I 2011. ćemo dočekati kod Višnje, s tom razlikom da ćemo ovog puta u njezinoj ulici organizirati i trku na 5km (točno izmjerenu i verificiranu od strane nadležne komisije). Na trku i doček su pozvani i dobrodošli svi trkači (i oni koji će to tek postati), bez obzira na klupsku vjeroispovjest, nacionalnu i seksualnu opredijeljenost, rasnu i stranačku pripadnost, bračni i imovinski status, (ne)zaposlenost i državljanstvo.
Nagrade: pehari za prva tri muškarca i prve tri žene (ukoliko se prijavi dovoljan broj deklarativno neopredijeljenih nabavićemo još tri pehara i uručiti im sleđa). Medalja po kategorijama nema… jbga, tko će pijan obrađivat rezultate?!
Online prijave(dajte se prijavite pliz, tek toliko da steknemo predodžbu kolko će nas bit, zbog kuhanja tekućih derivata)
Donesite sa sobom: ono što mislite jesti, piti i je..vati (i podijeliti s drugima)!
Opcionalno: u slučaju ne pretjerano usranog vremena, ako nam se prohtije poslije može odlazak na planinarski dom Glavica i s njega osmatrati zagrebački vatromet (ponijeti lampe i ruksake za taj slučaj), a ako ne onda zaebancija uz pivo i kuhano vino u vrtu i domu Škevinaca dok nas Višnja ne potjera…
A kao i svakog, tako ćemo i ovog Božića imati tradicionalni klupski božićni trening. Ništa posebno, pet standardnih kilometara malog kruga nasipa. Okupljanje oko 11:00 u subotu 25.12. kod standardne kapljice. Malo ćemo trčati, malo se slikati, počastiti…
Ovako je to bilo 2009., a ovako 2008., prije nismo znali za Picasu 🙁
Ne smijem više počinjati s Prenjom, jer uvijek prije objave dam Kikiju da pročita. Dok počne, zaurla: Opet o Prenju, neee!!!! (poslije kaže da je to najbolji dio, hehehe, romantik nadrkani :))
Pa ću s Imotskim HAIKU–om:
Zima je.
Vitar gonja
lepušinu po guvnu (jarunu)
Jes ladno, krvi ti Isusove.
I bome je bilo.
Ne znam kako je njima bilo, osim da su s bicikla došli prljavi ko gujde 🙂
Uglavnom, svaka čast svima koji su jutros nastupili – 18 muškića i dvije hrabre ženice (alo, Ivka?????).
Moja Katja (bosanska mađarica) i Luca (Luce, moja, cvite bili, mrvica nas od jubavi dili…), sljemenašice ko do Prenja odvaljene (ja sam ko telegram kad dobiješ: blabla…. Prenj… blabla…Prenj… blabla… Prenj… :))). Kiki to razumije :):*
Rogić (Bon Jovi se može sakrit ;)), em što je naš neusporedivo zgodniji, em što o brzini nemamo što razgovarati, na mojoj kladionici on je pobjednik ovog zimskog duatlona.
Damire, nadam se da pad s bicikla u žaru borbe (iako te nitko nije gonj’o), te ozljeda koljena (i poderane tajice) neće poremetiti moju prognozu i dovest me do bankrota jer sam sve pokretno i nepokretno uložila na tebe.
Nekako mi se čini da nije bilo puno pretjecanja (koga zanima, provjerit će po prolazima). Nema se tu što puno reći. Vjerujem da bi netko od natjecatelja mogao iz svog subjektivnog doživljaja više. Tko poželi, nek’ napiše pa ćemo uvrstiti.
Imali smo i jednu štafetu, što bi se po zdravoj pameti moglo zaključiti da je i pobjednička. Čestitam sve boljem Čerkezu i njegovom partneru Samcu.
Janko snimao film. Usput imao neke primjedbe o lutanju i kraćenju staze. Budući da sam ja jedini sudac, pa sam ja onaj kadija koji i tuži i sudi, nema kazne. Ovaj put!!!
Imate stazu na stranici, pa vas molim da vi koji želite nastupiti, tijekom tjedna malo pogledate kuda ide staza pa bi i vi trebali tuda… (a ne, em ste prljavi ko… em lutate ko gluhe… :))).
