Nevjerojatna trka u Winschontenu na 27. ultraškom svjetskom prvenstvu u disciplini 100km, pogotovo u ženskoj konkurenciji, gdje je palo nekoliko fantastičnih rezultata, gdje su nacionalni rekordi pljuštali ko od šale i gdje smo na kraju i mi dali svoj ne mali udio u tom spektaklu, kojeg bez ikakve rezerve možemo proglasiti najjačom stotkom u povijesti te discipline. A za to imamo nekoliko čvrstih argumenata, kao npr:
– Camille Heron je otrčala najbolji rezultat u posljednjih 8 godina (7:08:35), četvrti u povijesti.
– Prvi put od kada se trče stotke se dogodilo da su 4 žene u jednoj trci trčale ispod 7:30.
– Rezultat Marije Vrajić (7:27:11) je novi državni rekord i 15. rezultat u svijetu svih vremena. Samo tri puta u povijesti se dogodilo da se s tim rezultatom nije pobijedilo, a prvi put da se s tim rezultatom osvojilo „samo“ treće mjesto.
– Rezultat Veronike Jurišić (7:44:45 – 11. pozicija) je negdje oko 60-og mjesta svih vremena, i prvi put u povijesti da se s tim rezultatom na SP nije ušlo u top10, često puta je na mnogim prvenstvima bilo dovoljno za medalju, na nekima čak i za zlatnu.
– Rezultat Antonije Orlić (8:25:18 – 28. pozicija), je isto tako najbolji rezultat ikad ostvaren za tu poziciju, na mnogim prvenstvima je bilo dovoljno za top 15, a na nekima i za top 10.
– Na svim dosadašnjim svjetskim prvenstvima je ekipno vrijeme koje je ostvarila naša reprezentacija (23:37:14 – 4. mjesto) bilo dovoljno za jednu od medalja, na nekim prvenstvima i za zlatnu, ovog puta samo za 4. mjesto.
Tijek trke je bio predvidljiv. Od početka se dalo naslutiti da će Herron otrčati solo trku i samo je bilo pitanje da li će izdržati u jakom tempu do kraja. Odmah je napustila društvo već u startnom krugu, prvi maraton slistila za 2:53, drugi za 3:00 i tek nakon toga počela popuštati, ali napravila je takvu razliku da je mogla komotno prošetati do kraja i razgledavati izloge. U konačnici rezultat 7:08:35, ili preciznije, prosjek od 4:17/km!
No, nama je bio zanimljiviji ostatak i eventualna borba za jedno od mjesta na postolju. Ruskinje i Japanke su se raspršile u startu, debelo se zaletjele, za što su imale i odlične rezultatske osnove, ali po prolazima se vidjelo da su ipak pretjerale, posebno cure iz zemlje izlazećeg sunca, koje su važile za prvog ekipnog favorita, obzirom da su došle čak sa njih četiri s osobnim rekordima ispod 8 sati i to sve u ovoj godini. Njihova najbolja predstavnica Mochizuki Chiyuki, srebrna s prošlogodišnjeg prvenstva, je provukla uvodni maraton za točno 3 sata, samo da bi na 60-om kilometru sišla sa staze; Katayama Shiho je pak bila malo rezerviranija, ali ne dovoljno, pa je maraton odradila za 3:10 i posle se dugo mučila, te na kraju odustala u zadnjem krugu, njoj je pak glave došla Veronika koja ju je tad prestigla što joj je prelilo čašu; Fijisawa Mai se isto katapultirala na 3:10, i aterirala na 15. mjesto, tako da su imale kompletan ekipni pomor u drugom dijelu trke, a sve su bile ispred naših cura u prvoj polovici. Slična priča i s Ruskinjama, kojima su nakon (pre)brzih maratona na 3:12 otpale Khazova i Teplich nakon 2/3 trke, preostale dvije su im fino curile (Kirilova, Pankovskaya), ali su ih na kraju izvukle Zgalybina i Antropova, pa su se domogle bronce, 7 minuta ispred nas (ili da uljepšam – sekundu i pol po kilometru po curi :)). Još jedna jaka reprezentacija je „hrabro“ poginula u bjesomučnoj startnoj jurnjevi, Francuska, čije su dvije odlične cure (Dubois, Gulliou) kapitulirale nakon 70km, pa su ekipno završile na petom mjestu, sa zaostatkom od 43 minute iz nas. Ali ipak najveću golgotu su doživjele braniteljice naslova Britanke, koje su odustajanjem Holly Rush u potpunosti izgubile ekipni plasman. Za ilustraciju neobičnosti naše snage uzeo bih za primjer Njemačku, jednu snažnu trkačku velesilu. Njihova ženska reprezentacija je došla iza nas sa zaostatkom od čak 2 i pol sata, a na ovogodišnjoj svjetskoj rang-listi imaju preko 100 cura koje su trčale stotku, a mi, pogađate – samo 5, tj. imamo samo reprezentaciju :). Francuskinje imaju 180 stotkašica u ovoj godini, Italija 280, Japan preko 400 i sve su te zemlje na kraju u poretku iza nas.
Sad malo i o nama :). Dan prije puta sam bio s Marijom na kavi i rekla mi je da misli da može ić ispod 7:30, a ja velim „Super!“, a u sebi se mislim „Ova žena se nikada neće opametiti“. Jer se zadnji put na svjetskim prvenstvima išlo ispod 7:30 tamo 2011.g., kada je u biti zadnji put uopće jedna žena trčala ispod te magične granice. Dodala je i oksimoron da nema samopouzdanja još od Hvara, ali smo se oboje složili da je to dobro za trku :). Na papiriću pred prvenstvo sam napisao koje rezultate očekujem od naših cura i pored Marije sam stavio 7:32, nakon čega mogu reći da umjereni optimizam nije odlika velikih šampiona :).
