja opasna za njih, narušavaju sve ženstveno i umanjuju žensku seksualnost. Čak se mislilo da će ženi od toliko trčanja maternica ispasti. Uvriježilo se mišljenje da maraton nije za krhka ženska tijela, za nemoćan i slabiji spol da izdrže tolike napore. Jedna je to od zabluda koja se kroz prijašnja stoljeća prenosila s koljena na koljeno.

Međutim, uvriježeno mišljenje nije zaustavilo svijest žena o potencijalu kojeg su smatrale da posjeduju te savladavanju izazova i prepreka da zadovolje vlastite vrijednosti i uvjerenja.

Kathrine je tog travanjskog dana odradila maraton za 4 sata i 20 minuta, međutim, njena odluka da trči nije prošla bez sabotaže. Diskvalificirana je iz utrke i izbačena iz atletskog saveza zbog trčanja s muškarcima. Teretili su je da je na utrci nastupila prijevarom. Ti njezini postupci, a i posljedice, potaknuli su jednakost u svijetu trčanja. Organizatori Bostonskog maratona su podlegli pritisku javnosti, te su pet godina nakon tog događaja omogućili ženama sudjelovanje na utrci. Nepopustljiv stav koji je imala Kathrine i svi oni muškarci i žene koji su dijelili s njom mišljenje u prevladavanju ograničenja važna je lekcija ukoliko želimo zdravo društvo i sportski okoliš.

Kako je izgledala borba žena za ravnopravno sudjelovanja na maratonu možemo sagledati  kroz sljedeću kronologiju fotografija:

Roberta „Bobbi“ Gibb. 1966. Žena koja nije prihvatila NE kao odgovor. 1966. je istrčala Bostonski maraton

Kathrine Switzer, prva žena koja je bila službeno prijavljena na maratonsku utrku. Organizator, Jock Semple, kad je shvatio da je u utrci žena, uz psovke i fizičku silu ju je htio izbaciti iz utrke.

“Da sam pustila da me izbace s utrke, možda nikad ne bi dokazali da žene mogu završavati maratone”

Do 1972. godina je trajala borba žena za sudjelovanjem na utrkama. Te je godine organizator Bostonskog maratona omogućio ženama službeno sudjelovanje s brojevima.

Utrka Crazy legs 1972. na 6 milja koju je Fred Lebow, začetnik New York maratona, organizirao samo za žene. Ukupno je sudjelovalo 78 žena.

Kathrine s Jockeom Sempleom 1973., organizatorom Bostonskog maratona koji se godinama zalagao protiv trčanja žena na njegovom i ostalim maratonima.

Grete Waitz, 1978. na New York maratonu je istrčala svoj prvi maraton u vremenu 2:32.30, a ukupno će skupiti osam pobjeda.

A bilo je i žena koje su pokušale varati. Rosie Ruiz na Boston maratonu 1980. g. Nimalo lijepa sportska priča o tome kako je trkačica ušla u utrku nekoliko kilometara prije cilja i završila kao prva.

Joan Benoit Samuelson. Žena koja je pobijedila na prvom ženskom maratonu ikad održanom na Olimpijskim igrama. Los Angeles 1984.
Tri godine ranije, na sastanku Međunarodnog olimpijskog odbora 1981., maraton za žene je uvršten u program OI.

Brigit Kosgei, kenijska trkačica koja drži svjetski rekord u maratonu 2:14:04. Chicago marathon 2019.

Tom i ja smo se zagrijavali do starta i u jednom mi je trenutku rekao:
„Bože, Kathy, pa ti imaš ruž na usnama!“
“Uvijek imam ruž. Što je loše u tome?”
“Netko će primijetiti da si djevojka i neće ti dati da trčiš. Skini to s usana.”
“Neću skinuti moj ruž.”
Ulomak iz knjige Marathon Woman koju je Kathrine objavila 2007.