Idući put će nekoliko Janka biti po stazi i nema: put me zanio… nisam vidio, pošten sam, majke mi… pa ja sam iz Sljemena… (ovo se ne odnosi na Žohara – masira me, zagrli, opusti na trenutak i moje tijelo i dušu …).
Naša draga Višnja, nakon panike, radi – ne radi rešo (kako će raditi ak nije uključen u struju?!?!) pripremila je topli napitak u obliku čaja i juhe. Idući put očekujte i malo kuhanog vina ili ovisno o mom raspoloženju možda još nešto.
Bilo je ovo lijepo jutro, vidjet vas tako blatnjave, sretne i slatke.
„Da li ćemo ići ove godine u Firencu?“ pitao sam ja. „A kada je to maraton u Firenci?“ odgovorila je moja žena. Tako je otprilike zvučao razgovor koji smo vodili ovog proljeća. Moja zakonita se s godinama naučila da me ne zanimaju turističke destinacije koje u svojoj ponudi nemaju maraton. No Firenca je zvučalo dovoljno zanimljivo, pa se dala nagovoriti.
Odlučili smo ići autom, budući da avionska veza funkcionira preko Brisela(?), a vlakom mi se učinilo previše sporim (tada još nisam znao na što će ličiti naš povratak). Rezervirao smo sobu u hotlečiću u centru grada, uplatio startninu i čekao.
Tada se javio Sven (ili sam ja njega pitao, ne sjećam se) i rekao da bi i on išao sa svojom zakonitom (ne sugeriram da postoji i neka druga). Tako je ispalo da idemo skupa, što se vrlo povoljno odrazilo na naš budžet, pošto smo, normalno, dijelili troškove.
Krenuli smo u četvrtak rano ujutro, naoružani s malo prtljage i povelikom hrpom sendviča. I Sven i ja smo napravili dosta sendviča da se svi prejedemo, dakle bilo je barem tri puta više sendviča nego što je bilo potrebno. No ja se držim one, da je najveći nutricionistički problem kada nemaš što probavljati, tako da se nisam žalio, premda sam krajem dana bio pomalo žedan. Put je prošao savršeno, po lijepom vremenu i polupraznim cestama.
U Firencu smo stigli dosta rano, oko 2 popodne, tako da smo nakon smještanja nas u hotele i auta u garažu, krenuli u obilazak grada. Budući da Firenca nije velik grad (recimo kao Ljubljana) i da ima jasne orjentire (okolna brda, rijeka Arno, katedrala iliti Duomo) relativno se lako u njoj orjentirati. Do večeri smo se dobro išetali, u hotelu ubacili po još jedan sendvič u usta (već nam je bilo malo zlo od njih) i zašli u firentinsku noćni život. Zapravo večernji.
Bar Zurito. Ima još fotki, ali nisu za objavljivanje.
I tu dolazimo do jednog od najboljih detalja našeg posjeta gradu renesanse, otkriću bara Zurito. Naime, lunjajući centrom (i pomalo žeđajući od sendviča) tik iza Duoma u jednoj uličici spazili smo privlačan natpis BAR. Ušli smo, vidjeli da ima dosta ljudi i čuli dobru glazbu. Naručili smo pive i od ljubazne konobarice saznali (na italoengleskom, uz pomoć mahanja rukama) da se plaća samo cuga, a da je klopa besplatna. U tom trenu se Svenu raširio širok osmjeh preko usana i on se bacio na ozbiljan carboloading. I mi ostali (premda puni sendviča) smo mu se pridružili, ali on je namutnuo visoke standarde koje smo teško pratili. Ukratko, uvidjeli smo da smo našli što smo htjeli i svaku večer smo išli u isti bar (samo za promjenu izgladnjeli). Posljednje večeri konobari su se sa suzama u očima opraštali od nas (ali nam ipak nisu zaboravili naplatiti).
Pogled s Piazzale Michelangelo u subotu
Maraton
Nakon što nas je tri dana u Firenci poslužilo vrijeme, nedjelja se potrudila pokvariti dojam. Cijeli dan kiša je naizmjenice padala i pljuštala, tako da smo bili posve mokri već sat vremena prije starta. Ja sam na sebe obukao stari pulover i hlače koje sam bacio pred start, a većina je koristila i vreće-pončoe koje smo našli u goodie-bagu. Zato su mi bili posve nejasni likovi koji su se skinuli u šorceve i tregerice i tako paradirali sat vremena po kiši pred start na temperaturi 4C.