Noć prije trke smo imali grupni sastanak u kojem smo dogovorili taktiku, tj. tempa koja će se držati od starta. Na osnovu trke u Stockholmu, gdje su Mare i Nikolina držale 4:30/km sve do 80-og kilometra (btw, to je prosjek potreban za ukupni rezultat 7:30), odlučili smo da to drže i ovdje i da im društvo rade Lovelos i Veronika. Dalo se pretpostaviti da bi se taj tempo mogao držati do kraja, obzirom da je staza u Stockholmu bila uglavnom makadamska ili bolje rečeno mekša, što brže umara od tvrde podloge, kakav je asfalt. U obzir smo uzeli povoljnije vremenske prilike i doba godine. Jedino što nije išlo u prilog toj teoriji je činjenica da su u Stockholmu cijelo vrijeme vodile i onda je lako kontrolirati trku i tempo, a da će na prvenstvu biti pravi rusvaj zaletavanja i činjenica da u trci ima još 20-ak cura koje mogu ispod 8 sati, a tad nikad neznaš što je koja u stanju napraviti. Poslije sastanka mi je Veronika nasamo rekla da ona nebi ipak krenula na 4:30 i da bi radije pecala otraga na nekih 4:35 do 4:40, s čime sam se složio. Veronika uvijek zna gotovo u sekundu što može a što ne, i tu pogrešaka nema. Lani u Dohi je rekla da će držati 4:45 i imala je točno taj prosjek na kraju. Pogađate, njezin prosjek ovog puta je na kraju ispao 4:37, opet točno u skeundu predviđanja. Ja sam falija minutu, obzirom da sam pored njenog imena stavio 7:43 (a išla je 7:44). Tonka je rekla da će držati 5:15/km, u što nisam pretjerano sumnjao jer ni ona nije od jučer, pa sam na papirić matematičkom operacijom stavio 8:45.
Uglavnom, plan je držao vodu puna 3 sata, Mare i Lovelos su na 40km imali točno u sekundu dogovoreni prosjek od 4:30/km (3:00:24), i tu je Lovelos odradio vrhunski pejs. Maraton su prošli na 3:10, Veca za 3:17 (prosjek 4:39) uz nekoliko odlazaka u šumicu, Tonka na 3:31. Pozicije nisu bile baš bajne, Nikolina je odustala, Mare je bila na 11. mjestu, Veca na 24-om, Tonka tek na 46-om, ekipno smo bili – nigdje. I onda je počelo, Japanke, Ruskinje, Francuskinje su počele kapati, a do kraja ni jedna od naših cura nije izgubila niti jednu jedinu poziciju ili u prijevodu – ni jednu od njih nakon prvog maratona nije prestigla bilo koja protivnica, a one su ukupno prestigle 39 atletičarki, što sve skupa govori kako su, između ostalog, i u taktičkom smislu fantastično odradile trku. S time da je Mare ubrzala nakon 40, dok je Veca i dalje strpljivo gulila svoje, a Tonka je već u startu odlučila zajebat plan i mazati oko petice po km, što se pokazalo njezinom dobrom procjenom, obzirom da je popustila tek na samom kraju i imala ukupni prosjek 5:03/km.
Malo sam se pribojavao da se Mare možda malo prerano pustila s lanca i da će upast u krizu nakon 80km, jer nisam mogao vjerovati da može držati tempo 4:15/km punih 60km i to nakon prolaska maratona na 3:10. No, rizik se isplatio, djelovala je fantastično i vrlo pozitivno, stalno se raspitivala koliko ih još ima ispred nje, i tek kad je prestigla trećeplasiranu Britanku i ušla na postolje, počela je lagano curiti nešto prije 90-og kilometra, ali ostale su zato kapale još jače. Na kraju je imala najbržu drugu polovicu trke, čak bolju i od nevjerojatne Herron, s odličnim negativ splitom (3:44:04 + 3:43:13). No, i Veronika je, istinabog očekivano, također imala drugi dio brži od prvog (3:52:57 + 3:51:48), s tom razlikom da je ona pojačala iza 80-og, znači zadnjih 20 kilometara. I Tonkin omjer je bio izvrstan, pogotovo na njezinu trenutnu spremu (4:11:15 + 4:14:03), pa je ponovo podsjetila na svoje stare lijepe dane kada je rušila osobne rekorde u polumaratonu u drugoj polovici maratona :).
Na kraju Mare radi Britanki uz svo curenje još 4 minute u zadnjem krugu i vrlo suvereno osvaja treće mjesto i drugo u Europi. Osobno mislim da je otrčala trku života, a na njoj je da me u neka buduća vremena razuvjeri. Osobni rekord je spustila za dodatnih 10 minuta i sada novi hrvatski rekord iznosi 7:27:11. Njezine desetke su izgledale ovako: 45:24 – 45:24 – 45:11 – 44:25 – 43:40 – 44:26 – 43:06 – 43:50 – 44:54 – 46:51, ukupni prosjek 4:28/km!
Veronika s još jednim svojim remek djelom u nizu, poboljšanje osobnog rekorda za 8 minuta, u konačnici 11. mjesto u svijetu i 8. u Europi, sa sljedećim cenerima: 47:32 – 46:16 – 46:29 – 46:10 – 46:30 – 46:34 – 47:12 – 46:36 – 45:43 – 45:43, s ukupnim prosjekom od 4:37/km, uz opasku da je ponovo zadovoljila atletsko pravilo savršenosti: prvi krug najsporiji – zadnji najbrži!
Tonka kakvu dugo nismo vidjeli, osigurač koji to više nije, nego treći član koji donosi medalju! Osvojila je 28. mjesto na svjetskom i 21. na europskom prvenstvu, a desetke je provlačila ovako: 50:28 – 50:22 – 50:23 – 49:33 – 50:49 – 49:40 – 49:46 – 51:07 – 52:07 – 51:23, ukupni prosjek 5:03/km. Osobni rekord spustila za 28 minuta, na papiriću je pisalo 8:45, na kraju 8:25, preko svih mojih, a vjerujem i njezinih očekivanja. Što reći nego da su sve tri cure prevazišle sebe, da se tako bori na velikim prvenstvima poput ovoga i da je to jedini način da se na njima osvoji medalja i u potpunosti su ih zaslužile, bez da su imale bilo kakvog popusta!