Tekst pripremila i napisala povjesničarka kluba Silvia Šimunović

Kako je mrtvi muškarac mogao pobijediti na Olimpijskim igrama, a gola žena ne?

by Janko | velj 21, 2022 | Razno

Svjedočimo tome da je povijest organizirane tjelovježbe potekla iz Grčke – države kojoj su ime dali Rimljani nazvavši ih prema imenu plemena Graikoi s kojima su prvo došli u dodir, međutim, Grci su sebe nazivali Helenima, a svoju zemlju Heladom. Grčka je razvojem tjelovježbe i specifičnog sistema tjelesnog odgoja napravila najznačajniju pojavu u povijesti, a kasnije i ostatka svijeta. Grčka se često uzima kao prva država u kojoj se sustavno (metodički) vježbalo, međutim ne mora biti da je uopće bilo tako. Radi se samo da su Grci bili dovoljno pametni da svoje aktivnosti zabilježe po zidovima,  amforama, reljefima i priboru koji su koristili u svakodnevnom životu.

Kasnije će, kad arheolozi krenu otkopavati Olimpiju, upravo te freske odigrati veliku ulogu u stvaranju modernih Olimpijskih Igara koje su direktno utjecale na sport, religiju, ekonomiju, politiku, kulturu i društveni odgoj svijeta. Uz Grčku, tu su Egejska kultura, Kreta, Mikena, Sumerani, Babilon i Mezopotamija koje nisu imale sustavni oblik vježbanja kao Grci i nisu ga shvaćali kao trening već način života, ali u svojim najranijim povijesnim zapisima spominju oblike aktivnosti kao što su hrvanje (npr. Ep o Gilgamešu, cca 2700.g pr. Kr. Babilon,) i trčanje. Hrvanje je kao sport, uz atletiku (trčanja, bacanja, skakanja), jedan od najstarijih sportova na svijetu. To znači da su se ljudi, uz hrvanje, počeli najranije natjecati i u atletici.

Uz sve iznad navedene kulture, u Egipatskim kraljevskim grobnicama (Beni Hassan) pronađene su freske koje su prikazivale hrvačke borbe u parteru i stojećem položaju, te trčanja za koje se kasnije zaključilo da su trčali natjecateljski samo robovi kako bi zabavljali faraone i vladajuću kastu po festivalima. Dakle, Grci su povukli inspiraciju iz prethodnih civilizacija, u kojima prednjači Egipat te su se gotovo svakodnevno počeli baviti hrvanjem i atletikom. Kasnije je hrvanje kao tjelovježbena aktivnost, a onda i sportska disciplina, postalo dio odgojne metode djece i mladih uopće u Grčkoj.  U osmom stoljeću pr. Kr. postaje među glavnim sportskim disciplinama na Olimpijskim Igrama. Zanimljiva je činjenica da se na antičkim Olimpijskim igrama hrvanje nalazilo kao dvije zasebne sportske discipline – kao samostalna disciplina i kao disciplina unutar petoboja (pentatlona).

Pentatlon ili petoboj uveden je u olimpijski program 708. god. pr. Kr. (OI su nastale 776.g. pr Kr.), a sastojao se od bacanja koplja, bacanja diska, skoka u dalj, trčanja na jedan stadij i hrvanja. Smatra  se da je hrvanje bila najvažnija disciplina pa je zato i bila zadnja na programu. Mora se uzeti u obzir da je u Grčkoj postojalo nekoliko igara ovisno o mjestu održavanja (oko 200), a Olimpijske su samo dobrim lobiranjem i političkim sredstvima postale najznačajnije.

