Krenimo ispočetka – predstavi se, otkrij nam gdje živiš, koliko imaš godina, za koji klub trčiš i ostale zanimljive privatne stvari o sebi 🙂
Zovem se Tomislav Truntić, rođen sam i živim u Zagrebu, navršio 52 godine i idem u školicu trčanja AK Sljeme. Imam dvoje djece, Dunja 26 godina, i Filip 21 godinu, postao udovac prije 6 mjeseci nakon 27 godina braka. Radim kao freelance SAP konzultant, radim na informatičkim projektima za velike firme, uglavnom u inozemstvu. To znači da budem na putu 4-5 dana za bliže projekte, ili 4-5 tjedana za one dalje.
Kako si se odlučio pridružiti Školi trčanja Sljeme?
Trčao sam solo i prije, imao uspona i padova, završio preko nekoliko desetki, polumaratona i trail utrka, i onda upisao školicu. Zapravo mi je korona pomogla u tome, jer sam zbog nje radio remote zadnjih godinu i pol, inače sam bio stalno na putu. Rekao bih da ima par osnovnih razlika kad sam trčiš ili organizirano. Prvo, školica ti daje redovitost: nema onog sutra ću, kasnije ću, e jebiga sad mi se više ne da, nego imaš fiksne termine. Dalje, ono razgibavanje prije trčanja i istezanje poslije utrke ćeš rijetko odradit tako temeljito kad si sam. I ono najvažnije, postoji program od kombiniranog trčanja i hodanja koji te dovede do desetke ili polumaratona, ovisno o sklonostima i mogućnostima. Naravno, s vremenom se smanjuju hodačke dionice, i povećavaju trkačke, zajedno s brzinom. Naravno da možete downloadati s interneta neki program koji će vas dovesti od kauča do polumaratona za neki broj tjedana ili mjeseci. Ali ja sam prelijen za to, onda mi to bude opet ko neki zadatak na poslu, a u školi samo treba slijediti upute trenerica… Osim svega toga, ekipa je šarolika, ali svi pozitivni i trude se, možeš upoznat neke nove ljude, steći nove prijatelje, možda i novu ljubav svog života…
Puno putuješ, i jako lijepo opisuješ svoja putovanja. Znači li to da i treniraš na putovanjima te koje ti je bilo najdraže mjesto gdje si trčao?
Da, posao me odvede na razne strane svijeta doslovce. Treniram i na putovanjima, doduše treba mi neko vrijeme da se snađem, i da skontam gdje u blizini ima kakva zgodna staza. Najdraže mi je bilo trčati kružnu rutu ‘3 mosta’ u Mainzu, gdje imaš nekih 9 km uz Rajnu, preko jednog željezničkog i dva cestovna mosta. Ima i druge ekipe koja tamo trči, hoda i biciklira, a koji put se i neki kolega s projekta pridruži. U Ateni sam trčao s korisnicima utrku od 10 km unutar Atenskog maratona, taj kultni originalni maraton je valjda san svakog trkača. U austrijskom Tirolu je hotel imao mountain bicikle za goste, pa sam znao napravit vožnju kroz šumu do obližnjih jezera na brdu. U Montrealu sam uglavnom hodao neku kružnu turu na brdo Montreal, na čijem vrhu je veliki plato vidikovac, s kojeg vidiš cijeli grad. U Sarajevu sam rolao i trčao po Vilsonovom šetalištu, gdje se netko genijalno sjetio da tu cestu uz Miljacku zatvori za promet poslije 17h. U Podgorici sam išao s kolegom x puta na brdo ponad grada koje se zove, pogađate, Gorica 😊 Naravno, sve ovisi i o godišnjem dobu, i samom položaju hotela, ak si negdje na rubu industrijske zone, onda nije ni neki užitak šalabajzat okolo. Znao sam trčat u teretani na traci, na Long Islandu, u Padovi, u Apatinu, i u Japanu – kad bi bilo loše vrijeme, ili kad mi se jednostavno nije dalo izlazit van i istraživat.
Što za tebe znači sport?
Kad sam bio mlađi, nisam se uopće bavio sportom, sve negdje do 32. godine. Tokom dana kava i cigareta, navečer piva i cigareta, ok, malo pingponga i planinarenja jedino… Onda sam došao do 104 kilograma i vrlo loše kondicije, znaš ono kad se pogledaš ujutro u ogledalo i shvatiš da si idealan kandidat za neki udar, srčani/moždani/kakavgod, ako nešto ne poduzmeš. Prestao sam pušit, ali nisam od onih koji mogu samo prestat jest i smršavit, tako da sam silom prilika krenuo u neki sport. Prvo sam zapravo išao na hodanje i rolanje, onda je kum za neki okrugli rođendan skupio lovu od frendova za zajednički poklon u obliku bicikla, a kasnije me povukao i na trčanje. Nisam baš bio konzistentan, imao sam uspona i padova s formom i težinom. No, s vremenom se sport pretvorio u nešto redovito, čak bih se usudio reći postao i neka vrsta terapije – koliko fizičke, toliko i mentalne. Kad trčiš ili voziš bicikl, nema posla, šefa, svakodnevnih obaveza, partnera, djece, roditelja, društvenih normi i statusa – samo ti i cesta, i tvoj pokušaj da daš sve od sebe da napraviš PR na tom segmentu na Stravi. A kod intenzivnijeg treninga osjećaš da se čestice onog plaka u žilama odvajaju i odlaze u nepoznato, i dođe jedan slonić Dumbo na kojeg se ukrcaju tvoje brige, i onda on s njima odleti u bespuća povijesne zbiljnosti 😊
Imaš aktivnu i djecu, a nekad ih dovodiš sa sobom i na treninge. To onda bude pravo obiteljsko treniranje: tko je bolji: mladost ili iskustvo? 😊
Djeca, zapravo već odrasli ljudeki, treniraju Krav Magu već dosta dugo. Tamo imaju i tehnike samoobrane, i kondicijske vježbe. Kad nemaju treninge iz ovih ili onih razloga, onda ih ponekad uspijem nagovorit da dođu sa mnom na trening trčanja. Sin bude na kraju brži od nas u grupi, valjda na mladost i svježinu…
Uz to što treniraju nekad s tobom, idu li djeca s tobom i po utrkama?