Ostatak ekipe: Nikolina je odustala, kulminacija loše faze uzrokovane ozljedom je imala savršeni tajming. Dobro je da osvajamo medalje i bez nje, ali će nam biti potrebna jednog dana kad ćemo napasti zlatnu. Nadam se da ćemo ga dočekati. Slična priča s Radojkovićem, ali to je tako u sportu, ima dobrih i loših dana, koji su uglavnom vezani uz ozljede. Šakota je završio stotku i to je bio njegov primarni, a reko bi i jedini cilj, obzirom da nismo očekivali ništa, već samo uvrštenje muške ekipe u poredak, koje se odustajanjem Radojkovića nije dogodilo. Slovinac je mogao i trebao biti bolji, iako je svoj osobni rekord popravio za pola sata, mislim da ni on nije na kraju zadovoljan s rezultatom 8:01, koliko god to izgledalo odlično (4:48/km).
Na kraju moram spomenuti i Čedu Pajića, našeg, da tako kažem – domaćina u Nizozemskoj, čovjeka koji ovdje živi i radi već 40 godina. Rijetko kada ćete u životu upoznati jednog tako čistog i pravog sportaša kao što je Čedo. Prepun znanja, povijesti, mudrosti, stručnosti, pozitivnosti i duhovitosti, koji je svoj život u potpunosti posvetio sportu, osoba kakvu nećete sresti više od 3 puta u životu, kolko god da vam traje. Neznam da li me itko do sada impresionirao kao on svojom neposrednošću i privrženošću sportu. Obzirom da radi u predstavništvu Saucony, svim reprezentativcima je poklonio po jedan par tenisica i hrpu opreme, tako da sad svi imamo i uspomenu od njega. Na trci je bio možda i taj jezičac na vagi koji je svojim savjetima, pomaganjima i samim prisustvom utjecao na ovako pozitivan rasplet događanja na sjeveru Europe, gdje je Hrvatska po prvi put u povijesti pokazala da ima što svijetu ponuditi u trkačkom smislu.
REZIME:
Žene:
Camille Herron, USA 7:08:35
Kasja Berg, SWE 7:20:48 NR (1. Mjesto EP)
Marija Vrajić, CRO 7:27:11 NR (2. Mjesto EP)
Veronika Jurišić, CRO 7:44:45 (8. Mjesto EP)
28. Antonija Orlić, CRO 8:25:18 (21. Mjesto EP)
U subotu (12.09.) u nizozemskom gradiću Winschotenu će se održati 27. po redu svjetsko i 23. europsko prvenstvo u najtežoj, od strane IAAF-a priznatoj, atletskoj disciplini – ultramaratonu na 100km. Ultra ima puno standardiziranih disciplina (6h, 12h, 24h, 48, 6 dana, 50km, 100km, 100 milja, ultra trail…), a svjetska i europska prvenstva se održavaju na 50km, 100km, trailu i 24h, s time da je 100km ipak paradna disciplina, u potpunosti pod patronažom krovne svjetske atletske organizacije IAAF, koja vodi i službene godišnje rang-liste, jednako kao i u ostalim stadionskim disciplinama. Start trke je u 10:00, a ove godine će se trčati 10 krugova po 10km, za razliku od uobičajenih krugova od 5km, što je vremenom postao neki standard kada su u pitanju velika globalna prvenstva, kao što je to npr. bilo lani u Dohi.
Ultra, bilo da se radi o cestovnoj ili trail varijanti, je postao rastući globalni trend i atletska grana koja se munjevito razvija, brže od bilo koje druge discipline, tako da ove godine imamo raskošno prvenstvo, rekordno i po broju učesnika (240) i po broju zemalja (37) koje će poslati svoje predstavnike, ali isto tako rezultatski najjače s izuzetno gustom kvalitetom. Sve to nagovještava daleko najjaču i najspektakularniju ultramaratonsku trku u povijesti trčanja. Međutim, ono što je za nas posebno važno, Hrvatska će na takvoj jednoj važnoj trci igrati u ženskoj konkurenciji jednu od vrlo bitnih uloga!
Idemo prvo s muškom trkom. Izostankom aktualnog svjetskog prvaka Amerikanca Maxa Kinga, titula glavnog favorita pripala je poznatom ruskom ultrašu Vasiliyu Larkinu, koji je prije dvije godine postavio impresivan osobni rekord od 6:18:26 (prosjek od 3:47/km ili pet polumaratona na 1:19!). No, povjest dosadašnjih prvenstava je pokazala da glavni favoriti nisu uvijek i pobjeđivali, ustvari vrlo rijetko, jer je ultra vrlo varljiva disciplina i fizička sprema, koja je ključ u kratkim trkama, je ovdje pretpostavljena mentalnoj, koja je pak podložna čestim valungama, otprilike kao plima i oseka. Drugo vrijeme od prijavljenih ima Britanac Steven Way (6:19:20), koji je po meni jači favorit za zlato. Gledao sam ga lani u Dohi i jednostavno sam bio imresioniran lakoćom i ekonomičnošću njegovog koraka, međutim kratak ultraški staž ili bolje rečeno neiskustvo na 100km ga je tada koštalo titule, ali sada je godinu dana stariji i trči se u njegovim klimatskim uvjetima, za razliku od Dohe. Osim te dvojice, lista favorita bi se dala popuniti s Talijanom Giorgiom Calcaterrom, trostrukim svjetskim prvakom koji je fino zagazio u godine, međutim u ultri je granica mogućnosti razvučena debelo u 40-e, tako da on sa svojih 43 ljeta na grbači još uvijek diše punim plućima, što je još jednom dokazao glatkom pobjedom ove godine na teškoj stazi Passattorea. No, treba imati na umu da je svoju zadnju titulu osvojio 2012. Osim njih, tu su još Španjolac Jose Antonio Requejo, Šveđanin Jonas Buud, te čak 3 japanska ultraša s vremenima ispod 6:40 (Hara, Nagata, Ikagaki), što ih čini prvim favoritima za ekipno zlato. Međutim, lako moguće da njihovi rezultati ostanu samo mrtvo slovo na papiru, jer se na dosadašnjim prvenstvima pokazalo da Japanci, kao uostalom i druge jake ekipe koje dolaze s drugih kontinenata (USA, Australija…), zbog velikog broja vremenskih zona koje promijene i nedovoljno vremena za adaptaciju slabije trče nego u svojoj zemlji. Sve u svemu, u trci imamo čak 154 najbolja svjetska ultraša, 27 zemalja imaju ful ekipe (minimum po 3, a maksimum 6 predstavnika), od čega je 19 europskih. Boje Hrvatske, koja će po prvi put u povijesti nastupiti s kompletiranom muškom ekipom, branit će dva posljednja državna prvaka Robert Radojković (7:12) iz Rovinja i Hrvoje Lovelos Slovinac (8:29) iz Zagreba, te dvostruki državni viceprvak Ivica Šakota iz Dubrovnika (9:32).