Pogled s Piazzale Michelangelo u nedjelju
Kad sam već spomenuo goodie-bag, moram reći da sam bio razočaran. Od korisnih stvari unutra su bile samo tajice-pumperice s logom maratona. Pošto sam čuo da je to jedan od boljih bagova, moram to opovrći. Ljubljanski bag je bolji i to za tri puta manju lovu.
Nakon starta na talijanski način (puno dernjave i tri-četri odgađanja) krenuli smo s Piazzale Michelangelo odakle za lijepa dana puca prekrasan pogled na Firencu. Staza maratona ima jedan krug i vodi kroz grad, tako da ima bezbroj zavoja. Tijekom martona smo razgledali većinu firentinskih znamenitosti. Ili bi to učinili da smo ih vidjeli od kiše. Budući da je Firenca uglavnom popločana kamenjem koje je staro ili barem tako izgleda (a ni u novijem dijelu grada nije bilo bolje, budući da ceste po broju rupa liče na hrvatske), cijelo vrijeme je trebalo paziti da si ne iskreneš nogu ili barem ne ugaziš do gležnja u vodu.
Ovo je jedna od rijetkih slika koja mi je uspjela za vrijeme trke
U muškom dijelu maratona pobijedio je Tadese Aroso Tolesa iz (normalno) Etiopije s vremenom 2:12:41, praćen svojim sunarodnjacima Gelana Teshomeom i Tola Edea Baneom.
U ženskom dijelu pobijedila je za divno čudo Etiopljanka Dado Tufa Firehiwot s vremenom 2:28:58. Druga je bila, vidi vraga, Etiopljanka Mengistu Meseret dok je na treće mjesto valjda zabunom upala Ruskinja Alena Samokhvalova. Čini mi se da Etiopljani naplaćuju Talijanima nešto za kolonijalno izrabljivanje.
Za ovu fotku je moja Daniela čepila dva sata na kiši
Iz Hrvatske nas je bilo svega petero i to:
Poredak
Ime
Prezime
Klub
Vrijeme
114
Robert
Radojković
AK Maximvs
2:47:53
2644
Stjepko
Jančijev
AK Sljeme
3:37:29
3155
Darko
Tomica
AK Veteran
3:44:01
7164
Darin
Maček-Radović
4:51:48
7425
Sven
Hrastnik
AK Sljeme
5:00:58
Inače nisam baš neki fetišist na maratonske medalje (a nađe se i takvih), ali ova koju sam dobio u Firenci je bez premca najljepša koju sam vidio.
Rezime
Sve u svemu, maraton u Firenci je jedan od ljepših, prvenstveno jer je Firenca uistinu prekrasan grad pa se lijepo može iskombinirati turistički izlet s maratonom. Jest da je maraton u pomalo glupo vrijeme, mjesec dana nakon kraja sezone i u mjesecu koji je klimatološki najkišovitiji. Očito je da je organizatorima primarno bilo dovući posjetitelje u grad tijekom turističke „rupe“. Premda ima malo šlampavosti, sve je ipak dobro organizirano. Staza je jako lijepa, premda je na njoj jako teško ostvariti dobro vrijeme zbog (za grad) teškog terena, čestih zavoja i uspona i silazaka po mostovima i vijaduktima.
Ove godine je bilo sve otežano i zaista neugodnim vremenom s neprestanom kišom, vjetrom i temperaturom koja se kretala ood 4 do 7 C. Nikad se nisam toliko nasmrzavao tijekom i naročito nakon maratona.
I na kraju..
…ne mogu ne spomenuti put natrag. Koliko je sve štimalo na putu prema Firenci, toliko nam nije štimalo na putu natrag. Na prijevoju između Firence i Bolonje je pao snijeg, a kako je većina vozača imala ljetne gume, tih sedamdesetak km smo putovali 3 sata. Zatim smo stali na najgoroj kavi u Italiji. Nakon toga smo zahvaljujući iznimno preciznim talijanskim obavijestima na autocesti skrenuli prema Milanu umjesto Ferrari. Zatim nam se do Slovenije nije dogodilo ništa zanimljivo, ali kroz Sloveniju smo vozili daljnja tri sata po zaleđenoj autocesti.
