by Janko | stu 8, 2010 | Razno
Za početak rezultati Lagvića i Lagvitreka (izvještaj, fotke i filmići sjutra)
A sada Stjepkov izvještaj s njujorškog maratona:
Premda mnogi nisu vjerovali, Gebre je to našao u sebi i uspio pobjediti na New York Marathonu! Ali avaj, …. drugi Gebre. Ne Haile Gebrselassie, aktualni maratonski rekorder i jedan od najvećih ikad, već Gebre Gebremariam (obožavam etiopska imena, ima dosta ponavljanja i varijacija na zadanu temu), još jedan maratonac (od danas, budući da mu je ovo prvi) iz nepreglednog niza nadljudskih trkača s etiopskih visoravni.
Naime, imao sam najozbiljniju namjeru pratiti maraton na telki od početka do kraja. No, zahvaljujući obilnom, izrazito nevegtarijanskom ručku i određenoj količini portugisca, dok su maratonci još jezdili Brooklynom (dakle prva polovina maratona) oči su mi se sklopile. Posljednje čega se sjećam da je lik u žutoj majici s natpisom Gebre bio na čelu vodeće skupine.
Nakon nekog vremena, probuđen dahtanjem svog psa u lice, vidio sam lika u zelenoj majici s natpisom Gebre na čelu. Nakon određenog vremena provedenog u procesiranju tih informacija došao sam do zaključka da je to neki drugi Gebre. I ustinu, pokazalo se da se radi o već spomenutom Gebremariamu. Budući da ne raspolažem s Jankovim fondom znanja i statističkih podataka, niti sam pasionirani pratitelj atletike na tv-u, za dotičnoga sam prvi puta čuo. Uostalom, tko bi popamtio sve etiopske (i/ili kenijske) trkače koji su sposobni napraviti vrhunski rezultat?
Normalno da priča o nadljudskim dugoprugašima ne bi bila potpuna bez susjedne Kenije, koja je ovaj put dala drugog (Emmanuel Mutai), trećeg (Moses Kigen Kipkosgei), petog (James Kwambai) i devetog (Abel Kirui) finišera, kao i pobjednicu ženskog dijela maratona, Ednu Kiplagat.
S trkačkog aspekta, muška trka nije mi bila posebno zanimljiva, budući da je Gebremariam negdje na 35 ili 36 km otkačio Mutaia i laganim dugačkim korakom otrčkarao do cilja. Više volim kada se naganjaju i kolju do kraja. Ako je osim ispadanja Gebrselassia na 16oj milji, bilo još nešto zanimljivo dok sam spavao, molim da mi javite.
Kad smo već na toj šesnaestoj milji, vrijedi spomenuti da sam se i ja prošle godine u New Yorku ozlijedio baš na njoj. Gebre, ja, to očito nije slučajno.
Ženska trka mi je bila zanimljivija, prvenstveno jer sam se probudio baš pred finiš. Čini mi se da se vodeća skupina cura držala zajedno dosta dugo. Za vrijeme mog već spomenutog odmora, stvari su se iskristalizirale. Na čelu je ostala skupinica od tri cure. Amerikanka Shalane Flanagan i dvije Kenijke, Edna Kiplagat i Mary Keitany. Oregonka Shalane je izgledala prilično opasno, no s gazelama se nikad ne zna. Ili baš naprotiv, uglavnom se zna. Tako je bilo i ovaj puta. Prvo je Keitany bacila fintu kao da će je preći, i kad se Flanaganka još malo zapuhala, Kiplagat je pružila korak i počela ubrzavati. Keitany ju je još neko vrijeme pratila, ali se pritom umorila, pa je završila treća.
No priča o NYC Marathonu nikad nije samo o vodećima. Rekao bih da je ovaj puta glavna faca bio Edison Pena, čileanski rudar koji je zajedno sa svojim kolegama bi zatočen dva mjeseca u rudniku. To je vrijeme očito koristio za “kondicione pripreme”, jer je svaki dan zatočenja u rudniku trčao. U New York je stigao u avionu s 246 drugih rudara, a na areodromu ga je dočekao Haile Gebrselassie. Nakon maratona, kao pravi Elvisov fan, ide u Graceland. Zahvaljujući preopterećenosti servera (c-c-c, ni Ameri nisu što su nekad bili) nisam uspio ustanoviti da li je uistinu uspio istrčati maraton. Uostalom, tko bi mu zamjerio da i ne istrči. Nije on Renata.
Stjepko je lani bio u New Yorku, a evo kako se proveo:
New York nam se iz aviona nije ukazao u punom sjaju. Bio je zavijen u niske oblake i rominjajuću kišu i iz aviona se vidjelo tek par sto metara promočenog aerodroma JFK. Premda, većinu putnika u Lufthansinom avionu su više mučile turbulencije u prilazu pisti nego jadan pogled kroz prozore. Kada se avion napokon zaustavio i kada smo ušli u aerodromsku zgradu, ponadao sam se da su stvari krenule na bolje. No očekivalo nas je još trosatno čekanje u redu za kontrolu za ulazak postterorističku Ameriku (jedina utjeha nam je bila ta što smo čekali u redu sa svim neameričkim državljanima, ne samo s istočnoevropskim i bliskoistočnim kao obično).