Ženska konkurencija jača nego ikad. Samo ove godine je čak 12 svjetskih ultrašica trčalo 100km brže od 8 sati, što se nikada prije nije desilo pred Svjetsko prvenstvo, koje je uvijek skup najboljih i rezultati s tih prvenstava su u pravilu sačinjavali 90% godišnje top-liste prvih 20-ak. Od tih 12, samo mi i Japanke imamo po 3 u tom izabranom elitnom društvu, i svjetska federacija za ultramaraton (IAU) je u svom priopćenju za medije pred ovo prvenstvo posebno naglasila da „Nikolina Sustic will be leading a very fast Croatian team“. No, osim Nikoline, imamo i Mariju Vrajić i Veronika Jurišić, maltene na istom nivou i u svim njihovim dosadašnjim ultraškim trobojima je vladala potpuna neizvjesnot s uvijek drugačijim epilozima, tako da će i ovog puta odlučiti individualna mentalna i fizička sprema na sam dan trke. Osim njih tri, imamo još dvije cure u trci (Antonija Orlić i Ingrid Nikolesić) s odličnim rezultatskim argumentima (8:52 i 9:06) i C-normama, koje bi mogle, ukoliko stvari krenu po zlu, odigrati vrlo važnu ulogu osigurača, što nam se npr. desilo lani u Dohi, kada je Antonija nadomjestila slab dan Nikoline, na osnovu čega smo dohvatili 4. mjesto. Drugim riječima, dobro smo posložena reprezentacija, s vrlo jakom prvom postavom i odličnom i dugačkom klupom. U Dohi su cure lani osvojile 4. mjesto i bile druga europska reprezentacija (međutim, kada se svjetska prvenstva ne održavaju na europskom tlu, onda se ne računaju za službeno europsko prvenstvo, za razliku od ovogodišnjeg).
U individualnoj konkurenciji, breme prvog favorita je na Amerikanki Camille Herron, koja je proljetos otrčala fantastičnu stotku za 7:26:24. Na prvenstvu neće biti aktualne svjetske prvakinje Elly Greenwood (GBR), ali su tu preostale dvije osvajačice medalja Chiyuki Mochizuki (JPN) i Jo Zakrzewski (GBR), sa svojim lijepim osobnim rekordima 7:36:39 i 7:41:55. I onda su tu naše cure – Marija Vrajić (7:37:09), Nikolina Šustić (7:41:42) i Veronika Jurišić (7:53:04, ali otrčano na najsporijoj stazi Passattorea). Amerikanke i Japanke van Europe, te Britanke, Ruskinje, Šveđanke i Talijanke zatvaraju krug favorita za podjelu medalja u ekipnoj konkurenciji. Iako će izostati najbolja od lani, tri velike zvijezde se vraćaju na scenu – Šveđanka Kasja Berg, Ruskinja Marina Zgalybina i Talijanka Monica Carlin, sve tri svojevremeno svjetske prvakinje, s osobnim rekordima ispod 7:30. Zanimljiv će biti i nastup još jedne Talijanke Francesce Canepe, najveće zvjezde europskih ultraških trailova, pobjednice Eigera, Tor des Geantsa, Lavareda, Mont Blanca, ali i naše istarske 100-majlerice. U ženskoj trci su 84 ultrašice, 17 zemalja je u ekipnoj konkurenciji, od čega 12 iz Europe.
Prvenstvo će se moći pratiti uživo iz cijelog svijeta putem Interneta, samim time i iz Hrvatske, a link na lokalnu TV stanicu koja će prenositi ovaj najveći događaj u dosadašnjoj povijesti ultramaratonskog trčanja se može naći na web stranici organizatora – http://runwinschoten.nl/
Rang-lista najboljih učesnika prvenstva iz uskog kruga favoriziranih po IAU, sa svojim osobnim rekordima u posljednje 3 godine:
Top 5 muškaraca:
1) Vasily Larkin RUSIJA 6:18:26
2) Steven Way VELIKA BRITANIJA 6:19:20
3) Jonas Buud ŠVEDSKA 6:28:57
4) Yoshikazu Hara JAPAN 6:35:49
5) Tsutomu Nagata JAPAN 6:36:39
Top 5 žena:
1) Camille Herron USA 7:26:24
2) Chiyuki Mochizuki JPN 7:36:39
3) Marija Vrajić HRVATSKA 7:37:09
4) Nikolina Šustić HRVATSKA 7:41:42
5) Megan Abrogast USA 7:41:52
Dakle, isto kao sto je to bilo i sa prvom trail utrkom, libar o mom drugom trailu je pred vama, uživajte.