Osim po ranije spomenutom, Grci su po mnogočemu bili zanimljivi, a jedna od zanimljivosti je i način na koji su davali važnost sportskim odnosno Olimpijskim pobjednicima. Pobjednici su na Olimpijskim igrama imali mnoge beneficije:

• bili su oslobođeni plaćanja poreza
• slavljeni su poput bogova
• poslije smrti su smatrani herojima
• imali su besplatan obrok jednom dnevno do kraja života i zalihe maslinovog ulja
• pobjednik je bio okrunjen krunom maslinove grančice (inače se maslina u staroj Grčkoj smatrala najvrjednijom biljkom, a maslinovo ulje platežnim sredstvom).

Hrvanje i atletika su kao tjelovježba i sport preživjeli od antike do modernog doba i Olimpijskih Igara. Za hrvanje je bilo tako sve do 2013. godine. U vremenu od 2013. do 2016. odvijala se prava drama za taj sport. Što se tad konkretno dogodilo? Vratimo se prvo još malo u povijest. 1896. je godina kada su prvi put održane moderne Olimpijske Igre, a među svim sportovima koji su tad bili u Ateni, i hrvanje je našlo svoje mjesto (uz atletiku, biciklizam, mačevanje, streljaštvo, gimnastiku, plivanje, tenis i dizanje utega). Bilo je tu i jedrenje i veslanje, ali su zbog tehničkih razloga otkazani. Olimpijske Igre kakve danas vidimo, u kojima sudjeluju žene, višegodišnja/stoljetna je bitka žena i onih muškaraca koji su ih podržavali u namjeri da dobiju svoje mjesto na najveličanstvenijem sportskom natjecanju na svijetu. Iako bi trebale biti najveličanstvenije natjecanje, Olimpijske Igre ipak odražavaju ideale onih (muškaraca) koji ih organiziraju. Prisjetimo se samo Pierre de Coubertina. On je bio mladi, entuzijastični i bogati osnivač modernih Olimpijskih Igara te prvi predsjednik Međunarodnog Olimpijskog Odbora (MOO; 1896. – 1937.). Coubertin je sudjelovanje žena u sportu smatrao neprikladnim, a za vrijeme njegovog mandata su postojale i tzv. antropološke Olimpijske igre. U St. Louis 1904. nisu svi sportaši ravnopravno sudjelovali na natjecanju već su posebno organizirana za crne sportaše, za Indijance i za bijele sportaše. Umro je siromašan (jer je sve svoje bogatstvo potrošio na organiziranje OI), sa srcem sahranjenim u ostacima Olimpije i sa saznanjem da je ženama i ostalim rasama ipak dozvoljeno ravnopravno sudjelovanje na OI. Uz njega, sličnog je stava bio i Avery Brundage, predsjednik MOO 1952.- 1975. Djeco, nemojte biti kao Pierre i Avery, a roditelji ne odgajate svoju djecu da diskriminiraju!

Ideja Coubertina o modernim OI je naišla na plodno tlo 1894. godine u Sorboni kada je predložio oživljavanje Olimpijskih Igara. Potaknut arheološkim iskapanjima kada je u 18. i 19. st. jačao interese za antikom jer su arheolozi, ponajviše njemački, uz britanske i francuske, počeli otkrivati drevna mjesta u Grčkoj, među njima i Olimpiju (1875.). Tad je zapravo otkriven povijesni značaj Grčke za organiziranu tjelovježbu i sport. Pa haj’mo sad u  period od 2013. do 2016.  Naime, u veljači 2013. godine je jako odjeknula vijest da će se hrvanje maknuti s programa OI, iz razloga jer je MOO smatrao da u hrvanju postoji nedostatak talenata i nedostatak ženskih natjecanja (žene su u hrvanju počele nastupati i natjecati se tek 2004. na OI u Ateni). Kad Izvršni odbor MOO donosi takvu odluku povodi se s nekoliko kriterija:

• popularnost sporta/broj sportaša (m/ž) koji se bave tim sportom
• prodane ulaznice i prodana televizijska prava
• zalaganje za unapređenje pojedinog sporta od strane njihove krovne organizacije (u ovom slučaju FILA-e ili od 2014. novog naziva UWW – United World Wrestling)