No, ne vjerujem da postoji maratonac koji ne bi čekao i tri dana da bi došao na njujorški maraton. Sigurno su i berlinski, bostonski, čikaški i londonski maratoni super, zabavni, uzbudljivi, sigurno su i tamo deseci tisuća trkača i stotine bendova uz stazu i sigurno su i oni besprijekorno organizirani. Ali samo ime New York je magično, New York je grad za koga svi misle da im je poznat i njujorški maraton je ipak Sveti Gral prosječnom maratoncu.
Kada je otpala klupska verzija odlaska u New York, moja bolja polovica i ja smo odlučili likvidirati štednju koja se u neodredivoj budućnosti uz pomoć viših sila trebala pretvoriti u novi auto i s tim novcem provesti nezaboravan tjedan u NYC. Našem starijem sinu poklonili smo odlazak u New York za rođendan, a i moji roditelji su se odlučili postati dio mog „support team“-a.
Ukupno je iz Hrvatske na maratonu nastupilo 25 trkača/ica, a iz Sljemena petero, Lucija Ivas, Petra Podnarčuk, Tomislav Kiš, Bodo Schwebke i ja. U petak prije maratona bio je sazvan i klupski sastanak u Greenwich Villageu, na koji smo se odazvali samo Bodo i ja. To nas nije spriječilo da popijemo par piva i poslušamo dobar blues.
New York i predrasude
Što napisati o gradu kojeg su svi vidjeli bezbroj puta u bezbroj filmova, o kojem svi imaju neko mišljenje, bili u njemu ili ne? Ja ću početi sa svojim predrasudama:
- New York je grad užurbanih, neljubaznih ljudi. Djelomično krivo. Njujorčani su usitinu užurbani, no vrlo pristojni. Praktički je nezamisliva situacija da vam netko pusti vrata na nos ili da vas gurne ili vam prepriječi put, a da vam se ne ispriča. Budući da su pločnici krcati, to se svodi na beskrajno slušanje „I’m sorry“ ili „Excuse me“. Posebno napominjem da u tjedan dana nisam čuo NITI JEDNU PSOVKU.
- U New Yorku nije sigurno hodati noću. Prema mojem iskustvu, krivo. Istinabog, u New Yorku smo se zadržavali samo na Manhattanu, ali nismo se ni na koji način neugodno ili nesigurno osjećali. Po noći smo se vozili i podzemnom željeznicom i nismo doživjeli nikakve neugodnosti.
- New York je zbog mnoštva ljudi i gustog prometa prljav i smrdljiv. Krivo, potpuno. Pločnici su potpuno čisti. Nije baš da bih jeo s poda, ali se vrlo teško vidi papirić na podu. Također, nisam zapazio da je itko pljuje na pod, što je inače omiljena zabava mojih sugrađana. Premda je grad prepun automobila (uglavnom žutih taksija), zbog kvalitetnih benzinskih motora i vjetra koji stalno puše, zrak je prilično čist. Najviše ga zagađuju prodavači kebaba i hot dogova koji peku svoje proizvode na svakom uglu.
- New York je bučan. Točno. Stalno se čuju sirene, uglavnom hitne pomoći i vatrogasaca (na koje Njujorčani imaju poseban fetiš), a povremeno i policajaca. Sirene imaju tri stupnja: bučne, užasno bučne i neopisive. Osim toga, ogromna količina ljudi na ulicama u svako doba dana osigurava općenito visoku razinu buke.
Što ima za vidjeti?
Krivo pitanje, posve. U New Yorku nema čega nema. Mi smo u New Yorku bili osam dana (od toga nam je jedan dan otpao na maraton) i to je po meni minimum potreban da se stekne barem djelomičan uvid u ono što New York nudi, i to kao običnom turistu srednje ili niže kategorije. Što nudi onima viših platežnih mogućnosti mogu samo zamišljati.
Kao prvo, šetnja tim gradom je doživljaj sam po sebi. Spektakularni neboderi svih arhitektonskih stilova, izmješani s niskim kućama iz nekih prošlih vremena, široke avenije prepune žutih taksija i crnih Lincolna, prelijepi Central Park, prebogati Upper East Side, nametljivi Financial District, šarmantni Greenwich Village i Gramercy (da nabrojim samo neke) pružaju užitak za oči. Ono što pomaže uživanju u šetnji je činjenica je da zbog pravokutne organizacije ulica u većem dijelu grada snalaženje u gradu vrlo jednostavno. Samo u najjužnijem i najstarijem dijelu grada čovjek (turist) treba posegnuti za kartom da bi se orijentirao.
Kulturna ponuda je sigurno najbolja na svijetu. Tko nije čuo za Metropolitan Museum of Art, MoMA-u, Guggenheim, Broadway i off-Broadway, Lincoln Center ili Metropolitan Operu, očito kulturi i ne pridaje neki značaj. A tu su i „umjetnička“ četvrt Chelsea s masom galerija.
Što se tiče nas, osim maratona po Metropolitan Museum of Art (nakon kojega duuugo neću posjetiti neki muzej), uspjeli smo još otići na jedan blues koncert u Greenwich Village i predstavu Chiccago na Broadwayu. Imali smo još namjeru otići na koji koncert i/ili kazališnu predstavu, ali danak cjelodnevnim bauljanjima po gradu i jet-lageu je bio totalni umor u 8 navečer.
Glede sportske ponude, ni tu ničega ne nedostaje. No kada čovjek otvori stranicu New York City na Wikipediji i pogleda pod Sports vide se tri slike koje prikazuju najveće njujorške sportske događaje ili klubove: NY Yankees (baseball), US Tennis open i NYC Marathon.