Ovog puta sve je bilo drugačije, ne znam je li na to utjecala blizina održavanja traila, savršena organizacija ili smo jednostavno kliknuli zadnji put, pa smo sada znali sto možemo očekivati jedni od drugih, stvarno nisam siguran, ali ako se mene pita (kao sto što me se pita i inače), mislim da je kombinacija sve te tri stvari uzrokovala savršeni izlet na utrku, no, krenimo redom.
Kako i priliči jednom ovako velikom događaju, za vas koji ne znate, ovo je bilo pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze i svi, ali bas svi, koji su se odvažili i završili 45 km dugu stazu zaslužuju čestitke, a oni koji su imali važeću potvrdu o obavljenom liječničkom pregledu, te imaju Kolindu za predsjednicu, opet, za vas koji ne znate, te dvije stvari su obavezne kako bi vam se rezultat “pikao” kao službeni na prvenstvu svih Hrvata, oni, uza sve čestitke, po mom skromnom mišljenju, zaslužuju još i komad ‘Mikado’ čokolade, te kratki show u stilu legendarnih Paytonovaca (o potonjem nešto kasnije), za vas koji ne znate tko su bili legendarni Paytonovci, nema nade, žao mi je, ali je tako… iako volim da me “čitaju”, ovdje se ipak moram oprostiti od vas anti-Paytonovaca.
Sad kada sam to sve ukratko objasnio, krenimo dalje.
Naša mala grupa, od 12 ljudi i jednog vuka, uputila se autocestom od Zagreba na put do Delnica, neki su morali doći ranije, a neki nisu, mi smo bili ovi drugi, pa smo opet, zahvaljujući mojoj boljoj polovici stali na benzinsku postaju, da vuk protegne noge i kako bi popili kavicu, a možda i malo vinčeka. Kako moja bolja polovica, osim ljepote, posjeduje i iznimne organizacijske sposobnosti, uspjeli smo organizirati mog prijatelja mladog vuka Zlaju Vlašića, njegovu prekrasnu djevojku Ivanu, te drage nam prijatelje, brzu Tamaru, njenog izuzetno dobro odgojenog i dragog momka Ivana (mala digresija i apel, budući roditelji, Ivan je primjer kako jedna mlada osoba treba biti odgojena, on ne naplaćuje previše, javite mu se, pitajte, ne lutajte, svijet će biti puno ugodnije mjesto za život, ako vam djeca budu barem i upola dobra kao mladi Ivan), Andrea je također bila tamo, kako bi na brzinu podijelila par savjeta o disanju, jer ipak je ona jedan od najboljih instruktora joge s kojima sam do sada u životu imao prilike surađivati i hvala joj na savjetima. Budući da smo bili u dva automobila, a dolje smo krenuli sa četiri, morali smo požuriti, no desilo se to da smo na odrediste došli u različitim vremenima, ali s istim ciljem i osmjesima.
Brzo smo se smjestili i pohitali pomoći u organizaciji. Tadeja i Ivan, uz pomoć još nekolicine ljudi, odradili su lavovski posao, a uz iskustvo koje posjeduju članovi AK Sljemena i Goranskog sportskog centra, vjerujem da ce se svi složiti, odrađen je možda i najbolji trail/treking koji je viđen u zadnje vrijeme na ovim prostorima. Znam, sad bi mnogi htjeli svašta dodati, možda i citirati ćelavog M. Kekina te reći kako na ovim prostorima lijepih stvari ima, da imamo stav kad nemamo pojma, da imamo najsočnije psovke i slično, ali ja neću pričati o tome, neću čak ni hvaliti trenera, zbog čijeg plana priprema sam uopće bio u stanju odraditi ovaj krasni trail, opet, zlobnici će reći da je 12 km ništa i da ne pametarim, ali ja sam došao među prvih 10 muških, a ionako sam imao samo jedan cilj, mladu Brooks running nadu (i Coletovu djevojku) sigurno provesti kroz šumu i dovesti na postolje u našoj utrci… o tome kasnije.
Večer prije same utrke je prošla savršeno, pozdravili smo drage prijatelje koji su kampirali, slavili rođendane, roštiljali, feštali i uživali, manje više im se priključili i tak’…
Da ne ispadne da sam zaboravio, s nama u autu je i ovaj put bio brat popularnog voditelja s Hrvatskog radija 2, srećom prvu večer je otišao ranije spavati, tako da samo imali nešto mira, iako, mislim da je popularni profesor povijesti i zemljopisa – Kiki, ipak uspio prilično izvježbati i pripremiti glasnice, jer se eto, cijelo popodne nije gasio, ali dobro, ipak je on bio voditelj cijelog programa, a moram priznati da taj posao radi skoro pa savršeno, kad bi se obrijao i ošišao, to bi bilo to, ali i ovako nije loše, na kraju krajeva, voditelje ne moramo gledati, zar ne? Bilo kako bilo, nismo zamjerili Kikiju što se nije gasio, ali smo ipak sa oduševljenjem prihvatili njegovu ideju da ide nešto ranije u krevet, barem Marley i ja, Marley je drugi pas i najbolji frend našeg vuka, ali pouzdano znam kako ne voli kad ga Kiki zove ‘Ćevos’, aludirajući na ćevapčić, zbog Marleyeve kilaže, a to nije lijepo.
Tu večer, kad su prijave završile, malo smo se podružili i uz sugestiju trenerove buduće supruge i moje drage prijateljice, krenuli smo nazad u našu lijepu renoviranu kućicu, gdje smo se konačno mogli opustiti na toplom. Počelo je druženje, uz vino, pivo i gitaru. Iskusni vozač Pajo je predložio da nešto pojedemo, pa smo to svi objeručke prihvatili, tu na žalost imam malu rupu, jer sam bio prilično gladan, a moja draga Žana je pazila da mi flaša nikad nije daleko, pa sam malo pokleknuo i spavao otvorenih očiju, kada su mladi Vuk Zlajo Vlašić, njegova Ivana, brza Tamara i njen dobroodgojeni Ivan otišli prileći, iskreno ne znam, ali sam se oduševio kada je buduća trenerova supruga odlučila spremiti hobotnicu, osim što ona to radi savršeno, ta žena baš uživa u kuhanju, kada je Janko (trener op.a.) predložio da pijemo pivicu po pola, jer je to pametnije obojici, sve je sjelo na svoje mjesto. Moram dodati da mi je tu ipak bilo malo žao što nije bilo Kikija, jer mi je nedostajala hrpetina nebitnih informacija koje bi mogao saznati u pola jedan iza ponoći, ali dobro, voditelj programa je morao odmarati glasnice, a mi, kao prava ekipa, smo to i poštovali. Nakon večere smo se lagano povukli u krevet, jer valjalo je sutra biti u 7 na nogama i odraditi pripreme oko organizacije.