No, bolje i to nego da smo uletjeli u najgori lančani sudar u novijoj slovenskoj povijesti, koji se dogodio par sati prije našeg prolaska.
Nema mi druge, nego početi od Prenja. Tamo sam se rodila, provela djetinstvo i to je mjesto gdje se nikad neću vratiti i zato ostaje vječno sanjanje o povratku. Na desktopu mi stoji slika brda iznad moje kuće u Idbru, tako da svako jutro kad dođem na posao, upalim kompjuter i evo mog sela. Stari dolazi na kavu jednom mjesečno, pogled mu se zaustavi na kompjuteru: „Ma, jel to Breza“. Ne mogu staviti upitnik, a bome ni točku, jer je rečenica nešto između. Zna da je Breza, a izgovori to samo da bi se u mojoj sobi razlegla ta riječ i ispunila svaki atom i sobe i mene i njega.
Sad se više ne sjećam koja je moja prva utrka u trekingu bila. Možda Velebit, od Oštarija do Senja. E, pa sad bi kao i svaki treker mogla o svakoj utrci oplest po jedan tom. Pa neću ni počinjat. Ovaj put 🙂
Uglavnom, sigurna sam da nije bilo Šimuna, njegovog trekinga, treking lige, tko zna kad i da li bi se toliko puta u meni izmiješala moja prošlost i sadašnjost, dva neopisiva lijepa trenutka i taj osjećaj kao da se svaki čas teleportiram 1970-1980-2005-2010. Moj vremeplov, u kojem postoje samo brda, kamenje, sunce, kiša, mirisi, boje, sve je izmiješano. U jednom trenutku si ovdje, u drugom na nekoj drugoj planini i samo te na trenutke prizemljuje: a gdje je ta j….a kontrola?
I tako ja, ploveći u svom vremeplovu, dođem do cilja. I uvijek sam mirna, osjećam se kao u dnevnom boravku pod dekicom. I tu ne završava moja priča, tu počinje jedan drugi dio. Uzbuđenje, jer čekam Kikija kad će ući u cilj, sa svojim pogledom ko da se nagutao najjačeg tripa. E sad, zašto me to tako veseli. Kiki je dijete grada. Davnih godina, kad smo se upoznali, njegov najveći izlet u prirodu bio je otrčati po Leusteku i ni slučajno ne skretati. 2004-te Marko ga je pozvao na utrku Velebitom, bili su obvezni dvočlani timovi. Ja sam ih čekala na pola puta (na Oštarijama), piljeći cijelu noć u jedno brdo od kud bi se trebali pojaviti. Stigli su u debelo jutro, oko 9 (krenuli dan prije u 11 iz Paklenice). Marko strgan (ne može se opisati, to znaju samo oni koji ga poznaju kako se on razbije). Tu je Markova trka završila, a Kiki pun ludila, čeka planinsku koja starta za dva sata, pa će s njima. Karta nula bodova, a bome i znanje o putu kud treba. Marko i ja oko podne na kupanje u Karlobag, pa u Senj čekati Kikija. Svi dolaze, svi su ga vidjeli kako protrčava tamo-vamo po Velebitu. Došao je za 46 sati. Iduće godine je pobijedio, 28 sati, i do sad to nitko nije išao bolje.
Zaljubio se u planinu. A planina je dio mene. I eto, zato mi je nešto najljepše što se može dogoditi, njegova pobjeda.
A Marko. Marko je uvijek tu negdje. Sanjam ga na Rabu, noć prije utrke. Vratio se i sreli smo se na Cvjetnom. Ujutro mi Kiki kaže, Marko je noćas poslao poruku. Navečer smo ga zvali. Nemam mu što reći, ali valjda želja da ga zovem govori sve…
Mic po mic, evo nas i do Raba…
Kiša cijelu noć padala ko iz kabla. Ujutro Kiki se dere: odi na terasu gledati izlazak sunca. I fakat, sunce izlazi, nebo plavo…
Spremanje, odlazak na Rajsku plažu i start. Zujanje po otoku, po malim brdašcima, po pješčanim uvalama, dan sunčan, more bistro, nigdje nikog osim hordice trekera koji bauljaju tamo-vamo tražeći svoje kontrole.