Njujorčani jednostavno obožavaju trčanje. Ujutro kad sam išao trčati u Central Park vidio sam barem tisuću trkača. Odmah sam se sjetio svog Maksimira u kojem sam sretan ako ujutro vidim desetak trkača, i to vikendom. Osim Central Parka trče i uz Hudson, East River, u svakom parku ili parkiću ili jednostavno po cesti. Dan nakon mratona stalno smo viđali ljude ponosno okićene sudioničkim medaljama s maratona. Kada sam na dan maratona u 5 ujutro išao podzemnom na maraton, poveliki crnac (meni kao mršavom bjelcu izgledao je kao križanac Mike Tysonna i Ving Rhamesa) zgrabio mi je ruku i počeo njome mlatarati čestitajući mi i tvrdeći da će i on jednog dana istrčati maraton. Ostao mi je u ugodnom sjećanju, išćašenom ramenu usprkos.
Šoping
New York je sigurno i inače izvrsno mjesto za šoping, zbog ogromnog tržišta i oštre konkurencije, ali trenutno ga niski dolar čini jednostavno fenomenalnim. Obično svoju bolju polovicu pokušavam odgovoriti (uglavnom neuspješno) od kupovine, ali ovaj puta sam se i sam prepustio šopingiranju. Kada bi mi neki proizvod zapeo za oko pretvorio bih njegovu cijenu u kune (znači pomnožio s 5), nasmijao se i izvadio karticu (sada sa zebnjom očekujem 15-ti). Kako i ne bih kada je npr. u Gapu ili Levisu nemoguće naći hlače skuplje od 250 kn? Sada samo žalim za stvarima koje NISAM kupio.
Maraton
Sada napokon stižem i do glavnog razloga (ili možda povoda) odlasku u New York, čuvenog njujorškog maratona, pa ću iznijeti par osnovnih informacija.
Njujorški maraton je najveći svjetski maraton, ove godine ga je trčalo 43000 ljudi. Održava se od 1970. i ovogodišnji je bio jubilarni četrdeseti.
Trči se kroz svih pet gradskih okruga. Staten Island, Queens i Bronx su zastupljeni simbolično, a lavovski dio se trči kroz Brooklyn i Manhattan s ciljem u Central Parku.
Rekorde staze drže Tesfaye Jifar iz Etiopije s 2:07:43 u muškoj konkuranciji postignut 2001, i Margaret Okayo iz Kenije s 2:22:31 ženskoj postignut 2003. Ne vjerujem da će se skoro rušiti ti rekordi (pogotvo muški), jer su u međuvremenu na njujorškom maratonu zabranjeni „zečevi“.
Ove godine pobjedio je naturalizirani Amerikanac Meb Keflezighi s 2:09:15 i Etiopljanka Derartu Tulu s 2:28:52.
Od hrvatskih natjecatelja najbolji je bio Miroslav Jerković u muškoj konkurenciji s 3:24:21 i Želimira Kopecki s 3:25:35 u ženskoj konkurenciji.
Poseban je problem organizirati dolazak na start 43000 trkača i njihov prolazak kroz zakrčene ulice. Njujorčani su tome doskočili uz pomoć par trikova.
Prvi trik je da su zapravo bila tri glavna starta, uz dodatne startove za vrhunske maratonke i natjecatelje u kolicima (krivo bi ih bilo nazvati hendikepiranima, budući da projure stazom za sat i pol). Startovi su bili u 9:40, 10:00 i 10:20, a svaki start je još bio podijeljen na tri vala koji su se kretali različitim ulicama sve do četvrte milje.
Drugi trik se sastojao u tome da smo svi trebali doći debelo prerano u nešto što izgledalo kao sabirni centar za izbjeglice. Ja sam malo zakasnio i opet sam čekao preko dva sata na start (pod rominjajućom kišom, naravno). U sabirnom centru smo dobili i doručak (žemlja i powerbar) i „kavu“, a logorsku atmosferu obogaćivao je i razglas na kojem su se neprekidno vrtjele obavijest na šest jezika, kao i maratonci obučeni u raznoraznu staru odjeću koju smo bacili pred start.
Dotaknut će i svog trčanja, koje na žalost nije bilo baš onakvo kakvom sam se nadao. Zapravo, bilo je baš onako kako sam se bojao. Trčao sam 3:43:38 i s tim „osvojio“ 8528. mjesto. Stvar je u tome da već od kolovoza vučem nekakvu ozljedu (prenapregnutost) koja je zahtijevala mirovanje. Mirovanje zbog New Yorka nije dolazilo u obzir, pa sam trenirao ozlijeđen, a na samoj trci mi se na 15oj milji stvar pogoršala i prema kraju maratona bivala sve gorom.
Atmosfera na maratonu je neopisiva. Jedinstven je osjećaj trčati u masi ljudi koja se ni u jednom trenutku ne razrjeđuje kao na ostalim maratonima (ove naše s par stotina trkača u boljim slučajevima neću ni spominjati). Svih 42 km uz stazu stoje navijači i gledatelji i zdušno bodre trkače. Duž staze je bilo raspoređeno stotinjak bandova, zborova, dj-a i repera koji su dizali atmosferu. U Brooklynu imali smo priliku čuti i izvrstan gosspel zbor. Dolaskom do Central Parka atmosfera se još diže i oko i u parku atmosfera je usijana. Slijedi ulijetanje u cilj (ili uteturavanje, kako ‘ko), hostese svim trkačima stavljaju oko vrata lijepe učesničke medalje, dijele se termo-folije i tek tada slijedi prava muka. Ne može se, naime, negdje izvaliti i odmoriti, nego treba hodati do kamiona gdje se nalazi tvoja odjeća, u prijevodu još barem kilometar. Svakih toliko neko tresne na pod, no uigrane ekipe ih odmah stvaljaju na nosila i odnose.