Svanulo je jutro, nikako nisam mogao natjerati Žanu da krene, a ona je bila na prijavama, jako sam se bojao da bi mogla kasniti, svi koji je znamo, isto tako znamo, Žana nikada ne kasni, a i kad smo legli u krevet, rekla je da ju moram probuditi pod svaku cijenu, nisam više znao što da radim, trener Janko i Mišić su već otišli, Pajo je čekao da ga nazovem da dođe po Žanu, Kiki je vježbao govor za ceremoniju otvaranja, a ostatak ekipe je još spavao. Ostavljen sam sa sobom, počeo sam paničariti, u svoj toj silnoj panici, nisam se mogao kontrolirati i yebiga, pobjegao mi je ‘golub’ i kako to obično biva, nije to bio onaj lijepi bijeli golub, simbol slobode, ovo je prije bio golub iz pakla, simbol one malo jače gospođe koja je organizirala onaj besmisleni referendum, Anđa ili Panda Markić (neka se dotična ne uvrijedi, ali toliko mi je nebitna da mozak ne želi o njoj zapisivati informacije), no, za divno čudo, crni golub je bio i više nego dovoljan, iako priznajem, i mene je malo ošamutio i, dok sam dolazio k sebi, Žana mi je mahala kroz prozor Pajinog automobila, slala puse i vikala da odmaram, a ako ću trebati da će me zvati. Dobro pomislio sam, sad idemo lagano piti kavicu, ako nas zovu, biti ćemo spremni. Mic po mic, Dolores i ja smo se pozdravili sa svim trkačima, poželjeli im sreću, otpravili smo i popularnog voditelja, te ostali samo nas dvoje, da razradimo taktiku kako pobijediti. Budući da mi je Cole dobar frend, morao sam biti siguran da će Dolores biti na postolju, te da nas neće medvjed ili neka druga zvijer iznenaditi. Dolores je prilično jednostavna i simpa cura te smo na brzinu sve dogovorili i krenuli na prijave.
Na samom startu sam predložio Dolores da uzme nagradu jer ce sigurno biti na postolju, ali je ona, kao pravi borac i fair play igrač, odbila takvo što i odlučila našom taktikom do pobjede. Kako Dolores i ja treniramo pod Jankovom palicom, bili smo sigurni da kondicija neće doći u pitanje, malo smo se plašili staze, ali barem smo našom taktikom, koju smo nazvali Žuna-Vrabac, bili sigurni da nas neće napasti nekakve zvijeri putem. U busu je bilo veselo, ja sam kao dio AK Sljemena pomogao oko okrjepe, a Dee Dee, kao prava prijateljica, nije uopće imala ništa protiv da pojedem bananu i popijem vode prije starta, iako je ta okrjepa bila namijenjena sudionicima dužih utrka.
Na startu utrke sam odmjerio konkurenciju i rekao Dolores da nema straha, ona je na postolju, prekrasna Zaz i ja smo bili u prvom redu i nakon pucnja iz mikrofona startali… Tek nakon starta je došla do izražaja sva sjajna organizacija ove staze i koristim ovu priliku da opet zahvalim svima koji su na bilo koji način sudjelovali u istom. Znam da imamo najljepšu državu na svijetu, ali izvesti ovako savršenu pripremu i jednostavno složiti stazu toliko vrhunski, skidam kapu… Prije svih Tadeji Krušec i Ivanu Carinu, a nakon toga, kao što rekoh i ostatku ekipe, bravo ljudi… a Hrvatska se, kao i obično, svojim prirodnim krajolikom, pobrinula da to sve bude savršeno.
Utrka je sama po sebi bila prekrasna, a teren otprilike ovakav: ravno, gore, dole, gore, dole, dole, goooooreeee, dole, gore, dole, gore, dole, dole, dole, cilj. Dolores je na kraju stigla kao druga djevojka, moj dragi trener je primijetio kako je šteta da i ja nisam djevojka, jer bih u tom slučaju bio treća, Žana je čak predložila da popijem gajbu piva, uzmem minicu (popularni dopičnjak) odem na postolje i kažem da sam trudan, da nosim mladog slona i da mu viri surla, ali kako se naš klub ne bavi smicalicama, odustali smo od toga, iako postoji opcija da Žana i ja to jednom probamo, čisto da vidimo kakvi bi komentari oko diskvalifikacije bili, a i gajba je u igri, no to je za neku drugu temu.
Nakon saznanja da je Dolores druga, a ja deseti momak, fešta je mogla početi, uživao sam u društvu mojih dragih suboraca trekera, koji su ostvarili zavidne rezultate, a ovim putem im svima čestitam, da ne nabrajam, Istok i Zapad će se prepoznati, ovaj put je Istok odnio pobjedu 😉 Bravo!.