MOO je donio takvu odluku jer se broj sportova na programu OI morao smanjiti na brojku 25 zbog financijskog razloga te uvođenja modernih/novih sportova. Nikad nijedan sport nije do kraja “izbačen” te se može vratiti kroz sljedeće olimpijske cikluse (4 godine). Usput rečeno, jedan olimpijski ciklus je Olimpijada. Olimpijada NISU Olimpijske igre. Te je godine (2013.) MOO odlučio da će se od 2020. godine program OI proširivati za jedan ili čak dva pokazna (nova) sporta. Dakle, davat će se prilike novim sportovima, a maknut će se isto toliko sportova koji su do tad bili na programu. U “škrabici” sportova koji su čekali ulazak u program OI se nalazilo osam sportova, a MOO je trebao pravovremeno odlučiti koji će proći u program. Uz hrvanje, o izbacivanje se još pričalo i o modernom petoboju i taekwondo – u.

Kako bi hrvanje ostalo na programu OI od 2020. UWW (United World Wrestling) je počeo promptno rješavati probleme koje je MOO prepoznao i zbog koji ih je htio maknuti. Najljepše od svega je da je moguće izbacivanje hrvanja s OI rezultiralo pravoj sportskoj, ljudskoj i političkoj veličanstvenosti. Naime, politički zakleti neprijatelji SAD, Iran i Rusija, a koji istodobno imaju i ponajbolje hrvače na svijetu, ujedinili su se u borbi da se njihov sport, a koji je stariji i od samih Igara, ne izbaci s programa. Radeći na: promicanju i unapređivanju svih hrvačkih stilova na svim kontinentima, borbi protiv rasnih, spolnih, religijskih, političkih i drugih raznolikosti na borilištu i izvan njega, uspostavljanju prijateljskih odnosa svih hrvača svijeta, održavanje integriteta i fair play sporta i sportaša, zaustavljanu svakog oblika nasilja, osiguravanju uvjeta i okoline za treniranje sportašima… sve su to stavke na kojima je UWW radio kako bi vratio svoje mjesto na OI. I to se konačno dogodilo 2016. godine. MOO je morao pristati na globalne promjene i presing UWW-a koji je napravio u hrvanju u tri godine rada.

Kako se onda u cijelu ovu priču uklapa mrtvi muškarac i gola žena? Poveznica je zapravo u ambicioznosti jednih i drugih te željom za ravnopravnošću.

Mrtvi muškarac? Pankration je u antičkoj Grčkoj bio sport kombinacije boksa i hrvanja i u kojem je bilo sve dozvoljeno, a kraj je natjecanja kad je nokaut, predaja ili smrt protivnika. Jedino što nije bilo dozvoljeno je prst u oko i griženje protivnika. Čak je bilo dozvoljeno i probadanje te vađenje unutarnjih organa. Onaj kojemu bi se dogodio smrtni ishod posthumno bi bio proglašen herojem.

Gola žena? Na antičkim Olimpijskim Igrama je bilo dozvoljeno sudjelovanje samo muškarcima. Međutim, kao i u današnje doba, i tada su postojale žene koje su smatrale da je nešto trulo u poimanju rodne ravnopravnosti te su nastojale osigurati si jednaka prava i ukloniti rodnu diskriminaciju iz društva i institucija. Našla se tad jedna hrabra i inatljiva žena. A ima li što jače od inata žene koja misli da je u pravu? Obukla se kao muškarac, prijavila se za natjecanje i stala na startnu liniju. Za vrijeme utrke pala joj je haljina i otkriveno je (doslovno) da je na utrci sudjelovala žena. Od tada muškarci na natjecanjima mogu nastupati jedino goli, a ženama nije dozvoljeno ni gledanje.

Ovaj tekst s clickbait naslovom je zapravo mala retrospektiva kroz povijest o muško – ženskim ulogama u dva sporta te da i jedni i drugi vole sport i iskreno u njemu uživaju, a jedino su fiziološke razlike i honorari različiti.