Uvijek kad trčim u inozemstvu nosim majicu na kockice i ovaj puta je upalila. U Brooklynu sam imao jednog ili dva navijača, ali odmah na prelasku u Queens dva su vatrogasca koja su stajali uz stazu digli ruke i zavikali „Croatia!“. Nažalost kroz Queens se trčalo kratko, a i to što se trčalo bilo je uglavnom po mostu tako da nije bilo više navijača.
S prelaskom na Manhattan opet su se javljali navijači s „Croatia“, „Hrvatska“ i „Kako si?“. Usprkos bolovima koji su mi presijecali trbuh nisam si mogao dozvoliti da „prohodam“ u hrvatskoj majici. Toliko rodoljublja ipak još imam.
Na dan odlaska vrijeme je bilo puno ljepše nego prilikom dolaska. Kada smo uzletjeli s JFK-a puknuo nam je još jedan prekrasan pogled na ovaj jedinstven grad zbog vrijedi otrpjeti i desetosatno sjedenje u avionu i vize i američke carinike i skidanje cipela prije prolaska kroz detektor metala. U avionu smo se počeli baviti novom mišlju, kako i kada se vratiti u New York?
by Janko | lis 11, 2010 | Razno
Odličan dan za trčanje, lijepo sučano, a ipak prohladno vrijeme donijelo je sjajnu trkačku atmosferu na ulice Zagreba, kroz koje je u glavnom trkačkom programu (maraton + polumaraton) protrčalo više od 700 (polu)maratonaca. Statistika broja učesnika u posljednjih 6 godina, od kada se trči po novoj stazi centrom grada:
- 2005 = 293 (144 maraton + 149 polumaraton)
- 2006 = 393 (154 maraton + 239 polumaraton)
- 2007 = 502 (184 maraton + 318 polumaraton)
- 2008 = 466 (186 maraton + 280 polumaraton)
- 2009 = 651 (257 maraton + 394 polumaraton)
- 2010 = 721 (235 maraton + 486 polumaraton)
Dakle, od premiještanja trase na Trg Bana Jelačića i uvođenja polumaratona, broj učesnika je u relativno kratkom vremenu povećan za cca 250%, a rezultatski rekordi trke su višestruko obarani. Naravno, svako ima svoje viđenje kako bi trebao izgledati maraton, kao što bi se svako igrao izbornika i pljuvao po postojećem, ali ovaj maraton u svim svojim karakteristikama je upravo proporcionalan broju hrvatskih maratonaca, hrvatskoj (sportskoj) kulturi, standardu, razvijenosti i slika je i prilika stanja u svim ostalim društvenim segmentima. Mada, kad pogledamo kako nam funkcionira vlada, zdravstvo, školstvo i usporedimo, možda čak i bolja. Mi sami (pritom mislim na trkače) možemo ga učiniti boljim, ili barem dati svoj odol njegovom napretku: nastupima, navijanjima, pomaganju u organizaciji… Jer drugi neće, neznaju ili ih ne zanima.
Sljeme
Ponovo smo, na najmasovnijoj i najvažnijoj trci godine bili najuspješniji, najmasovniji i najveseliji. Čak 46 članova je nastupilo (20 na maratonu i 26 na polumaratonu), a dobre pripreme, brza staza, povoljni vremenski uvjeti i bučno navijanje Ilicom su rezultirali s 26 novih osobnih rekorda (Sljeme, rang-liste u maratonu i polumaratonu). Za istaknuti i pohvaliti je, kao i obično, našu žensku ekipu (Martina Bezek, Ana Župić, Veronika Jurišić, Ivana Blaženović), koja je još jednom osvojila titulu ekipnih prvakinja Hrvatske u maratonu, dok su dečki bili treći (Renato Pomahač, Marko Sobota, Tomislav Vončina, Igor Lisac, Zoran Košćak). Rezultati Sljemenaša:
MARATON:
- – Renato Pomahač 2:51:42
- – Marko Sobota 3:07:00
- – Martina Bezek 3:07:20
- – Tomislav Vončina 3:09:29
- – Ana Župić 3:11:44
- – Igor Lisac 3:13:11
- – Danijel Krajnović 3:16:26
- – Zoran Košćak 3:16:49
- – Veronika Jurišić 3:28:51
- – Mile Mioković 3:36:14
- – Zoran Orešković 3:46:47
- – Ninoslav Čerkez 3:53:08
- – Željko Šaronja 3:54:11
- – Saša Sladoljev 3:54:44
- – Stjepko Jančijev 3:58:48
- – Anteša Džomba 4:00:58
- – Damir Rogina 4:09:43
- – Tomislav Salajster 4:16:46
- – Sven Hrastnik 4:18:42
- – Ivana Blaženović 4:40:56
POLUMARATON:
- – Danijel Kocen 1:22:52
- – Luka Bielen 1:26:18
- – Željko Dugić 1:26:52
- – Orsat Franković 1:30:10
- – Aleksandar Ortynski 1:30:17
- – Mario Andročec 1:31:23
- – Dragan Janković 1:32:23
- – Bruno Ribarić 1:34:40
- – Zoran Obradović 1:35:10
- – Mario Kasović 1:36:38
- – Vladimir Ilčić 1:37:29
- – Kristina Crnko 1:43:41
- – Dejan Petrović 1:43:41
- – Tadeja Krušec 1:45:16
- – Katica Rumbočić 1:45:49
- – Zlatko Zlomislić 1:45:50
- – Barbara Bebić 1:48:55
- – Boris Reinić 1:48:57
- – Slavko Štimac 1:50:59
- – Sandra Ferenčak 1:54:29
- – Dubravka Sladoljev-Pavić 1:55:44
- – Ozren Crnogorac 1:56:48
- – Franjo Vasung 1:59:08
- – Boris Paj 2:04:54
- – Andrea Šaronja 2:08:36
- – Ana Vijatović 2:15:49
Sljedeća najezda Sljemenaša je već za dva tjedna u Ljubljani, a prijavljeno je 37 članova (21 na maratonu + 16 na polumaratonu, od čega 26 muškaraca i 11 žena), koji će autobusom zajedno na trku.