Kada sam išao provjeriti što ću dobiti za nagradu, stvari su se malo zakomplicirale, naime, deseti momak ne dobije baš ništa ekstra, a kako je to bilo prvenstvo Hrvatske, ja sam ipak želio svojih pet minuta slave, nisam znao što ću i tu se vraćamo na onaj dio s početka priče koji se tiče legendarnih Paytonovaca, mislim da bi svaki član legendarne šestorke bio ponosan na moju izvedbu. Naime, u ‘Eric Idle stilu’, poletio sam zrakom, neki se kunu kako sam doslovno i letio… i sletio na balon, a s druge strane tog istog balona je bio stol s okrepom i taj stol protivno zakonu gravitacije, odluči isto tako poletjeti zrakom, na žalost ili sreću, samo na kratko…
Voditelj programa a.k.a. Kiki je u tom trenutku odabrao uspješnicu Zaprešić Boysa imenom Neopisivo… preostalo mi je samo da se složim s tim izborom, a samim time je i cijela Kikijeva plaća kao voditelja… zaslužena. Kasnije su mi prilazili razni ljudi i čestitali, pretpostavljam da je to bilo zbog Paytonovaca, ali ja sam se smijao u sebi i zapravo primao čestitke na svom trail uspjehu.
Srećom su prvaci Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze – Maja Marukić i Nikola Špoljar – imali priliku uživati u mojoj izvedbi, skupa sa svima koji su bili u cilju, a zaključak je kako sad više nema dilema, ja neću ostati nepoznat u trkačkom svijetu, pa čak i ako nikada ne uspijem postići to što su uspjeli Maja i Nikola.
Još jednom se ispričavam svima koje je moja izvedba popularnih Paytonovaca zatekla ili ne daj Bože, uvrijedila, a Tadeji i Ivanu zahvaljujem što jednu tako neslanu šalu nisu zamjerili.
Do nekog idućeg traila, a sigurno na ovoj utrci i iduće godine – živili!
MJESTO: Savski nasip, klupice ispred Močvare (podno mosta Slobode, onaj srednji ako ne znate)
TERMIN: 24.06. Srijeda, 19:00
STARTNINA: 40kn (za koju se dobiju 4 piva)
PRIJAVE: isključivo online na dnu ove stranice, podizanje startnih brojeva na licu mjesta od 18:00
NAGRADE: vječna slava i bačvica piva za pobjednika
PROPOZICIJE:
1 – Trči se 4 kruga, na početku svakog kruga se pije pivo i nakon toga se otrči krug
2 – Pivo se mora popiti u zoni tranzicije koje je duga 10m prije početka svakog kruga
3 – Utrka počinje pijenjem piva u zadnjem metru tranzicijske zone, kako bi se osiguralo da se otrči puna milja
4 – Žene piju isto količinu kao i muškarci
5 – Pije se Heineken 0,4
6 – Pivo ne smije biti otvoreno prije nego natjecatelj uđe u zonu tranzicije
7 – Dokazivanje popijenosti piva na način da se prazna limenka/boca okrene naopako nad glavom
8 – Povraćanje se kažnjava dodatnim krugom trčanja, trči se jedan krug bez obzira na broj povraćanja
9 – Vremenski limit iznosi 13 minuta*, obzirom da se starta u grupama po 20 trkača svakih 15 minuta.
10 – Konačni poredak se radi na osnovu pojedinačnih rezultata.
11 – Tko ne završi trku u vremenskom limitu bit će u poretku iza onih koji jesu.
* – U tempu od 7min/km milja se završi za 11 minuta i 12 sekundi, što znači da ostaje sasvim dovoljno vremena (1:48) da se popiju 4 piva, u prosjeku po svakom pivu 27 sekundi.
* – Za rezultat bolji od 10 minuta treba trčati tempom oko 5min/km, što ostavlja još pune dvije minute za popit 4 piva, mada dobro utrenirani “atletičar” može to riješiti za manje od minute 🙂
Svjetski rekord u “Pivskoj milji” iznosi 4 minute i 57 sekundi (James Nielsen), uz sljedeću statistiku:
1. pivo = 7 sekundi
1. krug = 63 sekunde (prolaz 1:10)
2. pivo = 8 sekundi
2. krug = 68 sekundi (prolaz 2:26)
3. pivo = 12 sekundi
3. krug = 67 sekundi (prolaz 3:45)
4. pivo = 9 sekundi
4. krug = 63 sekunde (4:57)
Dakle, Nielsen je na piva potrošio ukupno 36 sekundi (u prosjeku 9 po limenki), a milju je otrčao za 4 minute i 21 sekundu, što znači u prosječnom tempu 2:42/km.
Organizator prvenstva: Atletski klub Sljeme – Zagreb Organizator trke: Associazione Sportiva Dilettantistica – Faenza
START: Firenza, Via Calzaiuoli, subota, 30. svibnja, u 15:00
CILJ: Faenza, Piazza del Popolo
VREMENSKILIMIT: 20 sati, nedjelja, 31. Svibnja, do 11:00
STAZA: Firenza – Faenza, 100km: MAPA – PROFIL – INTERAKTIVNA KARTA – ANIMIRANI VIDEO – Staza ima međunarodni certifikat IAAF-a i FIDAL-a (rezultati se računaju za službenu svjetsku IAAF rang-listu). Okrepne stanice svakih 5km i gušće (ukupno 23). Također, na stazi ima ukupno 19 zdravstvenih stanica s liječnicima i medicinskim osobljem. Organizator osigurava i duž staze 11 masažnih centara i jednu u cilju. U trci će biti preko 2000 učesnika.
7 KONTROLNIH TOČAKA – Firenza, Borgo San Lorenzo, Paso Colla, Marradi, San Cassiano, Brisighella, Faenza
STARTNINA: 50 eura za hrvatske trkače (nakon trke se vraća 10 eura prilikom povrata čipa). Startninu treba uplatiti Atletskom klubu Sljeme (HR12 2340 0091 1100 7441 5, protuvrijednost po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate) do 10. svibnja, koji će zajedno uplatiti organizatoru kompletnu startninu svih hrvatskih učesnika (kako bi umanjili troškove pojedinačnih uplata). Uključuje nastup u trci, okrepu i masažu tijekom trke, finišersku medalju, učesničku majicu, ručak, organizaciju natjecanja i nagradni fond.