Pripremila sljemenska povjesničarka: Silvia Šimunović

Volimo Jureka više od Bureka

by Janko | velj 3, 2022 | Razno

Jedan dio Olimpijske povijesti je napisan! Pisan je od 08.-19.02.1984. Jedanaest dana sportskog sjaja i priča koje su obilježile sport Sarajeva, Bosne, a i Jugoslavije.

Tomislav Truntić: od školarca do polumaratonca

by simke | lis 11, 2021 | Razno

Krenimo ispočetka – predstavi se, otkrij nam gdje živiš, koliko imaš godina, za koji klub trčiš i ostale zanimljive privatne stvari o sebi 🙂

Zovem se Tomislav Truntić, rođen sam i živim u Zagrebu, navršio 52 godine i idem u školicu trčanja AK Sljeme. Imam dvoje djece, Dunja 26 godina, i Filip 21 godinu, postao udovac prije 6 mjeseci nakon 27 godina braka. Radim kao freelance SAP konzultant, radim na informatičkim projektima za velike firme, uglavnom u inozemstvu. To znači da budem na putu 4-5 dana za bliže projekte, ili 4-5 tjedana za one dalje.

Kako si se odlučio pridružiti Školi trčanja Sljeme?

Trčao sam solo i prije, imao uspona i padova, završio preko nekoliko desetki, polumaratona i trail utrka, i onda upisao školicu. Zapravo mi je korona pomogla u tome, jer sam zbog nje radio remote zadnjih godinu i pol, inače sam bio stalno na putu. Rekao bih da ima par osnovnih razlika kad sam trčiš ili organizirano. Prvo, školica ti daje redovitost: nema onog sutra ću, kasnije ću, e jebiga sad mi se više ne da, nego imaš fiksne termine. Dalje, ono razgibavanje prije trčanja i istezanje poslije utrke ćeš rijetko odradit tako temeljito kad si sam. I ono najvažnije, postoji program od kombiniranog trčanja i hodanja koji te dovede do desetke ili polumaratona, ovisno o sklonostima i mogućnostima. Naravno, s vremenom se smanjuju hodačke dionice, i povećavaju trkačke, zajedno s brzinom. Naravno da možete downloadati s interneta neki program koji će vas dovesti od kauča do polumaratona za neki broj tjedana ili mjeseci. Ali ja sam prelijen za to, onda mi to bude opet ko neki zadatak na poslu, a u školi samo treba slijediti upute trenerica… Osim svega toga, ekipa je šarolika, ali svi pozitivni i trude se, možeš upoznat neke nove ljude, steći nove prijatelje, možda i novu ljubav svog života…

Puno putuješ, i jako lijepo opisuješ svoja putovanja. Znači li to da i treniraš na putovanjima te koje ti je bilo najdraže mjesto gdje si trčao?

Da, posao me odvede na razne strane svijeta doslovce. Treniram i na putovanjima, doduše treba mi neko vrijeme da se snađem, i da skontam gdje u blizini ima kakva zgodna staza. Najdraže mi je bilo trčati kružnu rutu ‘3 mosta’ u Mainzu, gdje imaš nekih 9 km uz Rajnu, preko jednog željezničkog i dva cestovna mosta. Ima i druge ekipe koja tamo trči, hoda i biciklira, a koji put se i neki kolega s projekta pridruži. U Ateni sam trčao s korisnicima utrku od 10 km unutar Atenskog maratona, taj kultni originalni maraton je valjda san svakog trkača. U austrijskom Tirolu je hotel imao mountain bicikle za goste, pa sam znao napravit vožnju kroz šumu do obližnjih jezera na brdu. U Montrealu sam uglavnom hodao neku kružnu turu na brdo Montreal, na čijem vrhu je veliki plato vidikovac, s kojeg vidiš cijeli grad. U Sarajevu sam rolao i trčao po Vilsonovom šetalištu, gdje se netko genijalno sjetio da tu cestu uz Miljacku zatvori za promet poslije 17h. U Podgorici sam išao s kolegom x puta na brdo ponad grada koje se zove, pogađate, Gorica 😊 Naravno, sve ovisi i o godišnjem dobu, i samom položaju hotela, ak si negdje na rubu industrijske zone, onda nije ni neki užitak šalabajzat okolo. Znao sam trčat u teretani na traci, na Long Islandu, u Padovi, u Apatinu, i u Japanu – kad bi bilo loše vrijeme, ili kad mi se jednostavno nije dalo izlazit van i istraživat.