Pet foto-galerije iz Zagreba (ukupno 1245 slika):
Hrvi 89 slika
Vanja 665 slika
Somina 222 slike
Žana + Ingrid 187 slika
Janko 82 slike
by Janko | ruj 30, 2010 | Razno
34,207 trkača je protekle nedjelje završilo 37. Berlinski maraton (26,597 muškaraca + 7430 žena). Ove godine je više završilo samo u Londonu (36,500), međutim, New York je kralj masovnosti i kada završi prve nedjelje studenog, sigurno će se popeti na čelo.
Popis najmasovnijih maratona ove godine:
- London 36,500
- Berlin 34,000
- Pariz 30,800
- Tokyo 30,000
- Boston 22,500
- Los Angeles 21,500
- Stockholm 20,000
- Orlando 17,000
- Hamburg 14,000
- Tsuchiura, JPN 12,500
- Rome 11,000
Najviše maratonaca imaju Amerikanci. Njih čak 236 tisuća je do sada ove godine završilo maraton. Druga trkačka nacija je Japan sa 110 tisuća maratonaca, zatim slijede Francuska (62,000), Engleska (57,000) i Njemačka (51,000). Međutim, to je statistika do ovog vikenda, što znači da su Nijemci sasvim sigurno izbili na treće mjesto kada se u statistiku ubace maratonci iz Berlina, obzirom da je većina učesnika iz Njemačke. Shodno tome, zaključak je da postoji 5 trkačkih velesila s masovnim pokretom, pa nije čudno da se baš kod njih održavaju i najspektakularniji i najmasovniji maratoni. U Japanu čak 23 maratona imaju preko 2000 učesnika, što je donja granica tzv „masovnih maratona“, dok ih u Americi ima 45!! Zanimljivo da je u Engleskoj, nakon Londona, drugi najmasovniji „Robin Hood“ maraton u Nottinghamu s tek 1300 učesnika, dok Njemačka, osim Berlina, ima još par mega-maratona (Hamburg 14,000, Frankfurt 9500, Koeln 8000, München 5500, te Schmiedefeld, Düsseldorf i Munster po 3000). Francuska osim Pariza, ima Medoc i Cannes po 8000, Marseille i Touluse po 3500. Od „netrkačkih“ država visoko kiotira Singapoure s 15,000 učesnika i Dublin s 10,500. Svi ostali maratoni imaju manje od 10 tisuća učesnika.
Nama najbliža Italija, koju najčešće obilazimo u maratonskim pohodima, osim Rima (11,000) ima još i Firenzu (8000), Veneziu (5000), Treviso (3000), Reggio Emilia (2500), Padova (2200), a zanimljivo da najveći gradovi sjevernog, razvijenijeg dijela Italije (Torino, Milano) vrlo slabo kotiraju, s manje od 2000 trkača.
Od europskih maratona, još se može izdvojiti nekoliko masovki: Copenhagen, Madrid i Barcelona 8000, Amsterdam i Rotterdam 7000, Zürich i Wien 5000, Atena, Poznan i Prag 4000 itd. Na kraju liste četveroznamenkastih maratona nije se uspjela ugurati Ljubljana sa svojih 900 prošlogodišnjih finišera, ali lako moguće da hoće ove godine, obzirom da su već puna dva autobusa i tko zna koliko osobnih automobila s hrvatskim maratoncima, kojih je lani bilo nezanemarivih 150!?
I ove godine je Hrvatska bila zastupljena u Berlinu s 20-ak trkača, pa evo njihovih rezultata:
- Lisa Stublic 2:33:42
- Ante Mimica 2:55:27
- Dejan Petrović 2:56:38
- Marko Sobota 2:59:17
- Željko Dugić 3:04:01
- Marijana Cota 3:15:45
- Mario Andročec 3:25:22
- Ozren Rnjak 3:26:05
- Orsat Franković 3:26:37
- Senka Senković 3:27:35
- Marko Mastrović 3:38:50
- Ferdo Kraljević 3:57:29
- Luka Šarić 4:05:39
- Dragan Janković 4:07:52
- Ivan Teklić 4:26:33
- Jakov Teklić 4:26:34
- Dunja Bua-Maričević 4:45:10
- Gordana Odrljin 4:52:24
- Žana Rajić 4:57:30
- Vesna Janko-Radovan 5:01:57
- Jasminka Podgorski 5:09:13
- Danijel Dubičanac 5:35:15
Vjerojatno je bilo još naših maratonaca, ali rezultatska lista nema tražilicu po nacionalnoj osnovi, a tko bi ih tražio u tom moru podataka. Uglavnom, viđeno je još dresova u šahovnicama, pa ako netko zna nekog tko zna nekog tko je još trčao u Berlinu neka ostavi podatak u komentarima da upotpunimo priču.