Da, ponekad ih uspijem nagovorit da dođu i na koju utrku, Filip na dulju dionicu sa mnom, a Dunja neku kraću. Bili smo par puta tu u Zagrebu na AdventRunu, MedvedRunu, Ceneru, malo rjeđe i na kojem polumaratonu ili trailu. Sin je na zadnjem polumaratonu bio brži od mene, ali sad nakon školice ćemo vidjeti…
Zapravo nam je bilo koji put jako zgodno kad bi nas se više familija skupilo, u raznim kombinacijama s djecom, pa bi nam neka trail utrka poslužila kao izgovor za vikend izlet na npr. Dugi Otok ili Rab. I utrke se onda mogu prijaviti u raznim kombinacijama, netko trči manju, netko veću dužinu, netko bude moralna podrška… Onda se desi da kum i ja otrčimo 23 km ujutro po Dugom Otoku, a popodne odmornija ekipa zaželi u šetnju, ajde rijetko smo tu pa da vidimo šta ima, i onda još navečer na koncert totalno opičenih lokalnih bendova, gdje gaće vise iznad pozornice kao ukrasi – umro sam načisto, ali nema veze, taj dan sam napravio 53000 koraka i oborio svoj rekord u toj olimpijskoj disciplini 😉
Što bi savjetovao roditeljima s djecom, kako uskladiti obaveze i roditeljstvo?
Nemam tu neki točan odgovor… S mojim putovanjima, s dugotrajnim bolestima pokojne supruge, i svim što ide uz to, ne znam koliko smo to uspijevali uskladiti, ali znam da smo se trudili koliko smo mogli… Rekao bih jedino da je jako dobro dati djecu na neki sport od malih nogu…
Paziš li na prehranu?
Da. Jedem i dalje sve, ali mislim da bi bez promjena u prehrani bilo puno teže napraviti neki pomak na bolje. Prvo sam izbacio šećer iz kave i čaja, računam ak popijem 5 kava na dan, to je odmah 5 žličica šećera manje. Kad sam na putu, smanjio sam odlaske u restorane navečer. Malo sam s tim doduše reducirao i društveni život, ali kad sam znao otić na neku večeru, i to zalit s par piva pa na spavanje, imam osjećaj da sam se samo debljao. Smanjio sam i suhomesnato i ugljikohidrate, prvenstveno kruh, pivu i slatkiše, a za grickalice često umjesto keksa ili čipsa uzmem npr. svježeg ili suhog voća.
Uz trčanje, dosta i bicikliraš, kako usklađuješ ta dva sporta?
Kombiniram ta oba sporta, doduše sad više trčim kad imamo treninge 3 puta tjedno u školici. Trčanje je zapravo najjednostavnije organizirati i na putu, trebaju ti samo tenisice, trkačke hlačice i majica. To stane i u ručnu prtljagu za 4-5 dana. Trčat možeš i ak je malo hladnije, mokrije ili mračnije vani. Biciklom pak možeš dalje doći, što bude malo zanimljivije, pa kad sam doma rado napravim neku turu biciklom, a neki bi rekli i da je bicikl nježniji prema našim koljenima za nas u najboljim godinama. Tak da izbor između sportova zapravo često ovisi i o raspoloživosti, a ako pretjeraš u bilo čemu opet ne valja, negdje te neka ozljeda dočeka iza ugla.
Što bi naveo kao najveće benefite sporta, a koje su tebi utjecale na život?
Kad sam djecu nekom prilikom vodio na jednu utrku, pitali su me zašto uopće trčim. Odgovorio sam da me možda i ne bi bilo više da se nisam počeo baviti sportom. Ako to i nije baš skroz točno, sigurno ne bih bio u relativno dobroj formi kao sada. Doduše to nećemo nikad saznati, što bi bilo kad bi bilo, jer nemamo kontrolnu skupinu u vidu nekog drugog ja 🙂
Anyway, sad sam na 89 kg, s vremenom polumaratona od 02:06, odnosno u tempu 6 min/km. Sad na završetku školice idemo na ZG polumaraton, i nadam se da će vrijeme biti još malo bolje, a plan je i da dođem makar do nekih 84 kg na svojih 173 cm visine.
Imaš li neku poruku za kraj?
Neću otkriti nikakvu toplu vodu… Kako lik kaže npr. u onoj knjizi ’100 savjeta za život’, ne možete promijeniti ono što je bilo jučer, ali možete vidjeti koji su Vam prioriteti i donekle utjecati na ono što će s Vama biti sutra…
Dignite guzicu s kauča, pokrenite se i nađite sport koji vam odgovara, budite redoviti i rezultati će doći tokom vremena…