Što za tebe znači sport?

Kad sam bio mlađi, nisam se uopće bavio sportom, sve negdje do 32. godine. Tokom dana kava i cigareta, navečer piva i cigareta, ok, malo pingponga i planinarenja jedino… Onda sam došao do 104 kilograma i vrlo loše kondicije, znaš ono kad se pogledaš ujutro u ogledalo i shvatiš da si idealan kandidat za neki udar, srčani/moždani/kakavgod, ako nešto ne poduzmeš. Prestao sam pušit, ali nisam od onih koji mogu samo prestat jest i smršavit, tako da sam silom prilika krenuo u neki sport. Prvo sam zapravo išao na hodanje i rolanje, onda je kum za neki okrugli rođendan skupio lovu od frendova za zajednički poklon u obliku bicikla, a kasnije me povukao i na trčanje. Nisam baš bio konzistentan, imao sam uspona i padova s formom i težinom. No, s vremenom se sport pretvorio u nešto redovito, čak bih se usudio reći postao i neka vrsta terapije – koliko fizičke, toliko i mentalne. Kad trčiš ili voziš bicikl, nema posla, šefa, svakodnevnih obaveza, partnera, djece, roditelja, društvenih normi i statusa – samo ti i cesta, i tvoj pokušaj da daš sve od sebe da napraviš PR na tom segmentu na Stravi. A kod intenzivnijeg treninga osjećaš da se čestice onog plaka u žilama odvajaju i odlaze u nepoznato, i dođe jedan slonić Dumbo na kojeg se ukrcaju tvoje brige, i onda on s njima odleti u bespuća povijesne zbiljnosti 😊

Imaš aktivnu i djecu, a nekad ih dovodiš sa sobom i na treninge. To onda bude pravo obiteljsko treniranje: tko je bolji: mladost ili iskustvo? 😊

Djeca, zapravo već odrasli ljudeki, treniraju Krav Magu već dosta dugo. Tamo imaju i tehnike samoobrane, i kondicijske vježbe. Kad nemaju treninge iz ovih ili onih razloga, onda ih ponekad uspijem nagovorit da dođu sa mnom na trening trčanja. Sin bude na kraju brži od nas u grupi, valjda na mladost i svježinu…

Uz to što treniraju nekad s tobom, idu li djeca s tobom i po utrkama?

Da, ponekad ih uspijem nagovorit da dođu i na koju utrku, Filip na dulju dionicu sa mnom, a Dunja neku kraću. Bili smo par puta tu u Zagrebu na AdventRunu, MedvedRunu, Ceneru, malo rjeđe i na kojem polumaratonu ili trailu. Sin je na zadnjem polumaratonu bio brži od mene, ali sad nakon školice ćemo vidjeti…

Zapravo nam je bilo koji put jako zgodno kad bi nas se više familija skupilo, u raznim kombinacijama s djecom, pa bi nam neka trail utrka poslužila kao izgovor za vikend izlet na npr. Dugi Otok ili Rab. I utrke se onda mogu prijaviti u raznim kombinacijama, netko trči manju, netko veću dužinu, netko bude moralna podrška… Onda se desi da kum i ja otrčimo 23 km ujutro po Dugom Otoku, a popodne odmornija ekipa zaželi u šetnju, ajde rijetko smo tu pa da vidimo šta ima, i onda još navečer na koncert totalno opičenih lokalnih bendova, gdje gaće vise iznad pozornice kao ukrasi – umro sam načisto, ali nema veze, taj dan sam napravio 53000 koraka i oborio svoj rekord u toj olimpijskoj disciplini 😉

Što bi savjetovao roditeljima s djecom, kako uskladiti obaveze i roditeljstvo?