A priča je sjajna, jer osim manje ili više top joggerskih rezultata, ovoga puta je Hrvatska ostavila i sasvim lijepi i konkretni rezultatski trag. Lisa Stublic je postavila novi rekord Hrvatske u maratonu (star 21 godinu), i zauzela ukupno 9. mjesto!! To je daleko najveći naš trkački uspjeh od famoznog osamostaljenja i po prvi put je neki naš maratonac ušao u top ten jednog zaista velikog (ako ne i najvećeg) svjetskog maratona, i zauzeo poziciju koje su uglavnom rezervirane za afričke trkač(ic)e.
Pobjednik ove godine nije bio Haile Gebrselassie, iz prostog razloga što nije nastupio, jer se malo očito zasitio Berlina i krajem godine tražiće novi izazov u New Yorku. Međutim, i da je nastupio, pitanje je da li bi bio prvi, jer neki novi kenijski klinci su strašni. Pobjednik Patrick Makau je postavio odličan rezultat 2:05:08, obzirom na vremenske uvjete. Koji u biti i nisu bili tako loši, međutim, manje je poznato da Kenijci mrze kišu iz dna duše zbog urođenog straha od vlage i prateće malarije, pa nikada ne izlaze iz kuće i ne treniraju kada je kiša. Stoga, njegovo pobjedničko vrijeme je svjetski „kišni“ rekord, obzirom da su svi bolji rezultati od ovog postavljeni na suhom. Makau je i odličan na polumaratonu, ima treći rezultat svih vremena, i vrlo je konstantan. U zadnje dvije godine je dva puta išao ispod 59 minuta i još 5 puta ispod sata. Za svoju berlinsku pobjedu je inkasirao 40,000 eura plus 30,000 za vremenski bonus (ispod 2:06).
by Janko | ruj 20, 2010 | Razno
Organiziramo zajednički odlazak u Ljubljanu, 24.10., za sve trkače.
Cijena prijevoza je 120 kuna po osobi (svatko može voditi svoju netrkačku pratnju po istoj cijeni).
Osim prijevoza, organiziramo skupnu prijavu, koja je u tom slučaju jeftinija od pojedinačne i iznosi 20 eura (nakon 1. listopada skače na 30 eura). Isto za maraton, polumaraton i 10km.
Prijava treba sadržavati sljedeće podatke:
PREZIME I IME:
TRKA (polumaraton, maraton ili 10km):
GODINA ROĐENJA:
ADRESA:
KLUB:
E-MAIL:
VELIČINA MAJICE:
PRATNJA:
Poslati na mail tergatjanko@gmail.com (info 091-503-2734)
Polazak iz Zagreba u nedjelju 24.10. u 6:45 s parkirališta kod zgrade INE (istočni ulaz u velesajam, preko puta Avenue Malla).
Link na Ljubljanski maraton
by Janko | ruj 14, 2010 | Razno
Drei Zinnen Lauf, jedna od kultnih europskih planinskih trka, u svom 13. izdanju. Možda i najteža, ovisi kako se gleda na pojam težine.
Naime, da bi neka planinska trka dobila epitet „teška“, mora u sebi sadržavati nekoliko „težinskih“ elemenata: duljina i visinska razlika (što automatski podrazumijeva i nagib), teren i ponovo visina, tj količina staze u zoni smanjenog kisika iznad 2000m (što već zadire u domenu nešto novijeg ekstremnog smjera planinskog trčanja – tzv „sky running“). Tako da konačni i najobjektivniji sud o težini neke planinske trke daje vrijeme pobjednika/pobjednice. Drei Zinnen Lauf (DZL) ima sve potrebito: dužina puno preko standarda za planinske trke (DZL = 17,5km; standard = 12km), visinska razlika također preko standarda (DZL = 1350m; standard = 1200m), ukupni nagib ispod standarda (DZL = 7.7%; standard = 10%), što je vrlo varljiva informacija jer srednji dio, od 8-og do 14-og kilometra, kada se dešava uspon, savlada se oko 1000m visinske razlike, što daje skoro 17% nagiba. Dalje, druga polovica trke, od 9-og kilometra na dalje je konstantno u zoni „sky running“-a, dakle iznad 2000m nadmorske visine, a najviša točka je prelomnica na 2575m, tri kilometra prije kraja, nakon čega slijedi spust ka cilju. Vrijeme pobjednika Novozelanđanina Jonathana Wyatta (najbolji planinski trkač svih vremena, šesterostruki prvak svijeta) od 1:26:23 isto tako dovoljno govori o težini (ili sporosti) staze, obzirom da je imao prosjek od 4:56/km!
