Ekipno prvenstvo Hrvatske u krosu se već četvrtu godinu za redom održava u istarskom mjestu Sveti Petar u šumi, a organizator je uvijek Atletski klub „Istra“ iz Pule, obzirom da drugih ineteresenata za organiziranje ovakve zahtjevne priredbe nema. Što i nije tako loše, jer rutina može donijeti samo bolje organizirano natjecanje.
U bogatom programu 12 utrka (po dvije kadetske, juniorske i seniorske, u muškoj i ženskoj konkurenciji) je nastupilo ukupno 347 atletičara iz 17 hrvatskih klubova. Ponovo je bila primjetan slab odaziv iz klubova koji se bave vanstadionskom atletikom (cestovno i planinsko trčanje), što se može objasniti recesijom i nezainteresiranošću. A imali bi što reći, prije svega karlovački KA-tim i zagrebački Veteran u ženskoj, te splitski Solin i stubički Rudolf Perešin u muškoj konkurenciji.
Usprkos tome, seniorske trke su bile krcate, i po prvi puta duga ženska (8km) i muška (12km) trka nisu spojene u jednu, zbog velikog broja prijavljenih (47 seniora i 31 seniorka). Sve što iole vrijedi na dugim stazama je prodefiliralo ove nedjelje kroz prvenstvo, a vidjeli smo na djelu i nešto atletičara i iz sprinterskog vrha (Grgić, Kotur) koji su popunjavali svoje ekipe, pa i skoro sve naše najbolje triatlonce (Patrčević, Petković, Šporar, Ljubas, Pletikapa). Iz samog vrha dugih pruga nedostajali su samo Dražen Dinjar i Ivica Škopac.
Organizacija natjecanja bez nekih vidnih propusta. Krug od 1000m je zanimljiv i većim dijelom pregledan s mjesta starta pa se natjecanje moglo lako pratiti. Ono što je nama davalo dinamičnost sucima je predstavljalo dodatni problem, uglavnom na brojanju krugova (nažalost na našu štetu), pa je trebalo na zadnje dvije trke (ženskih 8km i muških 12km) povećati krugove barem za 50% ili za duplo (na 1500m ili 2000m), jer kad su se već u četvrtom krugu počeli prestizati sporiji atletičari za cijeli krug, ostatak trke je uglavnom bio kaotičan, i za gledanje i za sudačku kontrolu. Sucima, koji su cijeli dan proveli na vjetrometrini, mora past koncentracija i što je najgore, najduže trke su bile na kraju. Rješenja za ovaj problem su dva: imati dodatni kontingent sudaca (svaki komplet sudaca sudi svaku drugu trku, a jednu odmara) ili famozni i skupi čipovi.
Nekih ludih iznenađenja nije bilo, ukupni pobjednik natjecanja je očekivano trenutno najjači atletski klub u zemlji – Dinamo Zrinjevac. Drugo mjesto za relativno novi zagrebački klub Agram (mada se, barem iz trkačke perspektive, radi o nasljedniku nekada super jakog kluba Mladost), što nije iznenađenje, ali zato jeste zaostatak za Dinamom od samo jednog boda, što znači da se vrlo lako moglo desiti i obrnuto. Tim više što su Dinamu, očito ključne bodove donijeli triatlonci, koji su samo fiktivno članovi kluba, i da je kojim slučajem prvenstvo kolediralo s nekim važnim triatlonskim natjecanjem, vrh bi izgledao drugačije. Dobar rad u Agramu je, prije svega, zasluga trenersko-rukovodstvsenog tandema Katalinić – Ćulibrk, s tim da je Ćulibrk dala svoj doprinos i na stazi u trci na 8km. I treće mjesto je također za jedan isto tako relativno novi atletski klub Zagreb – Ulix, što je pak rezultat rada našeg najboljeg dugoprugaša Slavka Petrovića, koji oko sebe gradi jaku trkačku ekipu, pa je očekivati s vremenom još veći pritisak na Dinamo. Ostali klubovi su imali uglavnom epizodne uloge, a razočarali su regionalni, koji su najmanje trošili za put: tek peto mjesto domaćina Istre (pobjednik prije dvije godine) i šesto riječkog Kvarnera (drugi prošle godine).
Na sedmom mjestu je Sljeme, unatoč činjenici da je imalo predstavnike samo u seniorskim trkama (na trećini natjecanja). Još k tome treba dodati da nam nije nastupilo 5 najboljih atletičara: Sušić i Vrdoljak ozljeđeni, Kovač nastupio van konkurencije zbog kasne prijave, Katalenić zbog obaveza na poslu, te Lesjak koji je nastupio na Škrapingu (i osvojio treće mjesto u ultri!). Ako tome i dodamo sudačke propuste, svaki put na našu štetu (Bielen bezrazložno diskvalificiran zbog navodno kruga manje, Antonija spuštena za dva mjesta), koje su nam odnijele u plasmanima viša mjesta i bodove, onda se vrlo lako moglo desiti da budemo i bolji od sedmog mjesta i ugrozimo npr jednog atletskog diva kao što je Kvarner. Mada je i sedma pozicija odličan plasman, pogotovo ako se uzmu u obzir činjenice u kakvim uvjetima i s kakvim proračunima radimo mi u odnosu na klubove koji imaju stadione, svlačionice i plaćene trenere.
Osim toga, Sljeme je u seniorskoj konkurenciji bilo najmasovnije, u svim trkama smo obilato prepunili potrebnu ekipnu kvotu od tri trkača/ice, s tim da smo na put vodili samo one najbolje (muškarci do 1:25 na polumaratonu, žene do 1:45), a barem još toliko ih je ostalo doma, a mirne duše je moglo nastupiti u odnosu na viđenu konkurenciju, jer su se klubovi u potrazi za bodovima krpali doslovno sa svačim, uključujući i bacače!
Sve u svemu, ekipna prvenstva su iznimno uzbudljiva natjecanja na kojima su osobni rezultati i rekordi posve u drugom planu, a na vrhu je momčadski duh, pod uvjetom da ga se ima. Za razliku od ekipnog, zadnje pojedinačno prvenstvo HR u krosu je proteklo u znaku katastrofe, gdje je primjerice ženska seniorska trka morala biti poništena jer su nastupile samo dvije atletičarke, što je nedovoljno da bi trka bila službeno priznata. A ove nedjelje je u Svetom Petru nastupilo preko 40 seniorki! Kros je već odavno izgubio svoje mjesto pod suncem u našoj atletici, a s malo transfuzije će ga pokušat vratiti u život naš klub s par X-trka tijekom godine u podsljemenskoj zoni. Prva u nizu je početkom travnja u Dotršćinskoj šumi. Stay tuned!
Zoki, slike su ti super 🙂