Nemam tu neki točan odgovor… S mojim putovanjima, s dugotrajnim bolestima pokojne supruge, i svim što ide uz to,  ne znam koliko smo to uspijevali uskladiti, ali znam da smo se trudili koliko smo mogli… Rekao bih jedino da je jako dobro dati djecu na neki sport od malih nogu…

Paziš li na prehranu?

Da. Jedem i dalje sve, ali mislim da bi bez promjena u prehrani bilo puno teže napraviti neki pomak na bolje. Prvo sam izbacio šećer iz kave i čaja, računam ak popijem 5 kava na dan, to je odmah 5 žličica šećera manje. Kad sam na putu, smanjio sam odlaske u restorane navečer. Malo sam s tim doduše reducirao i društveni život, ali kad sam znao otić na neku večeru, i to zalit s par piva pa na spavanje, imam osjećaj da sam se samo debljao. Smanjio sam i suhomesnato i ugljikohidrate, prvenstveno kruh, pivu i slatkiše, a za grickalice često umjesto keksa ili čipsa uzmem npr. svježeg ili suhog voća.

Uz trčanje, dosta i bicikliraš, kako usklađuješ ta dva sporta?

Kombiniram ta oba sporta, doduše sad više trčim kad imamo treninge 3 puta tjedno u školici. Trčanje je zapravo najjednostavnije organizirati i na putu, trebaju ti samo tenisice, trkačke hlačice i majica. To stane i u ručnu prtljagu za 4-5 dana. Trčat možeš i ak je malo hladnije, mokrije ili mračnije vani. Biciklom pak možeš dalje doći, što bude malo zanimljivije, pa kad sam doma rado napravim neku turu biciklom, a neki bi rekli i da je bicikl nježniji prema našim koljenima za nas u najboljim godinama. Tak da izbor između sportova zapravo često ovisi i o raspoloživosti, a ako pretjeraš u bilo čemu opet ne valja, negdje te neka ozljeda dočeka iza ugla.

Što bi naveo kao najveće benefite sporta, a koje su tebi utjecale na život?

Kad sam djecu nekom prilikom vodio na jednu utrku, pitali su me zašto uopće trčim. Odgovorio sam da me možda i ne bi bilo više da se nisam počeo baviti sportom. Ako to i nije baš skroz točno, sigurno ne bih bio u relativno dobroj formi kao sada. Doduše to nećemo nikad saznati, što bi bilo kad bi bilo, jer nemamo kontrolnu skupinu u vidu nekog drugog ja 🙂

Anyway, sad sam na 89 kg, s vremenom polumaratona od 02:06, odnosno u tempu 6 min/km. Sad na završetku školice idemo na ZG polumaraton, i nadam se da će vrijeme biti još malo bolje, a plan je i da dođem makar do nekih 84 kg na svojih 173 cm visine.

Imaš li neku poruku za kraj?

Neću otkriti nikakvu toplu vodu… Kako lik kaže npr. u onoj knjizi ’100 savjeta za život’, ne možete promijeniti ono što je bilo jučer, ali možete vidjeti koji su Vam prioriteti i donekle utjecati na ono što će s Vama biti sutra…

Dignite guzicu s kauča, pokrenite se i nađite sport koji vam odgovara, budite redoviti i rezultati će doći tokom vremena…

Aplikacija za sve sljemenske staze i objekte

by Janko | tra 20, 2021 | Razno