Europsku, a automatski i svjetsku konkurenciju, u težini staze DZL ima u četiri trke:
- – Grintavec (Slovenija): dužina 9.6km, visina 1970m; nagib 20.5%
- – Garmich-Partenkirchen (Njemačka): dužina 16.1km, visina 2100m, nagib 13%
- – Montreux (Švicarska): dužina 18.6km, visina 1593m, nagib 11.7%
- – Lauterbrunnen (Švicarska): dužina 21.1km; visina 2175m; nagib 10.3%
Svaka od ovih trka ima svoju osobinu težine. Grintavec je kratak ali najstrmiji, Lauterbrunnen ima mali nagib ali je najduža, Garmich nije ni najduži ni najstrmiji, ali savlada najviše visine (najviša točka na 2900m). U kategoriju teških trka nisam uzeo u obzir planinske maratone, koji su postali prava pošast diljem Alpi, i sad skoro svako selo ima svoj planinski maraton. Oni u principu nisu strmi, tj ukupan uspon je vrlo često jako mali (uglavnom ispod 5%), što je i logično s obzirom na dužinu staze, jer gdje bi se mogao održati maraton od standardnih 10% uspona (pošto automatski traži planinu višu od 4200m)? Stoga planinski maratoni u sebi imaju puno uspona i nizbrdica, a vrlo često je visinska razlika nula, pošto su zbog organizacijskih potreba start i cilj uglavnom na istom mjestu. Popis najznačajnijih planinskih maratona u Europi:
- – Njemačka: Frankenhausen, Schmiedefeld, Oberstaufen, Seigburg, Fleckenberg, Schwarzwald, Hornisgrinde, Wunsiedel, Bitburg, Lage, Wellburg, Staffelstein…
- – Švicarska: Couvet, Lenzerheide, Zermatt, Davos, Crans-Montana, Interlaken, Trubschachen, Pontresiva, Gondo…
- – Austrija: St. Anton, Paznaun, Kainach…
- – Lihtenstein: Bendern.
- – Francuska: Signes, Lafuma, Crest, Masevaux, Ardeeche, Chamonix, Samoens, Chaberton, Ariegeois, Pas de Lure…
- – Slovenija: Maraton štirih obštin (Petrovo brdo).
- – Hrvatska: Sljemenski i Samoborski maraton.
Švicarski maratoni su najcjenjeniji, posebno Jungfrau (Interlaken), Davos i Zermatt. Nijemci svaku dugačku trku atomatski pretvore u maraton sa strogo određenom dužinom 42,195m, dok je kod Francuza skroz drugačije. Njihov kalendar je prebogat iscrpljujućim planinskim trkama, pri čemu organizatori rijetko robuju IAAF-ovom dužinskom standardu maratona, pa imaju puno trka od 42, 43, 44 ili 41 kilometar, pri čemu je vidljivo da nemaju poriv da krate ili nadoštukavaju dužinu za potrebe klasike. Slovenski maraton na Petrovom brdu je posebno zanimljiv, jer se djelomično odvija u zoni „Narodnog parka Triglav“, a iduće godine će poslužiti i kao Svjetsko prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze (World Long Distance Mountain Running Championships).
Najduža europska planinska trka je Transalpine-Run od Ruhpoldinga u Njemačkoj do Sextena u Italiji u dužini od 305km i ukupnoj visinskoj razlici od preko 26,000 metara! Trka traje tjedan dana i odvija se u osam etapa. Najkraća ima 29, a najduža 46 kilometara, s tim da je sedma etapa čisti punokrvni maraton od 42,195m od St. Vigila do Niedersdorfa. Zadnja etapa, tj trka završava u Sextenu, startnom mjestu Drei Zinnen Lauf-a, i to, gle slučaja – dan prije! Pa dosta učesnika s Transalpine-Run-a u biti odradi i devetu etapu u sklopu DZL-a :).
Sexten
Mondeno mjesto u Italiji (provincija Bolzano, Južni Tirol), s pretežno austrijskim stanovništvom, obzirom da 97% mještana govori njemačkim jezikom (Sexten je do 1. Svjetskog rata bio unutar granica Austrougarske, da bi od 1920.g. bio pripojen Italiji). Taj dio Alpa iznad mjesta, u kojem se održava DZL je prije godinu dana proglašen Prirodnom baštinom od strane UNESCO-a, obzirom na jedinstvene i karakteristične oblike i boje karbonatnih stijena, tzv. dolomita. Najviši vrh u regiji je Marmolada na 3344 metra, a najpoznatiji (po kojem je trka i dobila ime) su tri ujedinjena šiljka Drei Zinnen (ili talijanski Tre Cime Lavaredo), od kojih srednji, najviši, ima 2999 metara.
Na utrci od Sextena do planinarskog doma Antonio Locatelli (smješten na 2405m, u podnožju Drei Zinnena), ove godine je nastupilo ukupno 835 trkača (701 muškarac + 131 žena), a pobjednici su Johnathan Wyatt (1:26:23) i Mariagrazia Roberti (1:44:45). Nastupilo je 7 trkača iz Hrvatske:
- 20. Nikolesić Ingrid / 2:14:15 / Ž20 – 4.
- 31. Škevin Višnja / 2:21:36 / Ž40 – 8.
- 81. Bua Maričević Dunja / 2:47:07 / Ž35 – 23.
- 93. Odrljin Gordana / 2:55:37 / Ž45 – 14.
- 111. Rajić Žana / 3:19:48 / Ž45 – 16.
- – – –
- 189. Janković Dragan / 2:08:40 / M45 – 43.