Dolazim u cilj. Umoru ni traga. Janko pita: koliko si popušila (cigareta, ne vremena na gubljenju :)) Moj treking-partner Paj donosi čašu crnog, pljugica…
Čekanje… nastavak znate… 🙂
Prelijepa Nada je odnijela pobjedu u Ultri.
Dramatično se najavljivalo da će to biti odlučujuća bitka za prvo mjesto u ligi. A što da vam kažem. Kikiju sam prije dva mjeseca rekla da je on pobjednik (tako da ovi što su se kladili mogli su mene pitati ko dobiva :)). Još jednom BRAVO i tisuću puta bravo :*
Nas Sljemenaša ima lijepa brojka, tako da nas je i na Rabu bila prilično (15). Čestitam svima u svim kategorijama i na svim osvojenim mjestima.
Neću sad nabrajati ime po ime ovih mojih prekaljenih ultraša, osim Čerkeza kojem je ovo bila prva. I u svakom slučaju zgodne plavuše: Janezica ultra 4. mjesto, Ingrid planinarska 1. mjesto, Ivka planinarska 3. mjesto.
Za kraj moram prokomenirati Vukodlaka. Od kad ga znam svaki put uđe u cilj i nije baš zadovoljan, te moglo je ovo, te moglo je ono, da nije ovo… Ovaj put nije stigao ni do prve kontrole (strgao koljeno) i nikad ga nisam vidjela da je bio tako dobre volje. Još je i plesao!?!?
Pardonček. Nije kraj. Misli mi odlutale ili kako reče jedan naš: put me zanio (trekeri bi si mogli uzeti ovo kao poštapalicu :)), te Prenj, te Rab, te Kiki, te….
Sad pogledam naslov Treking liga 2010: Čestitke svim organizatorima: pašmancima, labinjoncima, durmitorcima, velikom mišiću… svim učesnicima, kojih je ove godine bilo preko 850.
Eto, ja sam sad tu pet godina, ove godine od osam utrka bila sam na sedam. Svaka je bajka za sebe, svaki organizator se potrudio da napravi što zanimljiviju stazu i meni osobno je svaka kad bi završila bila taj trenutak najljepša.
Vi koji ove pročitate, a niste bili, nemojte se ubiti od tuge. Sjetite se što bi Scarlett rekla: After all… tomorrow is another day.
Malo treninga prek zime i na proljeće počinje nova igra po šumama i gorama, rijekama i morima, pijesku i kamenju, kiši i suncu… u dobrom društvu… 🙂
U organizaciji TK Zagreb oržano je prvo kolo prve zimske kros-duatlon lige.
Na startu se okupilo ukupno 14 natjecatelja (12 M i 2 Ž). Nejasnoće oko staze pokušali su razriješiti idejni suzačetnici lige (uz Janka) – bratski par Zelenika.
Poslovica „tko radi taj i griješi“ i ovaj puta je našla svoju potvrdu. Dakle, uvjerljivo i neprikosnoveno vodstvo nakon druge dionice imao je Rogić Damir ili kako su ga ljubitelji muške rock scene prozvali – Bon Jovi. No vođen neiskustvom i povjerenjem čovjek je na kraju umjesto 1250 m pretrčao barem petaka (slično je učinio i Zoran Košćak, no ne s tako kardinalnim posljedicama). Bilo kako bilo, ostavio je pristuno pučanstvo iskreno zadivljeno.
Prvi kroz cilj prošao je – mlada nada TK Zagreb – Viktor Sarić – dečko u usponu i koji je ovim svojim nastupom pokazao da puno obećava. U vrat su mu puhali Mikulan Božo, član TK Sljeme i još članski neodlučan Bergant Stanislav. Bravo dečki. Mlade dame su u prijateljstvu i zajedništvu odradile sve segmente. Bravo cure.
Blatni, mokri, oduševljeni stazom i juhom poslije utrke ljudi su se teška srca razišli kućama. U sljedećem kolu očekujemo i nastup dezertera – rapskih trekera, a onda će tek biti veselo.
Tijekom zime nova zabava za triatlonce, trkače, bicikliste. Kros-duatlon s montićima po off-road stazama (uglavnom), kojih na Jarunu ima više nego što ste mislili.