NAGRADNI FOND: Troje prvoplasiranih u muškoj i ženskoj konkurenciji za Prvenstvo Hrvatske nagrađuju se medaljama Hrvatskog Atletskog Saveza. Finišersku medalju će dobiti svi koji završe 100km u vremenskom limitu od 20 sati. Generalni novčani nagradni fond od 100 do 1000 eura za prvih 10 u muškoj i ženskoj konkurenciji – INFO
PRIJAVE ZA PRVENSTVO HRVATSKE: Najkasnije do nedjelje (10.05.) do 24:00, prijavnicom HAS-a na mail adresu organizatora prvenstva (tergatjanko@gmail.com), koji će prijave proslijediti organizatoru trke, i obavezno na adresu HAS-a (has@has.hr). Za državno prvenstvo je obavezna ovjerena natjecateljska knjižica za 2015. godinu, te liječnička potvrda, ne starija od 6 mjeseci na dan natjecanja.
ORGANIZACIJA PUTA: Atletski klub Sljeme će organizirati odlazak (i povratak) na prvenstvo i dva noćenja (29/30 i 30/31 svibnja). Učesnici koji žele na to prvenstvo organizirano u tom aranžmanu trebaju se javiti na mail tergatjanko@gmail.com do 15.05. kako bi organizirali zajednički odlazak/povratak i smještaj. Troškove snose sami atletičari, a mogući su: cca 50-60 eura za prijevoz i cca 70-80 eura za dva noćenja. Glede prvog noćenja postoje dvije varijante pa se trebate odlučiti za jednu od te dvije i javiti u mailu: 1. Hotel u Firenzi (startno mjesto) 2. Hotel u Faenzi (cilj), prije trke organizator vozi autobusima učesnike na start u Firenzu.
Puno odličnih rezultata na Ekipnom prvenstvu Hrvatske u krosu, održanom ove subote u Vrbovcu. Natjecali smo se u sve četiri seniorske konkurencije (muškarci i žene na kratkoj i dugoj stazi), a najveći uspjeh je postigla naša muška ekipa na kratkoj stazi od 4km, koja je pobijedila u u najmasovnijoj seniorskoj trci i u konkurenciji 11 klubova, mahom atletičara sa staze, što ovaj uspjeh čini većim. Pokazali smo da se ekipa iz Štenare, trenirajući za maraton po nasipu, može lako obračunati i sa srednjoprugašima i to praktički na njihovim distancama, unatoč činjenici da je ujedno i najstarija ekipa u trci. Najzaslužniji za tu povijesnu pobjedu su bili Nikola Špoljar (5), Šime Sušić (6) i Vinko Vrebac (11) koji su donijeli bodove, ali i Ivan Androić (17) i Igor Letinčić (27) koji su drugim ekipama otimali bodove bitne za konačni plasman. Uspjeh naših trkača nam je draži utoliko što je muška konkurencija uvijek jača i gušća, a i cure su nas već odavno razmazile pa nam njihove pobjede dođu pod normalno 🙂
Još dva treća mjesta su osvojile naše članice u obje seniorske trke, a uspjeh bi bio i veći da dio ekipe nije drugog dana nastupio na maratonu u Bresci (Šustić, Orlić, Kolac, Vrdoljak) pa ih nismo htjeli opterećivati dan ranije nastupom u krosu. Na kratkoj stazi su pehar za treće mjesto osvojile Ana Gudalović (4), Maja Marukić (6), Sandra Bogdanović (10) i Jelena Brezak (17) u konkurenciji 29 atletičarki. Na dugoj stazi od 8km, također treće mjesto za našu ekipu u sastavu Veronika Jurišić (4), Ingrid Nikolesić (8), Katica Rumbočić (11) i Aleksandra Mlađenović (12).
Jedino u konkurenciji muškaraca na dugoj stazi od 12km nismo osvojili pehar već peto mjesto, a predstavljali su nas Milorad Vojvodić (6), Dejan Radanac (8), Nikica Smolić (19), Domagoj Marušić (20), Vedran Krčadinac (22) i Stjepko Jančijev (25) u konkurenciji 39 atletičara. Treba ipak dodati da smo ovdje nastupili bitno oslabljeni, bez naša tri odlična člana (Škrlec i Pomahač ozlijeđeni, Murat na službenom putu), s kojima bismo sigurno bili u borbi za jedno od postolja.
Sljedećeg dana su dva puna autobusa s preko 100 članova kluba i naše škole trčanja Brooks Running Team nastupili na (polu)maratonu u Bresci, gdje smo ponovo postigli fantastične rezultate, osobito u ženskoj konkurenciji. Naime, u prvih 7 cura su se smjestile čak 4 naše članice: Paula Vrdoljak na sedmom, Antonija Orlić na šestom, Mirjana Kolac na petom mjestu i nenadmašna Nikolina Šustić, još jednom velikom talijanskom pobjedom na prvom!! No, to nije bilo sve, jer su izvrsne bile i naše Brooks školarke – 11. mjesto za Kristinu Futivić, zatim 12. za Lidiju Škec i 13. za Maru Pušec, tako da smo u top13 imali čak 7 naših predstavnica!! Kod muških valja istaknuti Nevena Andrijaševića, koji je u svojoj 49-oj godini postigao svoj osobni rekord i izvrstan rezultat 2:54:20, a u klub „ispod 3 sata“ se učlanio i Josip Babić (2:59:32).
Šteta što se termin maratona u Bresci za koji smo se pripremali cijele zime preklopio s ekipnim državnim prvenstvom u krosu (koji je prvi put organiziran u drugom vikendu ožujka), pa smo prepolovili ekipe, inače bi uspjesi na oba natjecanja bili još veći!
No, ni tu nije kraj, jer je dobar dio naših članova nastupio i na maratonu na Brijunima, gdje je npr. naš Željko Bradarić u svojoj 54-oj godini osvojio ukupno drugo vrijeme (3:16:14), Katica Rumbočić je bila peta (3:46:36, dan nakon nastupa na krosu), a Milana Murgić osma (3:57:27).