- 526. Franković Orsat / 2:40:50 / M35 – 83
A evo kako je trku doživjela Žana:
Nas sedam (božansvenih :)) krenulo s Bille (a od kud bi? :)), maksimalno spremni za put. Sendviči, grickalice, sokići, isprintani smjerovi (za sigurnost auto karta Europe, knjiga od 2-3kg i najmanje selo je označeno – iako je Janković prigovorio na izdanje od 2005. kao zastarjelo, tko zna koje su sve ceste sagrađene u međuvremenu). Naprijed sjede muškarci (Orsat, Janković). Otraga babe (Dunja, Inga, Gogica, Višnja i ja). Ko mali školski izlet: dok smo krenuli svi smo gladni i žedni – pa opleti kopanje po vrećicama, formiranje vreće za otpatke i svi sretni :). Smijeh i tko će smisliti i izgovoriti veću glupost. Svi smo podjedanko dobri u tome :). Nakon 15min padaju ideje kad ćemo na pauzu. Katastrofa :))).
Uglavnom put koji smo mogli preći za 4 sata, mi smo rastegnuli cca 7. Ma nikud nam se ne žuri, trka je i tako sutra u 10, stići ćemo :).
Smještaj nam je Janković našao u nekom selu kod babe Marije. Prvo smo išli pogledati smještaj, pa u Sexten na prijave, pa kava, pa klopa, pivice, vino. Pa, lutanje po štandovima, kupovanje tenisica (a čega drugog). Lagane trzavice ko će jesti, ko neće. Neki nisu gladni, neki umiru od gladi (Gogica pojela CIJELU pizzu!!). Nakon punih trbuščića i malo alkohola vlada spokoj i sklad. Pada večer i mi laganini do naših sobica. Na bezinskoj kupujemo potrepštine za prije spavanja. Na balkonu brojenje zvijezda, ispijanje kupljenog, isprobavanje tenisica, nakon toga pranje, depiliranje i krevetići… mmmmmmm.
Buđenje u 6, doručak, pakiranje, trpanje u kombi i fijuuuuuuu… fenomenalna jutarnja vožnja po austrijskim bregima, vrhovi oko nas… ludilo brale. Parkiranje, predavanje vreća za cilj, kavica (rakijica), tamo-vamo i start (mogu reći neopisivo lijepe planinske utrke 17,5km).
Startalo nas je nešto manje od 1000. Malo kružimo po mjestu. Normalno, ja sam zadnja s nekim dedicom cca 80godina :)). Sa strane navijaju: Zana, Zana, supa!! Smješkam se, malo im mahnem (k’o Tito iz onog svog otvorenog auta kad se vozikao), a mislim si: jbm ti kad bum se dovukla na cilj… :). Već nakon 2km mi je sveg dosta, i Austrije i Italije i tih njihovih brda, i prekrasnih kuća punih cvijeća. I kaj sam ludara pila onu rakiju uz kavu. Ma, tak mi treba kad niš ne treniram, sad se muči luda babo. Tak ja vrtim film, razmišljam, kujem planove kako ću sve drugačije od sutra :). Ali, kilometrići prolaze u tom mom mantranju, počinju usponi i tu očajnici oko mene posustaju. Mic po mic stižem po nekoga. Super je stvar kad si zadnji, bar te nitko nemre prestići (osim onog dede, dok su došla brda, aktivirao on svoje štapove i ode. Prase staro.). Mislim si ja, taj jedan kaj je bio iza mene i on me prestigao. E, Žana dotakla si dno! 🙂
No usponi su dugački i dugi, a ja ih volim… i tako malo po malo stigni ovog, stigni onog, u jednom trenutku se okrenem kad ono već mala kolonica iza mene i naprosto mi dođe lijepo i toplo oko srca. Uživam. Sad već razmišljam kak su Pirineji samo 10 puta duži i kak mi to ustvari uopće nije nedostižno :). Na 15km staza se izravnava i kreće nizbrdica, tu ja stignem i prestignem svoga dedicu (bez riječi).
Stignem neku ženicu, prođem, ona se koprca, nakon par sto metara prođe ona mene i odlazi iza zavoja. Evo i mene na zavoj i vidim ju kak se smandrljala i leži. Neću biti zlopamtilo i lijepo se nasmiješim pružim joj ruku i podignem ju. A mislim si: eto ti kaj si me prestizala… :).
Još neka uzbrdica i presretna ulazim u cilj (djelomično što je završila trka, a najviše što je gore toliko lijepo da ne postoji opis). Sve što se može reći premalo je za opisati ljepotu koju je priroda stvorila na tom mjestu…
Moji prijatelji su gore, izležavaju se na suncu, pridružujem se. Sretna sam. Orsatu je trka „odvratna“ (kao i obično :)). Kaže, ne voli brda, a oči mu se sjaje, a bome su mu se sjajile još i u ponoć kad smo se rastajali (na Billi – normalno). Promrmljao je samo da mu je to jedno od najljepših mjesta na kojima je bio. Uz jedno jezero poželio je i kuću….
Povratak dugačak, dugačak… bez obzira na umor i nizbrdicu kojoj ne vidiš kraja, u meni izmješani i poravnani svi osjećaji i mirna sam, mirna i ništa ne trebam i ništa ne želim. Sve je u meni na svom mjestu…
foto-galerija
by Janko | ruj 13, 2010 | Razno
Dragi moji,
Ukraden mi je žuto želeni MTB Cannondale F600 (na priloženoj slici). Ak slučajno naletite na neki oglas ili povoljnu priliku za isti, molim vas da mi javite.
Pozdrav,
Matija
